INTERVJU: BOJAN NAVOJEC

'Živimo u vrijeme apsurda i depresije, ljudi su prijevremeno odustali'

  • Autor: Ivana Čulić
  • Zadnja izmjena 04.05.2017 10:50
  • Objavljeno 04.05.2017 u 10:50
Bojan Navojec

Bojan Navojec

Izvor: tportal.hr / Autor: Matej Grgić/tportal

Nakon sedam godina u zagrebačkom HNK-u, u kojem nosi i titulu prvaka drame, Bojan Navojec 5. svibnja nastupa u ulozi Ivanova, glavnog junaka istoimene Čehovljeve drame, koju režira cijenjeni europski redatelj Eimuntas Nekrošius. Jedna je to od uloga, priznao je Navojec, koje su ga natjerale na temeljitu introspekciju i suočile s rizikom u njegovoj profesiji. U razgovoru za tportal bilo je riječi i o neuspjelim projektima kojih se danas srami, predstavi koja ga je gurnula među najbolje, roditeljstvu i disleksiji, koju je godinama uspješno skrivao

Nakon glavne uloge u Nuićevoj obiteljskoj komediji  'Život je truba' iz 2015., Bojana Navojeca smo prošle godine mogli gledati u najboljim predstavama zagrebačkog HNK-a 'Na kraju tjedna' Bobe Jelčića, 'Tri zime' Tene Štivičić i 'Ljudima od voska' Mate Matišića. Prije sedam godina postao je član ansambla Drame Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu,  2002. bio je član Gavellinog ansambla, a kasnije i Zagrebačkog kazališta Trešnja. Jedan je od glumaca svoje generacije s najviše snimljenih filmova i kazališnih uloga, od kojih su mnoge i na nezavisnoj kazališnoj sceni. Okušao se i u međunarodnim filmskim projektima, a posljednja takva uloga je u drami 'Prava žena' Mirjane Karanović. Navojec je odglumio cijeli dijapazon likova, uglavnom onih komičnih, a za nekoliko dana očekuje ga, kako kaže, jedan od težih glumačkih izazova, uloga umornog, depresivnog Čehovljeva junaka koji ne uspijeva pobjeći tragičnoj sudbini.

I dok vas trenutno okupira Čehov te pitanje egzistencije i ljubavi, hrvatsku javnost proteklih dana zaokupili su prosvjedi protiv predstave Olivera Frljića na Marulićevim danima, ministrica kulture, a evo i kriza u Vladi.  

Nažalost, nisam pogledao predstavu pa se ne bih zalijetao s izjavama. A znam da je i mnogi drugi nisu vidjeli. Neka iskustva mi govore da to nije izoliran slučaj, ljudi često reagiraju i govore o nečem što nisu vidjeli. Ja sam za to da je važno nešto vidjeti i iskusiti, a onda o tome donijeti sud. Daj bože da smo takvo društvo da sjednemo razgovarati, argumentirati svoje stavove, ali nismo. Razdijeljeni smo, dalo bi se pričati zašto. Ukratko, iza svega je uvijek neki interes. 

Na kulturnoj sceni buna za bunom - hajka oko Zlatka Hasanbegovića, hajka oko HAVC-a pa rezanje sredstava mnogim kulturnim manifestacijama od strane Ministarstva, pa sad Frljić… Demotivirajuće za jednog glumca ili upravo suprotno? 

Ljudi imaju pravo na kritiku, protest i prosvjed. Ono što jest demotivirajuće je činjenica da se za kulturu izdvajaju puno skromnija sredstva nego u drugim sektorima u kojima možda ima i više problema, a tu ne vidim građansku svijest i hrabrost da dignu svoj glas i pobune se. Neću sad reklamirati nekog tko je već dovoljno izreklamiran, no radi se o 60 tisuća radnih mjesta. Ne vidim da se ljudi oko toga okupljaju i prosvjeduju već zbog puno manjih i nevažnijih stvari. Kako ono kaže Dubravko Ivaniš Ripper: Jaki smo, jaki smo jer smo isti. Uvijek sam za to da građani jasno i glasno kažu što im je na duši i bore se za svoje vrijednosti, samo mi se čini da je pitanje dramaturgije na kojim mjestima se ti događaji odvijaju. Ispada da je u našoj zemlji jedini način da kultura dobije veliki medijski prostor kad se u njoj digne neka frka. To nešto govori o našem odnosu prema kulturi, a ponešto i o našem mentalitetu. 

