GRAD KAO ŠKOLA

Zašto centar Zagreba odumire?

  • Autor: Marko Sančanin
  • Zadnja izmjena 07.01.2011 11:25
  • Objavljeno 07.01.2011 u 11:25
Osnovna škola Gundulićeva

Osnovna škola Gundulićeva

Izvor: tportal.hr / Autor: Lucija Bušić

Sljedeće školske godine prvi razred u OŠ Ivan Gundulić neće se upisivati zbog premalog broja učenika, a slična je situacija i s ostalim školama u središtu Zagreba. Procese koji su urbanistički i demografski umrtvili najgušće naseljen dio Hrvatske analizira Marko Sančanin, ravnatelj neprofitnog udruženja za istraživanja u arhitekturi Platforma 9,81

Ako je suditi prema odluci zagrebačkog Ureda za kulturu, obrazovanje i šport, jučer je prvašima Osnovne škole Ivan Gundulić počelo odbrojavanje posljednjeg polugodišta. Učenici prvih razreda su danas podijeljeni u dva mala razreda, a ni višim razredima nije pretijesno. Škola koja je 1994. ukupno imala 750 učenika (od čega dio treba pripisati brojnim izbjeglicama) danas ih ima 300. Odluka gradskog Ureda postaje jasnija ako se zna da prema neformalnim podacima samo polovinu od tog broja čine školska djeca koja i stanuju u Donjem gradu.

O autoru

Marko Sančanin ravnatelj je Platforme 9,81 - neprofitnog instituta za istraživanja u arhitekturi. Institut istražuje prostorne fenomene hrvatske tranzicije. Od 2005. institut se intenzivno bavi modelima građanske participacije u prostornom razvoju gradova.

Drugu polovinu čine djeca koju roditelji upisuju u školu zbog kvalitete nastave. Gotovo sve škole u centru imaju klasične jezike u nastavnom programu, a nastavnici se trude nadopuniti program dodatnim stranim jezicima i fakultativnim aktivnostima. Također je razlog u tome što roditelji ove djece rade u blizini pa je upisivanje djece u ove osnovne škole spoj korisnog i praktičnog. I druge centralno smještene osnovne škole su na listi za odstrel. Osnovne škole Josip Juraj Strossmayer i Izidor Kršnjavi upisuju i veći omjer tzv. vanjske djece, pa je tako udio one djece koja idu u školu pješice prema onoj koju dovoze roditelji dvostruko manji.

Ništa čudno – rekli bi oni koji se bave urbanom geografijom Zagreba. Centar odumire. Grad je još u 90-ima ušao u fazu potpune demografske decentralizacije. To znači da se više ljudi rađa ili doseljava na rubove grada i u šire gradsko područje nego što ih se doseljava ili rađa u centru. Ipak, prije nego se Donjim gradom počne baviti paleodemografija, treba reći kako se ovdje još uvijek ne radi o mrtvacu. Njegova tri četvorna kilometra i danas su najgušće naseljen dio Hrvatske, u kojem je prijavljeno preko 47.000 stanovnika. Oni jesu nešto starije i definitivno najobrazovanije stanovništvo Hrvatske, ali se ipak preko 90 posto njihovih stanova koristi za stanovanje.

Lucija Bušić

Lucija Bušić

Izvor: tportal.hr / Autor: Lucija Bušić

Ne možemo govoriti niti o homogenosti funkcija. U istim blokovima u kojima ljudi žive nalaze se ministarstva i muzeji, ali i dječji vrtići, radionice i skladišta. I danas, kao i prije 100 godina, postoji heterogenost socijalne strukture. I dok jedna obitelj izbacuje kišnicu iz dječje sobe svog malog suterenskog stana, druga je istu kvadraturu, svoje potkrovne rezidencije, namijenila sobi za koncertni klavir. Donji grad je zapravo nevjerojatno vitalan i zbog svoje urbanističke strukture koja se bazira na bloku i njegovom unutrašnjem dvorištu. Strukturi koja se zbog relativno niske gustoće u nekim slučajevima doista može nadopunjavati novim sadržajima. Više nego ikad, dvorišta blokova se moraju konsolidirati i infrastrukturno poboljšavati.

