INTERVJU: NINA VIOLIĆ

'Opasno je što je Ministarstvo kulture stalo u obranu bagre, a ne umjetničke slobode'

  • Autor: Nina Ožegović
  • Zadnja izmjena 28.04.2017 09:41
  • Objavljeno 28.04.2017 u 08:41
Nian Violić

Nian Violić

Izvor: Cropix / Autor: Tomislav Kristo / CROPIX

U zagrebačkom HNK-u, u posebnoj atmosferi ushita i oduševljenja, završava se četvrta dramska predstava Čehovljev 'Ivanov' u režiji Litvanca Eimuntasa Nekrošiusa, jednog od najvećih i najosebujnijih redatelja današnjice. Jednu od uloga – onu udovice Babakine igra prvakinja HNK-a Nina Violić, s kojom smo razgovarali o tom iznimno cijenjenom redatelju i njegovu načinu radu u kazalištu, ali i o njezinim drugim projektima u kojima trenutačno sudjeluje te o slučaju 'Frljić u Splitu'

Eimuntas Nekrošius, velika zvijezda europskog teatra, prvi put režira u zagrebačkom HNK-u i može se reći da je to, uključujući i suradnju s Pipom Delbonom, najveća akvizicija tog kazališta koja će zasigurno biti velik iskorak u poetici naše najveće nacionalne kuće. Nekrošius se školovao na akademiji Lunačarski u Moskvi i poznat je diljem Europe kao redatelj specifičnog senzibiliteta kojeg obožavaju i publika i kritika. Hrvatska kazališna publika imala je priliku i čast upoznati njegov redateljski rukopis prije više od desetak godina, kada je gostovao s izvanrednom predstavom iznimne vizualne snage i simbolike 'Radost proljeća', nastaloj prema epskoj poemi litvanskog klasika Kristijanosa Donelaitisa, klasika litvanske književnosti, na Festivalu svjetskog kazališta u Zagrebu. Predstavio se i na Dubrovačkim ljetnim igrama Shakespearovim 'Othellom' i obje je predstave publika ispratila ovacijama. Zbog glasa jednog od najznačajnijeg redatelja današnjice i autora zanosne vizualne estetike, njegovo uprizorenje Čehovljevog 'Ivanova', drame o ljubavi, novcu, neimaštini i samoubojstvu, u kojem uz Ninu Violić glume Bojan Navojec, Lana Barić, Ksenija Marinković, Goran Grgić i drugi, očekuje se s velikim nestrpljenjem.

Četvrta, posljednja dramska premijera HNK-a Čehovljev je 'Ivanov' kojeg režira Eimuntas Nekrošius, jedan od najcjenjenijih i najoriginalnijih europskih redatelja. Kako vas se dojmio na prvoj probi? Je li to bila ljubav na prvi pogled?

Na prvoj probi je pričao nešto malo o tome što trenutno rade mladi redatelji u kazalištu u Litvi, a onda je otvorio tekicu u kojoj je za svaki lik imao ispisano par stranica i krenuo je redom kako smo bili smješteni za stolom. U drugoj tekici imao je nešto poput storyboarda - scenoslijed u slikama - za prvi čin. Svakom glumcu dao je po desetak ideja, asocijacija, uputa, zvukova... Svi smo se malo us*ali, jer smo mislili da sve te njegove želje moramo ispuniti sad i odmah. Neću nikad zaboraviti - rekao je da on moj lik, tu gospođu Babakinu, vidi kao vampira u pubertetu.

Na koji način Marfa Jegorovna Babakina koju glumite u predstavi utječe na slijed događaja u drami kod Nekrošiusa?

Babakina je udovica, puna love kao brod, željna avanture s mladićima. Nemam pojma na koji način utječe, kad bih se to pitala dok radim, toliko bih se opteretila da vjerojatno ništa ne bih mogla odglumiti.

Doprlo je do javnosti da su glumci HNK-a u transu zbog Nekrošiusova načina rada, njegove suradnje s glumcima i njegove osobnosti. U čemu je tajna te njegove metode?

On je redatelj pred kojim glumci osjećaju neizmjerno poštovanje. Nikad nisam vidjela toliku slogu i ujedinjeno poštovanje pred nekim redateljem kao pred Nekrošiusom. Obično se mi glumci razilazimo u ukusima i mišljenjima, netko voli ovakvo kazalište, netko onakvo, ja recimo obožavam Pipa Delbona, a većina glumaca ga ne podnosi i to je normalno i lijepo, i zato smo različiti. Ali, eto, oko Nekrošiusa svi ćemo se složiti. Mislim da je to zato što on dolazi iz vremena kada je kazalište bilo bitno, on je svoju estetiku koja je obilježila suvremeno europsko kazalište gradio još osamdesetih i jedan je od rijetkih čije je kazalište i danas vrlo suvremeno i važno. On stoga poštuje sve vrste gluma i izričaja, sve što je kazalište on može uklopiti i iskoristiti za svoj svijet mašte, ničeg se ne boji i ni od čega se ne ograđuje. Pored takvog redatelja glumci se osjećaju sigurni i slobodni, i to je za sve nas veliko iskustvo, to osjećamo od prvog dana.