Živimo u vrijeme apsurda?

Ma Beckett je potpuno poražen. Ne samo u Hrvatskoj, već i šire. Ljudi su se umorili, zamorili, prijevremeno odustali. Sad smo u nekom vakuumu, depresiji… vidjet ćemo što će biti.

  • +9
  • +6

Bojan Navojec

Izvor: tportal.hr / Autor: Matej Grgić

Kad smo kod umornih ljudi, jednog takvog junaka upravo pripremate na daskama HNK. Čehovljev Ivanov, kao i mnogi građani Hrvatske, propitkuje (be)smisao života i vlastitu egzistenciju. Borba za preživljavanjem na više razina...

Ivanov me baš izjeda posljednjih tjedana (smijeh), ali kad je u pitanju Čehov, svaka prepreka je vrijedna truda. Čehov je za mene genijalac, kult i institucija. Za sebe je govorio da je njegova zakonita supruga medicina, a književnost ljubavnica. A velike rezultate postigao je upravo u literalnom švalerluku. No da se vratimo na pitanje - ovo društvo je po svojoj depresiji dostojno Ivanova koji je sam po sebi takav depresivan. I sam Čehov je rekao o tom svom junaku da je znao što mu je, napisao bi mu dijagnozu, a ne dramu. Zanimljivo je kako je nastala drama. U to vrijeme bio je čest slučaj da intelektualci tridesetih godina, obrazovani i naizgled zdravi, počinju pomalo odustajati od života i gubiti vitalnu životnu energiju, a nerijetko su dizali i ruku na sebe. Ivanov je pronicanje u dušu jednog takvog lika.

Zahtjevna uloga vam je na plećima. 

Riskantna. Iskreno, u početku sam išao s tim da dam sve od sebe, da bih se u njoj pokazao i dokazao, a onda sam shvatio da je moj zadatak nešto sasvim drugo dokučiti i riskirati. Radeći na njoj, nisam se osjećao kao u wellness centru. Ima tu propitkivanja, kriza, razmišljanja, borbe sa samim sobom…

Potaknula vas je na temeljito preispitivanje samog sebe? 

Svi mi imamo određenu sliku o sebi i htjeli bismo da nas ljudi vide u tom svjetlu. No često se nađemo u situacijama, neki to pak nazivaju krizom srednjih godina, kod žena je to klimakterij, kad ljudi počnu raditi neku inventuru u kojoj dolaze do spoznaja koje im i nisu baš drage. Važno je propitkivati vlastite vrijednosti. Ovo moje zanimanje podrazumijeva da budemo darežljivi s emocijama i energijom, da budemo disciplinirani, ali i da se propitkujemo tko smo i što smo. I to često. Gdje smo mi, gdje je taj lik koji igram, koje su nam sličnosti i različitosti. Ukratko -  lijepo je raditi dramu koja te navodi da se propitkuješ o samom sebi i vremenu u kojem živiš.  

Bez ljubavi, bez cilja, ne znamo tko smo i zašto živimo, kaže Čehov. Kakvi ste po pitanju ciljeva i ljubavi?

Različiti su moji ciljevi i nisu nešto grandiozni. Trenutno su mi u fokusu neki novi projekti, zajedničko vrijeme s kćeri, a želio bih i više biti u kontaktu s obitelji u Bjelovaru, tu su i pripreme za novi film. Sve su to ciljevi koji jednog glumca vode do onog krajnjeg cilja, a to je komemoracija (smijeh). 

Za one koji ne znaju, odigrali ste kao glumac svoje generacije najviše uloga u filmu, čak njih 70, i pedesetak u kazalištu. Prije četiri godine bili ste najtraženiji hrvatski glumac. I sve to vrijeme zbog petogodišnje kćeri Luče živjeli ste na relaciji  Zagreb - Beograd. Kaotičan životni ritam?