U dvorištu jednog takvog bloka nalazi se i osnovna škola u Gundulićevoj ulici. Površinom svojih pratećih objekata i vanjskim prostorima školskih igrališta, škola zauzima centralno mjesto. Za blok u Gundulićevoj škola je obilježje njegova identiteta i zapravo jedina arhitektonski promišljena izgradnja u unutrašnjosti. Najava postupnog gašenja škole već je otvorila rasprave o izgradnji zamjenskih sadržaja. Ipak, doista ne vidim razloga zašto škola ne bi mogla koegzistirati s novim zgradama. Ukoliko bi se planirali dodatni sadržaji, onda bi se svakako trebalo znati da se nova kvaliteta može postići jedino pametnim reprogramiranjem i izgradnjom, koji ne smiju ugrožavati edukativne sadržaje nego ih nadopunjavati.

Dakako, pitanje što smjestiti u blokove koje danas zauzimaju osnovne škole trebamo si postavljati svi: od roditelja i učitelja koji vrijedno odgajaju buduće naraštaje do privatnih investitora koji su spremni ulagati u nove sadržaje koji će povećati razinu urbanih standarda. Odgovori koje danas čujemo su vrlo različiti. Dok se jedni zalažu za pretvaranje blokova u gusto izgrađene strukture, drugi smatraju da im je gustoća ionako previsoka. Oni prvi misle da su unutrašnja dvorišta predmet isključivo privatnog interesa, a drugi misle da se bore za javni prostor. Neki u dvorištima vide socijalno isključive komercijalno-poslovne oaze sa stanovima za društvenu elitu, dok drugi sanjaju obnovljene secijske fasade iza kojih vrtni patuljci poslužuju šnenokle. Naravno, problem donjogradskih škola neće riješiti lijepi snovi nego zdrav razum.

Lucija Bušić

Lucija Bušić

Izvor: tportal.hr / Autor: Lucija Bušić

Pravo na obrazovanje puno je šira donjogradska tema nego se na prvi pogled misli. Pogotovo kad se sjetimo da se i visokoškolskom obrazovanju priprema egzodus. Tehnologija proizvodnje znanja bazira se na tvrdnji da je vrhunsko znanje jedino moguće proizvoditi u kampusima te je prostorni koncept Zagrebačkog sveučilišta potrebno revidirati. Dok se govori da je fakultete potrebno hitno premjestiti izvan centra, ne vidi se da Donji grad zapravo može funkcionirati kao idealan kampus. Osnovne i srednje škole, zajedno s kulturnim institucijama i rekreativnim sadržajima u svom užem radijusu, mogu funkcionirati kao prošireni edukativni sustav. Kada tome pridodamo gustoću i intenzitet društvene razmjene koja se može doživjeti, onda možemo reći da Donji grad za školarce i studente ima vrijednu socio-pedagošku funkciju jer ih uči stvarati vlastite socijalne mreže. Razlog zbog kojeg roditelji koji ne žive u Donjem gradu upisuju svoju djecu u tamošnje škole nije samo zbog kvalitete nastave ili uštede vremena, nego i zbog želje da njihova djeca uče kulturu urbanosti na vlastitom iskustvu. Ova svojevrsna urbana pedagogija potrebna je zbog spoznaja koje se nalaze u temelju zapadne kulture – kulture gradova.

Nadam se da će se rasprava o gašenju donjogradskih osnovnih škola itekako razbuktati jer je njena problematika usko povezana s pravom građana na identifikaciju s centralnim mjestom urbano-kulturnog identiteta, ali i s prostornim razvojem Donjeg grada. Rješavanje ovog problema nije lako. Za početak treba se riješiti iluzija da je Donji grad moguće sačuvati ovakvim kakav je danas. Nostalgija je koristan osjećaj jer nas uči o našoj prošlosti, ali nas i obeshrabruje za istraživanje novog. Također treba shvatiti da građevinski poduzetnici mogu graditi kuće, ali ne moraju stvarati grad – utoliko ne mogu biti odgovorni za model ukupne socijalne i ekonomske održivosti.

Današnji antagonizmi koji izbijaju po pitanju razvoja Donjeg grada su nužni i imaju smisla dokle god suprotstavljene strane ne shvate da je ključ razvoja Donjeg grada u transformaciji postojećih društvenih odnosa. Ne znam kako postići novi dogovor, ali znam da ga neće ni biti dok se ne uspostavi viša razina dijaloga i političke kulture. Politička kultura za prostorni razvoj grada znači utoliko što proizvodi društveni ambijent za taj razvoj. Ona kultivira granice tog razvoja. Ako ovo shvatimo, u Donjem gradu će se možda i dalje nalaziti škole i univerziteti, ali ni oni više neće biti isti.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!

Napiši ovdje što ti misliš o ovoj temi