KNJIŽEVNA PITALICA

Što čita Zoran Ferić: 'U jednu sam se knjigu na pragu starosti zaljubio dječjim entuzijazmom. Mislio sam već da neću više doživjeti tu kasnu književnu ljubav, a eto, dogodilo se'

  • Autor: Tina Barbarić
  • Zadnja izmjena 26.11.2020 22:29
  • Objavljeno 26.11.2020 u 08:46
tportal

Izvor: Pixsell / Autor: Davor Puklavec/PIXSELL

Jedan od istaknutijih domaćih pisaca Zoran Ferić upravo je u izdanju VBZ-a objavio novi roman 'Putujuće kazalište', 'obimnu i kompleksnu obiteljsku sagu u kojoj je kroz prošlost autorove obitelji ispričana i povijest 20. stoljeća u Hrvatskoj i Europi'. Tom smo ga prilikom priveli na ispitivanje o knjigama i doznali što trenutno čita, ali i koji su ga naslovi oduševili i u životu najviše obilježili

Knjiga koju trenutno čitam

Trenutno čitam nekoliko knjiga, kao i uvijek u posljednjih dvadesetak godina i one su obilježene mjestom na kojem stoje. A mjesto uvjetuje i vrijeme čitanja. Kraj kreveta mi stoji opsežan roman Olge Tokarczuk 'Knjige Jakubove'. Probijam se sporo kroz tu biblioteku priča i vojsku imena, s mobitelom u ruci i uvijek blizu enciklopedije kako bih mogao provjeravati tu židovsku povijest. Knjige Jakubove obično čitam koji sat prije spavanja. Već sam navikao noć trošiti na čitanje i pisanje, kako bih mogao po danu spavati na najčudnijim mjestima: za katedrom u školi, pred liječničkom ordinacijom kad čekam cijepljenje, na klupici u parku, čak i na autoputu, dok vozim. Na zahodu mi stoji Franzenova 'Sloboda', roman koji sam pročitao čim je izašao, a sada ga čitam ponovo, ali u kraćim razdobljima koliko već čovjek provodi vremena na tom svetom mjestu. I potpuno me iznenađuje razlika između tog prvog i ovog drugog čitanja. Ta je knjiga naprosto čudesna. Kako je moguće s toliko nevjerojatno iritantnih likova tako zainteresirati čitatelja da je ne ispušta iz ruku? Dobro pisanje. Na stoliću u radnoj sobi, stoji mi nova knjiga pjesama Ivice Prtenjače, 'Tišina i njezine olovke', nedavno sam je dobio, i 'Prijan Lovro' za lektiru. E, kad bi djeca samo znala da je i meni ponekad teško čitati lektiru koliko i njima?

Knjiga koja mi je promijenila život

Mislim da nema neke određene knjige koja mi je drastično promijenila život, a opet, skoro svaka koja mi se svidi, malo ga mijenja. Ali eto, jako su mi važne knjige onih pisaca od kojih sam učio i koji me nekako i danas prate: 'Grobnica za Borisa Davidoviča', 'Izvanbrodski dnevnik' i 'Izgubljeni zavičaj', 'Svijet po Garpu', 'Blijedi oganj' i 'Lolita', 'Ruke', 'Šumski duh' Gorana Samardžića, Hemingwayjeve priče, Carverove priče, 'Igra obrtanja' Tabuccija

Knjiga koju bih volio da sam napisao

Volio bih da sam autor golemog Bolañovog romana '2666' koji se sastoji od više romana, mislim pet i predstavlja doista grandiozno djelo. Katedralu u jeziku, ali jednu obrnutu, sotonsku katedralu zla u kojoj se zbivanja vrte oko goleme crne rupe u koju će propasti svijet. Roman o pisanju, o teoriji književnosti, o ratu, o ubojstvima, o jednom strašnom Meksiku, puno strašnijem nego u 'Divljim detektivima'. U tu knjigu sam se zaljubio kao već odrastao čovjek na pragu starosti, ali sam se zaljubio onim skoro dječjim entuzijazmom, kao da mi je dvadeset i počinjem svoju avanturu čitanja i pisanja. Mislio sam već da neću više doživjeti tu kasnu literarnu ljubav, a eto, dogodilo se.

Knjiga za koju mislim da je podcijenjena

Ima puno podcijenjenih knjiga jer se naprosto sve manje čita, ali i sve manje piše i razgovara o knjigama. Štoviše, možemo reći da će svaka sljedeća koja izađe biti potencijalno ona podcijenjena, ma kako dobra bila. I možda bi sretnija riječ, umjesto podcijenjena, bila 'prešućena'. Naprosto zbog uvjeta u kojima se odvija naš književni život i pri tome mislim na europsku i uopće zapadnu situaciju, a ne samo hrvatsku. Recimo, očekivao sam da će, prije dosta godina, knjiga Frode Gryttena 'Pjesma košnice' doživjeti bolju recepciju. U posljednje vrijeme očekivao sam da će se više pisati i govoriti o romanu 'Anatomija štakora' Martine Vidaić.