Roditeljska ljubav sama po sebi je za mene prioritet, zbog toga sam se dobro organizirao. Želim sa svojom kćeri biti što više, puno se viđamo i jako puno vremena provodimo zajedno. Ipak, za mene još uvijek nedovoljno. A što se traženosti tiče, sve je to relativno. Nekad vas traže puno, nekad manje pa se odmah uplašiš da si rekao sve što si trebao reći. Najteža mi je godina bila 2008. kad je film u pitanju. Te godine nisam snimio ni jedan jedini kadar. I tad sam u biti najviše naučio o filmu. Koliko mi to treba, koliko mi to znači i koliko to volim. Nedostatak nečega te u životu puno nauči.

Kažu da čovjeka najviše određuje to kako se nosi s problemima u životu? 

Svi smo mi djeca naših postupaka. A ja na sve svoje nisam baš ponosan. Nekih se sramim, ali i oni su dio puta koji se zove život. Rijetki su oni koji ne griješe. Ja sam kroz svoje greške dovoljno naučio.

  • +27
  • +24

Ivanov u HNK

Izvor: Licencirane fotografije / Autor: HNK

U posljednjem filmu koji ste snimili, Nuićevom 'Život je truba', glavna tema je obitelj, njezina najslabija karika. Iz kakve vi obitelji potječete? Jednom ste rekli da je u njoj bilo svega. O bratu pričate često, o roditeljima nikad.

Odrastao sam u obitelji koja je nekad pripadala srednjoj klasi. Tata je imao automehaničarsku radionu, mama je bila službenica. Nije im nedostajalo autoriteta, ali bili su podrška i bili su uz mene kad sam ih trebao. Od oca sam naslijedio upornost i tu neku želju za dokazivanjem u društvu, a od majke naklonost ljudima i obitelji. Kaže se da se djeca odgajaju dok su mala, ja bih rekao da se roditelji odgajaju dok su mladi. S obzirom na to da je Goran šest godina stariji, ta je zadaća pripala njemu, odgojiti naše roditelje. Ne želim sad biti patetičan i nostalgičan, ali moje djetinjstvo je i danas jako prisutno u meni. Ono me odredilo zauvijek. Nisam jedan od onih koji misle da ljudi što su stariji, to su pametniji. Ništa u životu nije crno - bijelo i sve je puno više od pedeset nijansi sive.

U tim nijansama života vas je odredila i borba s disleksijom. Bila je to najveća muka vašeg odrastanja?

Da, i zbog toga sam se dugo osjećao izolirano, manje vrijedno i frustrirano. U to doba nije se znalo za disleksiju pa si kao takav svrstavan pod gluplje ili pod nekog tko je intelektualno ograničen. Ostavilo je to na meni ozbiljan trag i želju da se dokažem u svojoj okolini. Kad se tako rano suočiš s činjenicom da si različit od ostalih, ta spoznaja ti pomogne da postaneš tolerantniji i suosjećajniji prema ljudima. Kad se danas uz temu disleksije počnu nabrajati svi uspješni ljudi koji su je imali ili je imaju, zapitam se što je s djetetom koje odrasta u nekoj maloj sredini gdje logopedi nisu nadohvat ruke, kako njemu pomoći. Ljudi su tek u posljednjih desetak godina čuli za taj pojam, a nitko ne zna što je točno disleksija, koji su njezini uzroci, posljedice, kako se prema tome odnositi. Disleksija je nešto što ti obilježi život zauvijek.

Kad ste se vi suočili s tim problemom?

Sa šest godina, kad sam krenuo u školu. Toga sam se sramio, vješto to skrivao i ulagao ogromnu količinu energije i truda da drugi u što manjoj mjeri to saznaju ili uopće ne saznaju. Moj problem s disleksijom objašnjavali su kao nedostatak koncentracije, a upravo je suprotno. Disleksična djeca ulažu ogromnu količinu koncentracije. Važno je na vrijeme otkriti problem, inače dijete postaje frustrirano i gubi samopouzdanje, misli da je manje vrijedno. Moje skrivanje problema trajalo je sve do prijemnog na Akademiji početkom devedesetih, kad se o disleksiji počelo raspravljati u javnosti. Tad sam konačno shvatio o čemu se radi i obratio se logopedima koji su mi puno pomogli.

Jeste li tad konačno mogli odahnuti? 

