Priznajem da sam u svojem boravku na Zemlji došla u dob u kojoj je valjda normalno da sam razvila otpornost na priče o zgodnim tinejdžerima koji jure za skrivenim blagom, bježe od negativaca, zaljubljuju se, svađaju, mire, skaču s litica i pritom im ni u jednoj sekundi na pamet ne padne da su ranjivi i smrtni. A i nije samo do toga što sam zašla u boomerske, preciznije – džen-ekserske godine. Ni kao mlađa nisam se osobito bacala u afan nad pustolovnom poetikom 'Gooniesa' i 'National Treasurea', na primjer, pa me danas samo može nervirati serija koja totalno krade i kao žvaku razvlači njihove premise, ideje i atmosferu.

Nisam zato, kao cijeli svijet, bila gotovo uopće zainteresirana za 'Outer Banks', seriju o tinejdžerima koji traže skriveno blago, upadaju u pustolovinu za pustolovinom, usput se klasno glođući s bogatašima po barijernim otocima Sjeverne Karoline (kasnije i po svijetu). No serija je ipak fenomen. Pet sezona, globalna popularnost, fanovi koji Prašinarima pristupaju s emocionalnim angažmanom kakav ja čuvam za vlastitu obitelj i eventualno nekoliko televizijskih antijunaka – sve je to ipak dovoljno da TV kritičarka nema luksuz reći: 'Ma ne da mi se.'

Pa sam gledala. I svih tih godina 'Outer Banks' na mene djeluje na neobičan način: smara me do kolutanja očima, a istodobno me dovoljno zabavlja da nastavim gledati. Mora mu se priznati da se stalno nešto događa. Je li to 'nešto' pametno, logično, dramaturški uvjerljivo ili uopće moguće u svemiru kojim upravljaju nama poznati zakoni fizike – to su već sitničava pitanja namćora koji na ludom tulumu sjedi u kutu, cijedi petu pivčugu i prigovara kako mu je sve dosadno. Ali u seriji se svašta nešto događa, to stoji. Puno. Brzo. Skupo. I lijepo snimljeno.

Hrvatska je predobra za ovu seriju

A onda je ovih dana stigla peta, završna sezona. I u njoj – Dubrovnik. I Slavko Sobin. I hrvatska glazba! Čak i ne neka generička 'ubaci malo mediteranske mandoline', nego psihodelični etno-rock Daliborovog Granja, kompozicija Branka Galoića i Skakavac Orkestra, Dunja Knebl & Kololira, pa čak i linđo u izvedbi ansambla LADO. Kad sam sve to – i Sobina, i Dubrovnik, i te glazbene momente spazila i začula u prvoj epizodi sezone, pomislila sam: 'Isuse, i ovaj grad i ovaj glumac i ova glazba milijardu su kopalja predobri za ovu seriju.' U tom trenutku nisam još ni znala koliko će se ta rečenica pokazati višeznačnom. No o tome poslije.

Ajmo sad o priči koja se odvija u petoj sezoni. Peta sezona počinje ondje gdje je četvrta završila prilično brutalno: JJ Maybank (Rudy Pankow) mrtav je, ubio ga je vlastiti otac Chandler Groff (J. Anthony Crane), a preostali Prašinari – John B (Chase Stokes), Sarah (Madelyn Cline), Kiara (Madison Bailey), Pope (Jonathan Daviss) i Cleo (Carlacia Grant), uz sve prisutnijeg Rafea (Drew Starkey) – ostali su bez prijatelja, novca, doma i razloga da se ponovno zalete za mitskim predmetom koji će im gotovo sigurno donijeti još nevolja. Naravno da se zalete za njim.

Plava kruna ponovno pokreće međunarodni lov na blago, Groffa i razne druge opasne tipove, a Kiara cijeloj stvari daje nešto mračniji emocionalni ton: tuguje za JJ-em i želi osvetu. Legenda da bi kruna mogla omogućiti kontakt s mrtvima – možda čak i nešto više – dodatno je uvlači u potragu. Put vodi preko Europe, Dubrovnika i trgovca starinama Henriquea do Azerbajdžana, uz otmice, zatvore, potjere, padove s visine, pokušaje ubojstava, drevne šifre, rituale, meteorološke pojave i uobičajenu količinu situacija nakon kojih bi normalna osoba rekla: 'Znate što, meni je dosta jurnjave za blagom, idem završiti tečaj za knjigovođu.' Prašinari, međutim, nisu normalne osobe. Oni su televizijski likovi osuđeni na pet sezona eskalacije.

