'Važnost' i 'relevantnost' su prevare i zamke, a ako prestanete razmišljati o stvarima unutar tih termina, u svoj glazbi i umjetnosti daleko ćete više uživati, pisao je jednom Matthew Perpetua (Fluxblog), a ovaj bi se citat najbolje mogao primijeniti na opus jednog od kraljeva američkih blockbustera, gospodina Rolanda Emmericha, čovjeka koji uz Baya i Buckheimera čini sveto trojstvo američkog filmskog pretjerivanja, noćnu moru za sve one koji se do kinodvorane sa svog dvorca od slonovača spuste samo na retrospektive Antonionija i Godarda. No dok Michael i Jerry još i znaju šarati unutar svog opusa, Emmerich je većinu karijere snimao jednan te isti film, ne bi li s '2012' samo nastavio ono što su začeli 'The Noah's Ark Principle', 'Dan nezavisnosti', 'Godzilla' i 'The Day After Tomorrow – s posve istim receptom.

Recept je, zapravo, jedina prava riječ kojom možemo opisati scenarij i izvedbu priče filma '2012', još jednog poštenog unovčavanja ljudske opsesije zakazivanja iznova novih i novih datuma kraja svijeta, koji nikako da nas sastavi, ali zato uvijek dobro dođe piscima, religijskim manipulatorima i prodavačima magle svih vrsta. A posebno dobro dođe Hollywoodu.

Recept, dakle, ili bolje reći formular, ispunjena uputnica, s obzirom da je kliše za ovakav postav stvari blaga riječ – kliše je ionako jedan od stupova svake popcorn naracije pa bi bilo glupo prigovarati tome što je '2012' film koji ste (ne samo s Emmerichovim potpisom, već na putu od 'Deep Impacta' do 'Armageddona') već vidjeli barem milijardu puta. Ono čemu se da prigovarati jest način na koji su klišeji ispucani, a u ovom slučaju riječ je o najgoroj tehnici 'filmske strofe', po principu A-B-A-B, pri čemu je A = 30 minuta nepodnošljive patetike, a B = tri minute fascinantne destrukcije.

Drama je u Emmerichovim rukama (i ovog puta) vrijedna ismijavanja, kao katastrofalno promašeni niz svih poznatih šablona (razvedeni muškarac koji postaje heroj, ludi teoretičar zavjere koji je imao pravo, pošteni i hrabri crni američki predsjednik, znanstvenik s moralnom dvojbom...), s tek pokojim novitetom unutar celuloidne geopolitike (humanitarna odluka Rusije i Kine, zemalja inače poznatih po čovjekoljublju) i onime zbog čega se ovaj film i gleda – nekim od najbolje snimljenih scena razaranja ikada donesenih na veliko platno!

No koliko god CGI bio fascinantan, ovdje nije dovoljan da bi nosio cijelu, dva i pol sata dugu stvar na svojim leđima. I ne, 'Transformeri' nisu bili super samo zato što su imali dobar CGI – imali su Megan Fox za mentalnu masturbaciju, nostalgičnu vrijednost za generaciju odraslu uz četverokotačne robote, ponešto simpatičnog humora i bogovski nabrijanu akciju, a ovdje rušenja, potapanja i eksplozije nisu pretjerano raskošniji od onoga što ste već vidjeli u foršpanu. Mislim, ono, sjajne, su, ali ih u odnosu na loše cmoljenje i cmizdrenje te repetativnost scena i dijaloga jednostavno nema dovoljno!

A taj 'ostatak' je teško svariti, jer on jest većina, temelj, priča koju ionako već znate – apokalipsa dolazi, a jedini način da čovječanstvo preživi jest da se udruži na političkom vrhu pa bogatu ekonomsku, političku, znanstvenu i kulturnu elitu (sirotinja, naravno, nije vrijedna života) spasi u futurističkoj Noinoj arki. Tajni globalni plan doznaje propali pisac (John Cusack), koji s obitelji bježi iz Los Angelesa sve do Kine (!), gdje ih čeka spas...

Lažni Arnold Schwarzenegger nasmijat će vas, naš Zlatko Burić kao ruski milijarder umjereno zabaviti, no oduševit ćete se samo ako nikada u životu niste pogledali nijedan jedini film katastrofe. Ostalima će '2012' vrlo vjerojatno biti glup kao noć, ali nažalost ne i zabavan koliko bi posljednja noć života trebala biti.