Mat Honan je člankom na blogu Gizmodo pokrenuo zanimljivu debatu, koja se vrti oko pitanja - je li Google zanemario jednu od svojih osnovnih etičkih postavki i postao tek jedan u nizu 'zlih' korporativnih entiteta kojemu su vlastiti ciljevi (i zadovoljstvo dioničara) važniji od korisnika?

Pitanje se pojavljivalo više puta tijekom zadnjih nekoliko godina, ali je na težini dobilo tek unazad godinu-dvije, tijekom kojih je ekipa iz Mountain Viewa počela posezati za prljavim trikovima protiv konkurencije i sve dublje zadirati u privatnost svojih korisnika.

Vrhunac je bilo uvođenje nove politike zaštite privatnosti (koja je na snazi od 1. ožujka) te davanje prednosti Googleovim proizvodima (ponajviše društvenoj mreži Google+) pri izbacivanju rezultata pretraživanja.

Sve to, tvrdi Honan, dovelo je do ozbiljne krize povjerenja u Google. Da stvar bude gora, Google nema izbora - ako želi preživjeti u post-PC i post-Web svijetu, mora nastaviti tim putem.

Put u ograđeni vrt

Naime, korisnicima više nije dovoljno dobiti (samo) točne i relevantne rezultate pretrage. Žele da oni budu personalizirani i u tom smislu relevantniji. U tome leži ključ uspjeha Facebooka (koji je puno bolji alat za pronalaženje konkretnih ljudi) i Twittera (koji je mreža za pronalazak informacija relevantnih na osobnoj razini u praktično realnom vremenu).

Google kakav je bio dosad ne može im parirati, između ostalog i zato što nema puni pristup u njihove ograđene vrtove, ali i zato što nema dovoljno informacija o nama. Stoga ili mora ući u njih ili izgraditi svoje vlastite. Ako se odlučili na potonje, što Search Plus jasno pokazuje. Google više nije tvrtka čiji je osnovni posao pretraživanje i prodaja oglasa, već konglomerat raznovrsnih usluga putem kojih prikuplja i gomila sve osobne podatke o korisnicima do kojih može doći.

A time se ne može baviti bez ozbiljnog zadiranja u privatnost korisnika. Zato, smatra Honan, treba smatrati kako su stavili svoje korporacijske interese iznad korisničkih i da će to nastaviti i dalje činiti.

Zaboravio je zašto ga volimo i degradirao jednu od svojih najvažnijih usluga, ali i načina poslovanja. Spreman je korisnike i natjerati na ono što im se ne sviđa kako bi dobio ono što mu treba. A ako je spreman odreći se jedne od svojih temeljnih moralnih postavki, koliko će vremena proći prije no što počne odbacivati i ostale?

Što treba ostati privatno?

Na drugu stranu medalje dobro je upozorio Jon Mitchell na Read Write Webu, koji se slaže s postavkom da treba pretpostaviti kako Google neće poštivati našu privatnost.

No upozorava on, trebamo si postaviti puno važnije pitanje - želimo li doista da podaci koje Google i drugi servisi od nas traže budu privatni ili ne?

Naime, rezultate pretraživanja relevantne na razini pojedinca nemoguće je dobiti bez dubokog zadiranja u privatnost.

Ako želimo da nam Google preporuči restoran koji će odgovarati našim željama, mogućnostima i potrebama, moramo mu dati podatke temeljem kojih će to učiniti - u rasponu od toga gdje smo već jeli (i svidjelo nam se) do toga kakvo nam je stanje na bankovnom računu.

Ako zbilja želimo tako dobru uslugu, smatra Mitchell, trebamo vjerovati Googleu i biti spremni odreći se dijela prava na privatnost.

Tvrtke treba oplesti po prstima kad prijeđu granicu - kao što je Google nedavno učinio s korisnicima Safarija ili kad je lagao da ne može indeksirati Twitter - ali i stalno preispitivati što nam je prihvatljivo te na to jasno upozoravati.