Vlaho Bukovac u hrvatskoj je povijesti umjetnosti ponajprije upamćen kao slikar koji je krajem 19. stoljeća iz temelja promijenio zagrebačku likovnu scenu, okupio generaciju mladih umjetnika i postavio temelje hrvatske moderne.

No njegov umjetnički put bio je mnogo širi od nacionalnih granica, a posljednjih dvadesetak godina života, provedenih u Pragu, otkrivaju nam i ponešto drukčijeg Bukovca: slikara koji se, već međunarodno afirmiran, ponovno morao dokazivati, profesora koji je odgajao novu generaciju umjetnika i čovjeka čije su stvaralaštvo obilježili osobni gubici, bolest i trajna čežnja za rodnim Cavtatom.

Upravo toj posljednjoj, možda i najintrigantnijoj fazi Bukovčeva opusa posvećena je izložba Između svjetla i sjene: Vlaho Bukovac – praško razdoblje 1903. – 1922., koja se 12. studenoga otvara u zagrebačkoj Galeriji Klovićevi dvori. Izložba donosi više od 180 slika iz sedamdesetak domaćih i inozemnih zbirki, među kojima je i četrdesetak novootkrivenih ili dosad neizlaganih djela. Posjetitelji će prvi put moći vidjeti i pojedine radove iz čeških muzejskih zbirki, ali i slike čije su sudbine desetljećima bile nepoznate.

Izložbom se ujedno zaključuje gotovo desetljeće dug istraživački i izložbeni projekt Vlaho Bukovac u Europi, započet 2017. godine pariškim razdobljem, a nastavljen zagrebačkim. Tijekom njegova trajanja evidentirano je više od 450 Bukovčevih djela, okupljeni su stručnjaci iz nekoliko zemalja, a za 2028. najavljena je i velika monografija na engleskom jeziku.

O tome koliko još možemo otkriti o slikaru za kojega smo vjerovali da ga dobro poznajemo, njegovim praškim godinama, neočekivanim pronalascima izgubljenih slika i mjestu koje mu pripada u europskoj povijesti umjetnosti razgovarali smo s Petrom Vugrinec, povjesničarkom umjetnosti i kustosicom Galerije Klovićevi dvori, koja zajedno s Lucijom Vuković potpisuje autorstvo izložbe.

Ovom izložbom zaključujete veliki izložbeni ciklus koji je započeo još 2017. godine i obuhvatio tri ključna razdoblja Bukovčeva stvaralaštva – pariško, zagrebačko i praško. Što praško razdoblje donosi u odnosu na prethodne dvije faze i zašto je upravo ono važno za cjelovito razumijevanje njegova umjetničkog razvoja?

Praško je razdoblje završna faza Bukovčeva umjetničkog i životnoga puta. Bukovac će u Pragu postati profesorom na likovnoj akademiji. Tu će dovršiti stilsku promjenu s kojom je započeo već u Zagrebu. Ovladat će postimpresionističkim divizionizmom, a tu će promjenu u slikarskom postupku pratiti i drugačiji kolorit koji je u praškoj fazi suzdržan u širini palete, ali raskošan u nijansama i intenzitetu.

Razdoblje započinje između dva velika gubitka: oca 1902. godine i majke 1905. godine, što će se odraziti unutar tema koje odabire, a koje su većinom vezane uz prolaznost života. Posjetitelji će od prve prostorije biti uključeni u Bukovčevo posljednje putovanje, bojama, fotografijama i slikama koje, prema mojem mišljenju baš imaju ugođaj plodne jeseni života.

Bukovac u Prag dolazi kao već afirmiran umjetnik, ali ondje mora ponovno graditi svoj položaj, u sredini koja mu nije uvijek bila naklonjena. Istodobno, riječ je o možda najintrigantnijem razdoblju njegova stvaralaštva, obilježenom novim slikarskim postupcima, ali i osobnim gubicima, bolešću i nostalgijom za domovinom. Tko je zapravo Bukovac u svojoj posljednjoj stvaralačkoj fazi?

Njegov život u Pragu koncentriran je na profesuru, slikanje i obitelj. Zanimljivo je taj kompleksan period vidjeti u izložbenoj dispoziciji; zapravo je tako najbolje nazrijeti kontinuitet. Tako kroz 12 soba Galerije pratimo Bukovčevu djecu od dječaštva do mladosti, bilježimo promjene na supruzi Jelici, koja je njegova životna suputnica i supatnica, i uz njega je za vrijeme Bukovčeve bolesti, koju proživljava na samome početku praškog razdoblja.

Kolegica Lucija Vuković, zajedno sa mnom autorica izložbe, postavila je zanimljivu tezu o Bukovčevoj prisutnosti i odsutnosti (absentia praesentia) u Pragu, misleći pritom na njegovu vječnu nostalgiju za Cavtatom, ali i na trajnu prisutnost Bukovca u zemlji, iako više od dva desetljeća živi izvan nje.

