Peacockova serija ‘The Paper’ krenula je s premisom koja na papiru – a ovdje je to i doslovno i figurativno – zvuči kao nešto što bi moglo zagolicati maštu svima koji vole dobar mockumentary. Nakon devet godina snimanja zaposlenika podružnice Dunder-Mifflina u pennsylvanijskom Scrantonu i desetak godina nakon što je to snimanje okončala, dokumentaristička ekipa iz legendarne američke verzije ‘The Officea’ seli se u Toledo u Ohiju, gdje počinje pratiti preostale radnike nekada uglednih, a danas prilično posrnulih novina ‘Toledo Truth Teller’.

Razlog tog transfera leži u korporacijskom preuzimanju – gigantska kompanija Enervate, čiji je stvarni profit u proizvodnji raznih vrsta papira i kartona (s najunosnijim segmentom u prodaji WC papira), krajem pandemije kupila je Dunder-Mifflin i ‘Truth Teller’. U novom dobu novinarstva redakcija se svela na nekoliko zaposlenika, članci su mahom trivijalni, clickbait ili potpuna prazna slama, oglasni prostor guta sve što stigne, a na čelu svega stoji makijavelistička glavna urednica Esmeralda – najponosnija na svoj članak o tome koliku je napojnicu Ben Affleck ostavio vozaču limuzine.

Staromodni melankolični humor

U tu sumornu sliku dolazi novi glavni urednik Ned Sampson (Domhnall Gleeson), čovjek s diplomom novinarstva, ali karijerom u prodaji papirne galanterije za Enervate, gdje je bio jedan od najboljih. Podrškom korporativnog šefa Marva, Ned preuzima ‘Truth Teller’ s ambicijom da ga ponovno pretvori u ozbiljne novine. Ideja je, dakle, da iz tog nesklada – između idealizma i realnosti – nastane humor. No, rezultat je, nažalost, bliži melankoliji nego smijehu.

Kao velika obožavateljica američkog ‘The Officea’, serije koju znam gotovo napamet i koja mi je među najdražima, u ‘The Paper’ sam ušla s ogromnim zanimanjem, ali i s nemalom dozom nervoze. Upravo zato što toliko dobro poznajem original, svaki pokušaj oponašanja ili nadovezivanja podliježe nemilosrdnoj usporedbi – i tu ‘The Paper’ ne izlazi kao pobjednik. U najboljem slučaju, povremeno uspije izmamiti osmijeh, ali većinu vremena podsjeća koliko je ‘The Office’ bio vješt u oblikovanju likova, tempiranju šala i izgradnji apsurdnih situacija koje su se, unatoč svemu, činile uvjerljivima i bliskima.

Žanr mockumentary komedije u međuvremenu je znatno napredovao. Danas imamo ‘Abbott Elementary’, čiji su likovi energični, šarmantni i pažljivo profilirani, ili ‘St. Denis Medical’, koji briljira u meta-humoru i apsurdima suvremenog zdravstvenog sustava. Čak i ‘Parks and Recreation’, koji dolazi od istih autora koji su američki ‘The Office’ pretvorili u televizijsku instituciju, djeluje svježije, zabavnije i toplije od ‘The Papera’. U toj konkurenciji, ‘The Paper’ djeluje staromodno – ne u smislu nostalgije, nego kao da je preskočio lekciju o tome kako mockumentary danas treba izgledati.

Esmeralda spašava stvar

Jedini lik koji uopće dolazi blizu nezaboravnim luđacima kakve smo gledali u ‘The Officeu’ jest Esmeralda, u izvedbi fantastične Sabrine Impacciatore, koje se mnogi sjećaju kao Valentine iz druge sezone ‘Bijelog lotosa’. Ona uspijeva biti i iritantna i zabavna, često u istoj sceni, i nosi najveći dio serije na svojim leđima. Ostali likovi – simpatični su, ali rijetko više od toga. Fali im dubine i nijansi koje bi gledatelje vezale za njih, pa njihove situacije djeluju površno i jedva nose težinu komičnih zapleta.

Jedini povratnički lik iz ‘The Officea’ je Oscar Martinez (Oscar Nunez), što je zgodan most između serija, ali ni njegova prisutnost ne spašava stvar. I dalje ima onu blagost i sarkastični odmak koji ga je krasio – a i prilično je nervozan zbog iskustva s devetogodišnjim snimanjem dokumentarca na starom poslu, što u gledatelja može pobuditi potrebu da, umjesto epizode 'The Papera' ipak ponovno prione uz Michaela, Dwighta, Jima, Kevina i 'starog' Oscara. No u ovom okruženju Oscarove osobine ne dolaze do punog izražaja. Umjesto da bude ravnoteža ekscesima drugih, kao što je to bio u Scrantonu, ovdje se prečesto utapa u sivilo situacija.

Depresivan ton

Čak je i špica promašena prilika. Ideja da se listovi ‘Truth Tellera’ prikazuju kao papir za zamatanje gableca, ribu, kao pokrivalo za glavu ili podloga za mačji zahod mogla je biti britka satira o propadanju novinarstva. No izvedba nije ni naročito smiješna ni dovoljno oštra – više podsjeća na tužni kolaž koji cendra o tome da su ‘slavna vremena’ daleko iza nas.

Ton serije većim je dijelom depresivan. Svima koji su ikad imali doticaj sa suvremenim novinarstvom ovaj prikaz može biti više frustrirajući nego zabavan. A iskreno, ne samo da sve što gledamo ubija čovjeka u pojam s lošim stanjem u novinama, nego pomalo i deprimira podsjećanjem na loše, štancersko snimanje humorističnih serija. Kako se epizode bliže kraju sezone, ton se blago razigrava, a humor počinje češće pogađati metu, no to poboljšanje nije dovoljno da bi promijenilo cjelokupni dojam. U konačnici, ‘The Paper’ je serija koja ima potencijal i povremeno bljesne, ali prečesto ostaje bez energije, duhovitosti i topline koje su žanr dovele do popularnosti. A za one koji ‘The Office’ nose u malom prstu – možda je i bolje ostati pri reprizama originala nego gledati ovu blijedu inačicu.