O velikom značenju dječje igre i dobrobitima terapije igrom već smo razgovarali s Tatjanom Gjurković, psihologinjom i jednom od osnivačica Centra Proventus. U centru stručnjaci iz različitih područja pomažu djeci, mladima i odraslima da ostvare svoje potencijale, budu slobodni u odlučivanju, izražavaju svoje osjećaje na socijalno adekvatan način te da budu odgovorni prema sebi i drugima.

U skladu s njihovim programom, odnedavno nude i mogućnost rane psihološke procjene namijenjena za djecu u dobi od prve godine do sedme godine i šest mjeseci.

Procjenu vodi psihologinja Maja Bonačić, članica Hrvatske udruge terapeuta igrom, koja ima višegodišnje iskustvo rada s djecom.

Iako ste i sami napomenuli da termin 'psihodijagnostika' zvuči zastrašujuće neupućenima, zapravo je riječ o klasičnoj procjeni stadija dječjeg razvoja, koji uključuje cjelokupan psihomotorni razvoj, procjenu inteligencije, socioemocionalni razvoj, finu motoriku, verbalno razumijevanje, pažnju i hiperaktivnost te stupanj traume. Zanimljivo je da roditelji često sami moraju tragati za takvim odgovorima, koji bi trebali biti dio regularnih vrtićkih kurikuluma. Stoga, objasnite nam koja je prednost dolaska kod Vas naspram prepuštanja 'institucionalnim' instancama?

Nažalost, institucija ima premalo za sve potrebe i kapaciteti su im jako ograničeni. U skladu s time, nešto čemu mi posvetimo pet sati, oni mogu posvetiti maksimalno do 90 minuta, ovisno o instituciji, negdje i znatno manje. Dakle, već u startu mi imamo jednu ogromnu prednost pred institucijama. U skladu sa znatno većim mogućnostima, mi uključujemo cijeli djetetov ekosustav u konačnu procjenu, što je iznimno važno za kontekst i preciznost – roditelje, druge skrbnike, braću/sestre te obrazovne institucije koje dijete pohađa. Druga je velika prednost kombiniranja znanja iz terapije igrom te procjena djetetove igre u kombinaciji s najsuvremenijim dijagnostičkim instrumentima.

Dakle, mi a priori procjenjujemo djetetovu igru koja nam daje važne informacije o djetetovu kognitivnom i socioemocionalnom razvoju, kroz njegovo prirodno ponašanja i okolinu. Tek s tim nekim okvirom idemo u detaljnije procjene dijagnostičkim instrumentima. Prvo prikupljamo informacije o kontekstu i djetetovu normalnom svakodnevnom funkcioniranju, a zatim idemo na 'klasičnu' dijagnostiku.

Također, po završetku obrade, roditelj ne dobiva samo opis stanja, nego i smjernice za daljnji rad s djetetom, upute o potencijalnom uključivanju/nastavku tretmana, smjernice za obrazovne institucije te stručne članke i literaturu, vezano uz trenutačno djetetovo procijenjeno stanje. I na kraju, ono što je nama jednako važno, kada pričamo s roditeljem o djetetu, to nikad ne radimo pred djetetom, čime poštujemo djetetov integritet osobe.

Zašto je u našem društvu, po Vašem mišljenju, rad s djecom vrlo često koncentriran na 'ispravljanje', tj. roditelji se odlučuju na odlazak psiholozima i psihijatrima tek kad dožive djetetovo ponašanje kao problematično ili po nekim aspektima različito od vršnjaka. Kad se javljaju manje 'zabrinuti' roditelji, jednostavno znatiželjni u vezi toga što im se s djecom događa tijekom razvojnog puta?

Da, nekako je uvriježeno u društvu da se ide kod psihologa (odnosno, nažalost, gotovo uvijek kod psihijatra, ljudi često ni ne znaju što radi psiholog) kada se sumnja na ozbiljne psihičke probleme, a i tada se ljudi srame. Ako vodiš dijete kod psihologa, to znači da ti misliš da ti dijete nije normalno, što je jedno veliko i ogromno opterećenje za svakog roditelja. Često mi roditelji znaju reći Znate, mi nismo nikome rekli da smo došli kod vas. Paralelno, kada se ustvrde neki problemi, ista ta okolina će često reagirati Pa što su roditelji radili dosad?! Zaista, danas nije lako biti roditelj, pogotovo ako vam dijete na bilo koji način odstupa od nekog prosjeka pa i u pozitivnom smislu. U skladu s time, nerijetko roditelji idu na procjenu tek kad im obrazovna institucija ukaže na to, da bi bilo dobro to napraviti.

