Gotovo 15 godina nakon 'Heidi Fleiss: Hollywood Madam', Nick Broomfield vraća se u bordel. Što se promijenilo? Puno toga. Broomfield je tijekom devedesetih uspio izgraditi imidž nedodirljivog, koliko i kontroverznog, hrabrog ‘majstora doxa’, dobivši zvjezdani autorski status onda kada je jedan Michael Moore tek kretao u revolucionarni juriš preoblikovanja odnosa mase prema dokumentarnoj formi.

No u posljednje vrijeme, kao da je negdje zapelo – nakon što se okušao u režiji docu-drama, usporio je s dokumentarcima pa se 2011. iznenada vratio s nemuštim, iako zabavnim napadom na Sarah Palin ('You Betcha!'), a 2013. opet probao s 'Moj britanski posao – seks'. Koji pokazuje još jednu značajnu promjenu – umjesto da ponovo juriša kao skoro-pa-usamljeni jahač, naoružan mikrofonom na pecaljki i neustrašivo usmjeren na zadani cilj, u novom uratku Broomfield tek vuče konce iza kulisa, dok na 'prvu liniju' šalje Hsiao Hung Pai, istraživačku novinarku koju je upoznao snimajući svoj prvi igrani film 'Ghosts', odličnu docu-dramu o kineskim migracijskim radnicima.

Pai se pod Broomfieldovim patronatom infiltrira u jedan od čak 2.000 ilegalnih londonskih bordela, kao čistačica s kamerom skrivenom u naočale, gdje trpi poniženja sadističke šefice, otkriva mehanizme sustava trgovine seksom i suočava se sa šokom bijede, beznađa i socijalnog darvinizma mladih i starih Kineskinja, koje umjesto šarafljenja iPhonea moraju prodavati tijela ne bi li priskrbile egzistenciju svojim obiteljima na drugom kontinentu.

Petnaestak godina nakon 'Heidi Fleiss', umjesto razotkrivanja elitne prostitucije i zavirivanja iza kulisa tabloida, Broomfield i Pai pokušavaju objasniti što se to događa iza zatvorenih vrata sitnog seksualnog poduzetništva i emigracijske egzotike. Što su dobre strane ovog uratka. U cjelini, film ipak više funkcionira kao razvučena i repetitivna videoreportaža, sjajan početak za neki budući, ambiciozniji 'upgrade', ništa više od crtice i usputnog zavirivanja u mračnije nuspojave globalizacijskog procesa.

Otvaranjem skrivenih vrata i pokazivanjem još crnjih, zapravo, crvenijih, krvavijih lica i naličja globalizacijskog procesa vođenog rasipanjem bombi po raznim dijelovima planeta bavi se dokumentarac 'Prljavi ratovi' Richarda Rowleyja, u kojem redatelj također nije zvijezda, već samo posrednik za lansiranje poruke. A nju donosi Jeremy Scahill, neustrašivi novinarski genije koji je transformirajući svoju knjigu 'Dirty Wars' u istoimeni film postao i junakom za Oscar nominirane dokumentarne političke sage.

Mračne, surove i sirove sage o američkoj imperijalnoj politici, svijetu tajnih ratova od Afganistana preko Jemena do Somalije, popločanim civilnim žrtvama, korporativnom pohlepom i zlom nedodirljivog vojno-industrijskog kompleksa, koje provodi samovoljne vojne akcije izvan svih mehanizama demokratskog poretka.

Sve to upakirano je kao ispovjedni detektivski roman s 'holivudskim kompleksom', što su klasični žanrovski trikovi od kojih većina američkih visokobudžetnih dokumentaraca danas ne želi i ne može pobjeći – a ni ne mora, ako je recept odrađen kao u 'Prljavim ratovima', prodornim stilom koji će vam držati pažnju čak i onda kada adrenalin okopni.

Baš kao i u slučaju 'Gori', dokumentarca Toma Putnama i Brenne Sanchez, u kojem je taj 'holivudski kompleks' još izraženiji.

'Gori' je priča o umirućem gradu Detroitu i posljednjim junacima njegovih ulica, vatrogascima koji se protiv vatre i ljudske gluposti bore nadljudskim sposobnostima – sve dok im isti taj grad ne odluči smanjiti sredstva pa još više ugroziti ne samo profesiju, već i živote građana. Ali, ne, ovo nije dosadna birokratska tlapnja – s Tedom Nugentom na soundtracku i živopisnim kaubojima pred kamerama, 'Gori' je nešto poput mješavine 'Deadliest Catch' i 'Ice Road Truckers' s temperaturom, kombiniranima s uzbudljivom epizodom 'Rescue Me', standardni komad američke mitologije o borbi pojedinaca protiv vatre i jednako razornog sustava.

Kraljevina Butan možda nema problema s požarima, piromanima i gradskom upravom – štoviše, kralj je upravo odlučio ukinuti porez na osobni dohodak, ali odluka koja mu je donijela prvi i jedini euforični pljesak naroda bila je ona o davanju zelenog svjetla internetu i televiziji.

Ne, ni ova donedavno izolirana i uglavnom zatvorena državica na Himalaji nije izbjegla globalizaciji – zemlja koja je dugo odolijevala modernizaciji razvukla je struju i tornjeve do najudaljenijih planinskih sela servirajući wrestling mečeve umornim seljacima.

Thomas Balmes ('Bebe') bio je tamo s kamerom te zabilježio transformaciju, na originalan i fascinantan način; 'Sreća' nije obična kronika širenja 21. stoljeća u krajeve u kojima vrijeme ne funkcionira po zapadnjačkom ključu, već snažan, na trenutke briljantan antropološki dokument koji prodire duboko u ljudsku prirodu, kao emotivna i duhovita meditacija o gubitku nevinosti, na razini pojedinca, društva i civilizacije.