Knjiga zbog koje sam promijenio mišljenje o nečemu

Zbirka priča Brune Schulza 'Dućani cimetne boje' učinila je da promijenim mišljenje o poetskoj prozi, koja me do onog dalekog trenutka prije skoro četrdeset godina, kad sam je uzeo u ruke, nije previše zanimala. Te sjajne priče dovele su me do toga da čak zavolim poetsku prozu i počnem ju pisati. Iz te faze nemam puno priča, pogotovo ne objavljenih, ali u vrijeme kad sam ih pisao donijele su mi prilično zadovoljstvo. Veličanstvena knjiga. S druge strane, Carverova 'Katedrala' bila je uzrok toga što sam promijenio mišljenje o suvremenoj američkoj kratkoj priči.

Zadnja knjiga koja me rasplakala

Obično ne plačem kad čitam. Gledanje filmova je već druga stvar, tada plačem često, pogotovo na kraju 'Schindlerove liste'. Ali knjiga? Morao bih dobro razmisliti i vratiti se duboko duboko u prošlost. Svi smo plakali na 'Junake Pavlove ulice' ili na 'Bambija', ali pretpostavljam da to nije ono što vas zanima. Na što sam plakao kao odrastao čovjek? Možda na Novakovu priču 'Iz velegradskog podzemlja' . Ili na roman Maxa Frischa 'Homo Faber'...

Zadnja knjiga koja me nasmijala

...S druge strane, dosta sam se smijao čitajući. Recimo lijepo me nasmijao Etgar Keret svojim pričama, ili Anders Neumann, također svojim kratkim pričama. Izmamila mi je smiješak i Alice Munro pričom 'Zimski vrt' ili Julian Barnes u čijim se knjigama često imamo priliku gorko nasmijati, a svake se subote grohotom smijem čitajući kolumne Ante Tomića, kao što sam se slatko smijao čitajući njegove romane, od 'Muškarca bez brkova' do Poskokovih. Tu je i Renato Baretić s 'Osmim povjerenikom', on me može lijepo nasmijati.

Knjiga koju sam poklonio

Redovito poklanjam knjige. I to redovito onima koji ne čitaju, da bi ih onda mogao od njih trajno posuditi i, ponekad, s nostalgijom gledati posvete koje sam im pisao. No, krivo bi bilo pomisliti da ja te knjige, kad ih kupujem, kupujem samo sebi. Uvijek postoji tračak nade da će ih oni kojima ih poklanjam ipak otvoriti, možda i pročitati koji redak. A poklanjam obično 'svježe' knjige, one koje su tek izašle i meni predstavljaju slatku misteriju. Zna se dogoditi, međutim, da poklonim i neke starije, moderne klasike, recimo. To su Kunderina 'Nepodnošljiva lakoća postojanja', Barnesova 'Flaubertova papiga' i 'Stol od četrunovine', 'Svijet po Garpu' Johna Irvinga, ako nađem u antikvarijatu, zatim Dragojevićeve pjesme, Gryttenova 'Pjesma košnice', 'Lolita' ili 'Homo faber'.

Knjiga za koju me sram priznati da je nisam pročitao

Izvor moga srama, što se čitanja tiče, više nisu one knjige koje nisam pročitao jer ih ima jako puno, i jako puno ljudi koji se profesionalno bave čitanjem i pisanjem nije pročitalo jako puno knjiga koje bi morali. Čitavog Prousta, recimo, ili Krležine 'Zastave'. Ili 'Uliksa'. Ili 'Čovjeka bez svojstava'. Ono što je danas izvor moga srama su knjige koje sam pročitao više puta i toliko zaboravio kao da ih nikada nisam ni čitao. Štoviše, često zaboravljam i likove i događaje iz vlastitih knjiga što je, morate priznati, zabrinjavajuće. Zaboravio sam čitavu babilonsku biblioteku knjiga, a među njima ima puno i školskih lektira. Ali pssssst!

Zoran Ferić rođen je 1961. u Zagrebu. Diplomirao je jugoslavistiku na Filozofskom fakultetu i od 1994. godine radi kao profesor hrvatskog jezika u zagrebačkoj. gimnaziji. Prvu knjigu priča, 'Mišolovka Walta Disneya', objavio je 1996. nakon koje je slijedila druga, 'Anđeo u ofsajdu' 2000., za koju je dobio Nagradu Ksaver Šandor Gjalski i Nagradu Jutarnjeg lista za proznu knjigu godine.

Prvi roman 'Smrt djevojčice sa žigicama' objavio je 2002., potom 'Djecu Patrasa' 2005., 'Kalendar Maja' 2011., za koji je dobio, među ostalima, nagradu Vladimir Nazor te roman 'Na osami blizu mora' 2015., nagrađenu Franom Galovićem.

Objavio je i zbirke kolumni 'Otpusno pismo' i 'Apsurd je zarazna bolest' te knjigu za djecu 'San ljetne noći' s ilustracijama Dominika Vukovića, za koju je dobio Nagradu Grigor Vitez.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!