Najprije o toj famoznoj, zlosretnoj tituli 'kraljice' – domaća estrada odavno je na aparatima (a mnogi će reći i klinički mrtva i neće puno pogriješiti) i daleko je od ikakvog kraljevstva da bi uopće mogla imati 'plavu krv' na vrhu piramide. Radi se o ispraznoj, banalnoj medijskoj kovanici, kao što je svojedobno bila i ona 'kralj hrvatskog funka' – pokojni Dino Dvornik zaista jest bio genij, ali u vrsti glazbe kojom se bavio ne da nije imao dostojnu konkurenciju, već nije imao nikakvu. Zvijezda, i to regionalna (odnosno ex-Yu) još uvijek je Severina i to je više popudbina iz nekih boljih vremena nego neko realno stanje stvari na terenu. Sevka se već godinama rijetko sastaje s hitom, u Hrvatskoj slabo puni dvorane, ali se naprosto nije pojavio nitko zanimljiviji ni karizmatičniji da ju baci u drugi plan (kao primjerice Lady Gaga Madonnu). A i još uvijek ju je lijepo vidjeti...

Daleko od toga da Jelena Rozga nema stanovite zvjezdane kvalitete (pogotovo, hm, vizualne – i nju je lijepo vidjeti), ali medijski tako poželjna 'igra prijestolja' se nakon par rasprodanih koncerata ipak čini malo preuranjenom, pogotovo stoga što 'Bižuterija' ne predstavlja nikakav poseban iskorak u njenoj karijeri, barem ne kvalitativni. Jelena je 2006. nakon 10 godina napustila Magazin, ali je ostala u Tonikinom jatu (tu su zapravo još samo Magazin i Jole, dok se za Grašu ne zna) i iste godine objavila solo prvijenac 'Oprosti mala' koji se očekivano minimalno razlikovao od onoga što je radila s bivšim bendom. Odjek nije bio spektakularan, ali je album sadržavao barem jedan klasični huljićevski guilty pleasure, neodoljivu 'Robu s greškom'. No puno se bolje primila dalmatinska iber-kičerica 'Gospe moja' koju je sljedeće godine izvela na splitskom festivalu, i tu se onda stvorio tematski zametak današnje Jelene, čudnovati amalgam nekakve anakrone konzervativne skrušene ženice koja žudi za brakom i prokreacijom ('Rodit' ću ti 'ćer i sina') i njenog šatro fatalnog, 'vamp' alter ega ('...žena, majka, kraljica...' iz naslovne pjesme; djevica koja 'miriše na prevaru' iz 'Djevice'), a zapravo jedne te iste priče ('...samo sam htjela oca djeci...' također iz naslovne). Vjekoslava Huljić se tekstovima na 'Bižuteriji' izgleda konačno približava svom davnom uzoru, neuništivoj beogradskoj treš kraljici Marini Tucaković

Ne kaska daleko ni Tonči, jer sve to, naravno, ide na ubitačno predvidljivu glazbenu podlogu, najčešće orijentalnu, što dvostruko pogađa metu ciljane publike, em malo vuče na turbofolk, em dobro paše uz aktualni post-šeherezadski tsunami turskih sapunjara. Ima tu i ponešto tragova davne dalmatinske festivalske ljige ('Svega ima, al' bi još', 'Rodit' ću...'), no to uspijeva biti još nakaradnije od spomenutih 'istočnih grijehova', a jedina čista old school 'dalmatina', 'Ostavit' ću svitlo' s klapom Iskon, osim što nije bogzna kakva pjesma, na 'Bižuteriji' dođe kao šaka u oko. Također, eventualni problem bi moglo predstavljati to što ništa na albumu nema ni približno razoran potencijal naslovnog megahita.

Ono što ovdje strahovito fali, a čega primjerice Severina ima na bacanje, jest ironijski odmak. Teško se naime oteti dojmu da Jelena Rozga, perspektivna balerina koja se ostavila visokog plesa zbog zova niske estrade, misli ozbiljno, jer tu nema niti nagovještaja, niti miga da je sve ovo samo dobra, zdrava zajebancija, a kad bi ga bilo, sve bi se to dalo puno lakše progutati...

OCJENA: 6 /10

Izdavač: TONIKA / HIT RECORDS