nagradni naječaj - Svijet je možda stao, ali ne i mi’

Zar me ne prepoznaješ?

  • Autor: Promo
  • Zadnja izmjena 01.06.2020 18:27
  • Objavljeno 01.06.2020 u 18:27
tportal

Izvor: Promo fotografije / Autor: Promo

Dobitnica Samsung Galaxy Watch Active2 LTE 40MM Steel Alu C.Silver je Đurđica Stuhlreiter, a njenu priču donosimo u nastavku

Kad je sve prošlo, došla je i stala ispred mene. Činila se razočaranom čudeći se što me virus zaobišao pa zapitala:

- Prepoznaješ li me?

Nisam se ni potrudio odgovoriti. Gledao sam kroz nju kao kroz zagušljivi zrak koji mi ne da disati ili treperavu svjetlost koja mi bode oči. Ne mogu se pomaknuti jer sam tijelo čije kosti i mišiće čuva koža napadana tek suncem kojem me svakodnevno izlažu. Kad mi dosadi, ne mogu otići jer su tolike bolesti učinila svoje. Prikovale me za krevet ili stolac u koji me smještaju i ostavljaju da čekam. Ponekad i zaborave da sam još živ pa me nađu mokrog od kiše, ali to nikoga ne brine.

Ova nova bolest što se uhvatila mnogih mene nije ni okrznula. Ovo je tijelo već zauzeto drugom boleštinama koje ga glođu iz dana u dan pa više ne može ništa doli čekati kraj. I žena što me je došla posjetiti ga čeka jer će to značiti jednu brigu manje. Starci su ionako teret, a kad su bolesni i nemoćni guše mlade i zdrave vonjem raspadanja i nepotrebno podsjećaju na poraz koji svakog čeka na kraju priče.

Samo što nije dobro pokazati da strahuješ od onog što slutiš u potrošenom tijelu starca. Zato ona tobože skrbi i bdije te posjećuješ bolesnog roditelja kojeg je predala drugom na brigu kao suvišan teret s kojim ne zna što bi. Nova bolest zbog koje bi se trebalo držati podalje od bolesnog oca, da ga se tobože ne zarazi, doživi se kao iznenadnu milost jer će se napokon malo odmoriti od njegovog postojanja.

A kad sve prođe pa se opet mora u starački dom, makar reda radi, nikome nije lako. Valja sakriti razočaranost jer je žilavi starac, odbijajući se predati, preživio i koronu.

Dok svoje misli dobro skriva iza maske tobožnje brige, žena ispred mene čeka odgovor.

-Zar me zbilja ne poznaješ?

Njezina me upornost umara pa okrećem glavu.

-Ne? – dosađuje ona dalje. –Ja sam tvoja kći.

Kad se razljutim zbog tolike upornosti, prevarim se i prošištim kroz probušena pluća.

Htio bih joj reći da ja nemam kćeri jer da imam provirila bi ovih dana makar kroz zatvoreni prozor da se uvjeri jesam li živ, ali ne znam mogu li uopće protisnuti riječ nakon tolike šutnje. Ona to shvati kao dobra znak pa priskače potrošenom tijelu. Grli ono što je ostalo od mene i blebeće neumorno.

-Bit će dobro…

Dodir njezine kože zapeče me jače od sunca. Grabi za gušu nepotrebna prisutnost bića koje očekuje da mu se radujem. Pomislim i da me to sama korona hoće prevariti pa se prerušila u mladu ženu čija se kosa presijava na suncu dok neumorno govori razbacujući uokolo sjećanja na prošle dane u kojima sam bio netko drugi. Od njezina neumornog brbljanja počinje me razdirati bijes pa krkljam i stenjem, otresam je sa sebe kao dosadnog kukca. A kad popusti njezin zagrljaj i kroz vrata prokulja gromada od sestre, znam da sam spašen. Odvest će me debeli sestrinski anđeo u sigurnost samotne sobe i ostaviti sva iskušenja na dosadnom suncu.

Drugog dana, kao da želi nadoknaditi propušteno, došla je opet. Čujem izdaleka zvuk koraka i slutim da će opet ponoviti ono od jučer.

-Kako si? Prepoznaješ li me? – reći će čim stupi unutra.

Odlučim da ću i danas šutjeti. Neka misli da me osim tijela izdao i glas jer tako ću skratiti muke razgovora. Možda će i shvatiti da nam je svima bilo bolje dok nas je bolest čuvala jedno od drugog pa odustati od tvrdoglavog starca kojem ni korona nije mogla ništa. Ali prije no što je stupila u sobu, s hodnika se začuje i sestrin glas.

-Kamo s tim? Da se niste usudile to uvoditi unutra.

-Neće mu smetati – oglasi se ona što tvrdi da mi je kći. –Vidite da ni mene ne prepoznaje, neće ni primijetiti…

Ali tada to nešto pojuri prema meni, kotrljajući mrvice sjećanja. Oživi dane što su nekada bili, a teško da će biti opet. Ponudi dogovor s obećavajućim spokojem i spoznajom da se više nema što dodati životu. Njiše me kao dijete to sjećanje dok čekam novo pitanje jer mi samo pitanja postavljaju u posljednje vrijeme, a nikako da se dosjeti kako na pitanja više ne želim odgovarati.

Skoči mi u krilo to nešto. Čekam da se i njegov miris pretvori u riječi pa da me opet pogodi nevjericom:

-Zar me zbilja ne prepoznaješ?

No, umjesto riječi to nešto poliže mi ruku pa zalaje veselo.

Sjećanje me istog trena vrati u park u kojem me zaslijepila munja boli te nemilosrdno gurnula u ovu ustanovu, među tolike žive mrtvace s kojima tek dišem iz dana u dan.

-Ajakse! – progovorim glasno i jasno.

Zatim teškom muko pomaknem ruku pa pomilujem psa kojeg sam izvodio u šetnju u bivšem životu.

Žena ispred mene gleda zapanjeno. Zatim joj licem preleti slabašni smiješak te pokunjeno promuca.

-Tata! Pa ti prepoznaješ…

Pas je u mojem krilu i dalje veselo lajao. Znao sam da je to moj pas, ali nisam znao zašto ova žena uporno tvrdi da mi je kći. I od kakve me to bolesti htjela zaštiti pa me prepustila samoći tmurne sobe u koju čak i ta nova bolest, od koje se svi skrivaju, odbija ući.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!