Možete li opisati u čemu je posebnost ove Nekrošiusove koncepcije 'Ivanova' u kojem se Čehov ponovno bavi neuzvraćenim ljubavima, strastima, bolestima, vjerom, gubitkom miraza, samoubojstvom? Što je novo i drukčije? Je li aktualizirao priču?

Ne, on ne podnosi aktualizaciju, ne podnosi, pretpostavljam, ni novo ni drugačije. On se bavi Čehovom u najklasičnijem smislu. Njega zanima Čehov onako kako je napisan, a između redaka on učitava maštu i tu svoju vizualnu emotivnost po kojoj je prepoznatljiv. Poigrava se vremenom - kazališnim vremenom. Ja se nekako nadam, ako uspijemo, da ćemo napraviti predstavu kroz koju će publika ploviti kao u nekom snu. Uostalom, sve što je Čehov napisao prije sto godina postoji na svijetu još dan danas i ništa se nije promijenilo.

  • +27
  • +24

'Ivanov' u HNK-u

Izvor: Licencirane fotografije / Autor: HNK

S 'Tri zime' gostovali ste u Splitu na Marulićevim danima. Kako komentirate prosvjede branitelja, HSP-ovaca i članova Hrasta uoči izvedbe Frljićeve predstave 'Vaše nasilje i naše nasilje'?

Kao prvo, ne želim te ljude zvati braniteljima, jer oni to nisu, to je šačica destruktivaca i primitivaca koji sebe zovu braniteljima i oni po direktivi arlauču već skoro dvije godine, to znamo i tome se više ne čudimo previše. Ali to da je Ministarstvo kulture stalo u obranu te bagre, a ne u obranu umjetničke slobode to je opasno, jako opasno.

Poznati ste kao angažirana glumica koja svojim djelovanjem pokušava mijenjati stvari. Sad ste potpisali i peticiju za 'Daj mi kino 2'. Može li peticija spasiti kino Tuškanac?

Znamo svi da ne može. U našoj zemlji može se samo ono što politika ili gradski vladari odobre da se može, ne postoji druga, treća opcija, nema je. Mi nemamo nikakvu slobodu odlučivanja i biranja.

Također ste dio projekta Boruta Šeparovića 'CIJANKALIJ §218',kojim se Montažstroj uključio u javnu raspravu o pravu na slobodno odlučivanje o rađanju djece. Kako ide projekt?

Projekt je vrlo zanimljiv, polako se sklapa i gradi, mislim da je Montažstroj uspio prenijeti tu tjeskobnu atmosferu kroz eter i da se taj projekt nekako polagano širi kao neka kužna bolest. To je svojevrsna multimedijalna povijesna čitanka koja nam pokazuje zašto pacijentice ne smiju postati klijentice te zašto medicinski zahvat pobačaja moramo očuvati unutar postojećeg javnog zdravstvenog sustava. U suprotnom, vršenje pobačaja postaje unosan poslovni projekt crnoga tržišta. Tada je zarada važnija od sigurnosti i zdravlja žena. Pitanje koje postavlja Montažstroj je: hoće li proleterska tragedija iz 1929. postati farsa naše budućnosti? Nažalost, zastrašujuće je puno znakova jednakosti iz tog razdoblja njemačke povijesti s retorikom i nastojanjima naše politike danas.

Igrate i u predstavi 'Lampedusa Beach' Senke Bulić o mladoj Afrikanki emigrantici koja nakon brodoloma završava na dnu mora. Kako publika prihvaća tu tragičnu i vrlo aktualnu priču o prognanicima koji su danas tema broj jedan u Europi?

Publika jako voli tu predstavu, koju mi nažalost ne igramo često, jer nemamo love, a situacija na nezavisnoj sceni je očajnija nego ikad. Ta je predstava možda nešto najzahtjevnije što sam radila u životu, dugo mi je trebalo da sažvačem taj ogroman tekst i zato sada uživam k'o prase kad ga uspijem s lakoćom izgovoriti. Senka i ja bavile smo se pitanjem slobode iz perspektive jedne pametne, svjesne, talentirane žene iz Afrike koja traži intelektualno utočište, a ne samo krov nad glavom. To je danas ključno pitanje - je li ova naša Europa u stanju tim ljudima pružiti intelektualno utočište. S druge strane, predstava je vizualno vrlo jaka i poetska, Tomislav Ćurković napravio je genijalnu glazbu, uglavnom, dođite je vidjeti kad će biti u Tvornici kulture.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!