Kako u Zagrebu nije bilo moguće udovoljiti Bukovčevoj želji za institucionalizacijom, on će željan novih izazova odseliti u tuđinu; međutim nigdje drugdje nije jednako osjetio polet i zajedništvo. Tih se dana sa sjetom prisjeća u autobiografiji Moj život. U Pragu rijetko slika u pleneru, a i kada nastaju slike na otvorenom, to su drugačije slike od onih u zagrebačkom Botaničkom vrtu ili na dubrovačkom Lapadu.

Kakav je trag ostavio u češkom slikarstvu i koliko je taj njegov doprinos danas prepoznat? Otvara li ova izložba i šire pitanje našeg odnosa prema umjetnicima koji su stvarali izvan nacionalnih granica, a čiji se doprinos ne uklapa jednostavno u jednu nacionalnu povijest umjetnosti?

Dakako, to je jako dobro pitanje. Ciklusom izložbi Bukovac u Europi, Galerija Klovićevi dvori pokazuje da nam je stalo, da iznimno cijenimo međunarodne stručnjake koji su se uhvatili u koštac s istraživanjem umjetničkih pojava s naših prostora. Tako smo ih sve i angažirali na ovom desetljeće dugom projektu.

Najprije američku povjesničarku umjetnosti Rachel Rosner, zatim engleskog kustosa Alexa Kidsona, kolege iz Srbije Igora Borozana i Petra Petrovića, te naposljetku Vjeru Borozan, profesoricu na Akademiji likovnih umjetnosti u Pragu, koja je dala svoj doprinos istraživanju Bukovčevih tragova u češkoj umjetnosti. To je umrežavanje na "starinski način": susretom, druženjem, zajedničkim istraživanjem.

Svaka posudba bilo kojeg Bukovčeva djela izvana uključuje i kustose pratitelje, konzervatore i restauratore koji dobiju priliku upoznati se s našom umjetnošću, i mogu vam reći da ostaju oduševljeni i zapanjeni. Na izložbu je stiglo više od 180 slika od 70-ak raznih vlasnika iz zemlje i inozemstva, a koordinaciju svih posudbi odradio je tim Galerije Klovićevi dvori na čelu s Ivom Sudec Andreis kao kustosicom i Dragutinom Matasom kao voditeljem vrhunske tehničke službe.

Izložba donosi četrdesetak novootkrivenih ili dosad neizlaganih djela, među kojima su i slike iz čeških muzejskih i privatnih zbirki. Kako se danas uopće pronalaze nepoznata djela umjetnika Bukovčeva formata?

Doista je mnogo dosad neviđenih djela. U posljednji tren došle su slike Ružičasti san II i Dvije sestre. Ružičasti san II došao je na aukciju u bečki Dorotheum, iz kojeg su me zamolili za stručno mišljenje. Duže sam vremena znala za tu sliku, jedino što je bilo neizvjesno hoće li doći u Hrvatsku. I evo, lijepo je da je tu, dostupna javnosti. Zahvaljujem novom vlasniku.

Dvije sestre slika je koju sam dugo poznavala s razglednice i sa starih fotografija Bukovčeva atelijera. Predivna topla slika Bukovčevih kćeri Marije i Jelice. Pronašao ju je slučajno moj suprug. Tako da evo, ponekad mi tražimo sliku, a ponekad slika nađe nas.

Nakon gotovo deset godina istraživanja, tri velike izložbe i više od 450 evidentiranih Bukovčevih djela, za 2028. najavljujete i monografiju na engleskom jeziku koja će objediniti rezultate cijelog projekta. Kada pogledate sve što ste tijekom tih godina istražili, jesu li neke od ustaljenih interpretacija Bukovčeva života i stvaralaštva dovedene u pitanje?

Bukovac je doista imao sreću s interpretima svoga opusa. Najprije doktorica Vera Kružić Uchytil, koja je monografijom o Bukovcu postavila kriterij načina istraživanja i sveobuhvatnog zahvata života i djela pojedinog umjetnika, a zatim dugogodišnjeg ravnatelja naše Moderne galerije Igora Zidića, koji je na neki način reinkarnirao hrvatsku modernu, vrativši je u fokus šire javnosti, priskrbivši joj vrijednost kakvu zaslužuje, a koja joj je u desetljećima druge polovine stoljeća bila osporavana. Bukovcu je posvetio više stotina stranica u najnovijoj knjizi.

A Galerija Klovićevi dvori na svoj način želi postaviti kriterije izložbene prezentacije koja uključuje sva relevantna recentna istraživanja o umjetniku, dok katalozi ostaju kao referentna stručna literatura i svojevrsni catalogue raisonné. Smatram da to zaslužuje svaki umjetnik utemeljiteljske generacije Bukovčevih suvremenika i sunarodnjaka. Monografija na engleskom bit će naš doprinos prepoznavanju Bukovca izvan granica lijepe naše.