Imali smo jedan bračni par koji je posvojio jednu djevojčicu pa su htjeli nakon nekog vremena provjeriti kako se adaptirala na obitelj i je li sve u redu. I to je to čemu bi procjena također trebala služiti, u sklopu sistematskog pregleda. Ako provjeravamo fizičko zdravlje mjerenjima i EKG-om, kako možemo ne provjeravati psihološki razvoj djeteta? To ne uključuje samo neko mentalno zdravlje, pri čemu mislim na socioemocionalni razvoj, nego i senzomotorika i kognitivni razvoj. To bi trebao biti sastavni dio ranog djetinjstva svakog djeteta, kako bi se po potrebi mogle prilagoditi obrazovne potrebe za dijete. Na primjer, darovita djeca nerijetko ostaju nedetektirana, a često se muče s crtom perfekcionizma, s kojom pod ruku ide visoka anksioznost. Onda možete na kraju dobiti motorički nemirno i anksiozno dijete koje često unaprijed odustaje od svega, s prosječnim ili lošim školskim uspjehom, samo zato jer jer razvilo socioemocionalne poteškoće. Naime, naš obrazovni sustav jako je zahtjevan za djecu koja ne spadaju u prosjek i zato je dobro provjeriti gdje vam se dijete nalazi kako biste mu mogli prilagoditi sustav, koliko je to moguće, njegovim potrebama i potencijalima. Na kraju krajeva, adekvatno obrazovanje spada u temeljna prava djeteta.

Koliko vam Vaše spoznaje praktičarke terapije igrom pomažu u procjeni?

Iznimno puno i upravo ta znanja mi omogućuju da radim jednu sveobuhvatnu procjenu, uzimajući u obzir kontekst samog djeteta te koliko je njegova okolina doprinijela djetetovu trenutačnom stanju. Osim toga, razvojna procjena igre kod djece urednog razvoja daje iste rezultate kao i kognitivna procjena, odnosno kroz igru je moguće odrediti mentalnu dob djeteta. S druge strane, ako su prisutna odstupanja, to nam je isto jako važna informacija kod psihološke procjene, jer nam ukazuje na disharmoničan razvoj. Na primjer, djeca iz autističnog spektra gotovo uvijek imaju deficite u simboličkoj igri, pogotovo naspram neverbalnih sposobnosti. Mogu reći da mi znanja iz terapije igrom i razvojne procjene igre savršeno nadopunjuju znanja iz kognitivne procjene.

Što je najvažnije prepoznati tijekom procjene? Dajte nam nekoliko primjera, gdje otići, kome se obratiti i što roditelji mogu poduzeti kad uvide da na nekim dijelovima treba poraditi?

Kod procjene je, po mom mišljenju, najmanje važno postavljanje same dijagnoze, osim ako ta dijagnoza služi za ostvarivanje djetetovih prava – na primjer, dijete kreće najesen u školu i procijenjeno je da će trebati asistenta. No djeca ranije predškolske dobi imaju toliko potencijala i njihovo trenutačno stanje ne mora biti odraz svih njihovim kompetencija, tim više ako se upravo otkrio problem. Na primjer, ne možemo očekivati da dijete zna čitati ako ga nitko nije učio slovima, no znači li to da za godinu dana neće čitati?

Naravno, postoji niz stanja kod kojih su prisutna određena ograničenja, ali zato je važno prepoznati djetetove kompetencije, čemu upravo i služi psihološka procjena. Vještine su ono što dijete trenutačno posjeduje, a kompetencije su djetetov potencijal da usvoji nove vještine. Ovo drugo ovisi isključivo o djetetovoj okolini, a ako pojedini djetetovi 'primatelji' tih vještina ne rade baš najbolje, onda treba prilagoditi informaciju iz okoline na način da je dijete može primiti. Najbolji su primjer djeca iz autističnog spektra, pogotovo ona kod kojih nije prisutno mentalno zaostajanje, što je vrlo čest slučaj jer je autizam primarno poremećaj socijalne komunikacije. Dakle, djeci iz autističnog spektra upravo ti 'primatelji' ne rade dobro i ako ih se pusti tako, mogu ostati isključeni do te mjere da kroz vještine ostvare možda trećinu svojih kompetencija.