Odahnuo sam kad sam u 'Latinici' prvi put javno progovorio o tome. Sjećam se tog dana kristalno jasno jer sam skinuo sa sebe jednu težinu koju sam nosio cijelog života, taj sram. Ono što me tada zabrinulo jest da nije došao ni jedan roditelj s disleksičnim djetetom u emisiju jer se bojao reakcije okoline i škole. No, budimo iskreni, u današnje vrijeme to je puno drugačije. Ljudi danas komuniciraju jako kratkim porukama, bitno je da se lajkaju. Puno je lakše biti disleksičan u 21. stoljeću nego u prošlom. 

Koliko vam danas ulijevaju samopouzdanje glavne uloge koje su se zaredale u posljednje vrijeme?

Uvijek mi je u toj priči bilo važnije što radim i s kim radim, nego hoću li glumiti glavnu ili sporednu ulogu. 

Koja vas je uloga najviše odredila? Možda ona u odličnoj Exitovoj predstavi 'To samo bog zna' Saše Anočića? 

Divna predstava, jedna od mojih prvih deset i meni među najbitnijima. Gurnula me naprijed kao glumca. Bila je važna za jednu generaciju. Nama tada mladim glumcima na početku karijere, bilo je jako bitno da zaigramo u Exitu. Kao studenti maštali smo kako nam Matko Raguž dolazi na ispit i poziva nas da glumimo u Exitu. To je za moju generaciju bio – the place. Radeći tu predstavu, donio sam odluku da iziđem iz dvogodišnjeg angažmana u Gavelli. Jako puno stvari mi se dogodilo u to vrijeme. Žao mi je da je već dvije i pol godine više ne igramo, no veseli me što je igrala nekih desetak godina. Sretan sam jako što mi se dogodila, bio je to jako specifičan i interesantan proces stvaranja. Neki ljudi su sedam-osam puta gledali predstavu. Puno mi je značila i kao vrsta eksperimenta, predstava 'Ekspozicija' s Bacačima sjenki i 'Das Kapital' s Natašom Lušetić u ITD-u. Na toj sam predstavi kao glumac jako sazrio.

  • +3

Bojan Navojec uloge

Izvor: Pixsell / Autor: Damir Spehar/PIXSELL

Prošli ste brojne pozornice dok niste stigli u HNK? 

Dok sam bio na Akademiji, uvijek sam gledao prema HNK-u i mislio kako bih volio zaigrati na toj velikoj pozornici pred brojnom publikom. No zaključio sam kako prije toga moram iskusiti mnogo toga, odraditi puno toga, kao da sam si zadao taj zadatak. I odradio sam ga s guštom. Sad sam tu u HNK, zadovoljan sam i ispunjen. No u meni je još uvijek potreba da se dokažem i razvijam u nekim drugim prostorima i kontekstima. Čergarenje je u glumačkom genomu. Biti 35 godina na istom mjestu, raditi uvijek s istim ljudima, za mene je vrsta duhovnog incesta. Potrebna je izmjena energije i razmišljanja da bi glumac napredovao. Najviše me strah inventure u svojoj profesiji. Najbitniji u cijeloj priči nisam ja, već publika koja je tome svjedočila. Ona je najbitnija.

Nemate se čega pred njom sramiti. 

Itekako imam. Bilo je uloga zbog kojih se danas sramim, ali trebao sam i ja učiti. Takve uloge u kojima nismo uspjeli, za nas glumce su jako bitne. One nas najviše bole, tjeraju nas da neke stvari promijenimo i poboljšamo. Kad nas samo tapšaju po ramenu i bacaju lovorike, glumac se malo uljulja pa počne uzimati stvari zdravo za gotovo. 

Čini se da ste majstor u kamufliranju odgovora. Kažete puno, ali ne kažete ništa. 

Drago mi je da ste to primijetili. Svoj glumački put ne doživljavam kao karijeru. Nekako mi je bitnije da više radim, više razmišljam, da imam više filmova i predstava nego samih intervjua. Čudno mi je kad drugi rade obrnuto, shvaćam da je samo promocija jako važna u našem poslu, ali kad postane sama sebi svrha, ona postaje kič. U moru informacija tko je koga i za koliko, ja volim biti onaj koji manje priča, a više radi.

 

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!