Problem je u tome što je eskalacija odavno pojela dramu. Nakon svih silnih potjera, tajnih artefakata, zločinačkih organizacija, izgubljenog zlata i ljudi koji prežive ono nakon čega bi normalan smrtnik bio identificiran po zubnom kartonu, opasnost prestaje biti uzbudljiva. Postaje rutina. Peta sezona zato istodobno želi tugovati za JJ-em, biti akcijski spektakl, završiti petogodišnju sagu, riješiti ljubavne i obiteljske odnose, još jednom opljačkati nekoliko stoljeća svjetske povijesti u potrazi za blagom i omogućiti Kiari emocionalno razrješenje. Rezultat je razvučen, preglumljen i mjestimice toliko šupalj da bi kroz rupe u scenariju komotno prošao jedan od motocikala iz dubrovačkih scena.

Kiarina priča pritom posebno frustrira. Madison Bailey dobila je zadatak odigrati tugu, bijes, opsesiju i nadu da se gubitak možda može poništiti čudom, da bi joj scenarij na kraju ponudio razrješenje koje očito želi biti dirljivo i katarzično. Meni je uglavnom bilo: čekaj, ozbiljno? Pet sezona, sva ta trauma, mrtvi dečko, mitska kruna i ovako ćete je ostaviti. Svašta. Osjećala bih se skroz prevarenom što sam uopće ikada počela gledati seriju i makar se marginalno emotivno involvirala. No za to da se ipak tako ne osjećam u ovoj se sezoni pobrinuo Slavko Sobin. Kad se pojavio u sceni, odjednom sam se instinktivno uspravila u fotelji.

Siromašan lik kojeg je Slavko Sobin obogatio

Henrique, dubrovački trgovac starinama povezan s Groffom i autentifikacijom Plave krune, nema materijala za Hamleta, ali Sobin od njega radi ono što dobri glumci inače rade: od dostupnog siromaštva ipak uspijeva napraviti lik. Markantan je, precizan, opušten pred kamerom i dovoljno karizmatičan da se uz njega posebno vidi koliko je glavna glumačka postava 'Outer Banksa' u petoj sezoni već potrošena.

Chase Stokes, Madelyn Cline, Madison Bailey, Jonathan Daviss i ostatak ekipe nikada nisu bili ansambl zbog kojeg će Royal Shakespeare Company motati kabele, zaključavati vrata i zaključiti da im postojanje više nema smisla, ali prije su barem imali mladenačku energiju koja je odgovarala seriji. Sada je nastupio zamor materijala. Možda i zato što su u međuvremenu zašli u legitimno odrasle godine, a i dalje glume nezrelu klinčadiju pa djeluju smiješno. Uz iskusnog i vještog Sobina, uz to, povremeno izgledaju i kao naturščici koje su pokupili s burze rada za neki pseudo-reality sa sudnicom ili tako nečim. Čovjek gotovo očekuje da spiker iz offa počne predstavljati likove kad se pojave na ekranu: 'John B, 32, trenutno nezaposlen'. Sobin je, nasuprot tome, još jednom pokazao da bez problema pripada velikim međunarodnim produkcijama. Šteta što mu je ova konkretna dala materijal otprilike tri broja premalen. Isto vrijedi za Dubrovnik.

S jedne strane, bilo mi je drago vidjeti da Dubrovnik napokon glumi Dubrovnik, a ne King's Landing, Canto Bight ili 'neki stari mediteranski grad, nemojte previše pitati'. Tu je Stradun koji je Stradun, zidine koje su zidine, tu su predivne skale od Jezuita, tu su Srđ i Lokrum. Grad je veličanstven. Kamera ga voli. 'Outer Banks' ga voli toliko da ga odlučuje uključiti u vlastitu adrenalinsku igraonicu. Tu sam se već počela malo meškoljiti u fotelji. Nekako me to… uznemirilo.

Motociklističke potjere starom gradskom jezgrom i osobito zidinama zaštićenima u sklopu UNESCO-ove svjetske baštine izgledaju spektakularno. Upravo mi je zato, dok sam ih gledala, u glavi zazvonilo pitanje: kako je sve to izvedeno i koje su mjere poduzete da se spomenik zaštiti? Da stvar bude bolja, nije samo riječ o Dubrovniku. U donjem TikTok videu vidjet ćete da dio vožnje motorima prolazi i kroz neki tunel. To je navodno bilo u Šibeniku pa su namontirali na nastavak na dubrovačkim zidinama. Ček dis aut.

Ne tvrdim da nisu poduzete sve mjere zaštite spomenika. Vrlo je moguće da jesu, temeljito i stručno, da je svaki kotač vozio po posebno zaštićenoj podlozi, da su statičari, konzervatori i svi ostali nadležni blagoslovili svaki centimetar trase. Provjera toga je li sve to doista učinjeno posao je za istraživačke novinare, konzervatore i institucije koje imaju dokumentaciju pa se neću u to petljati jer nisam nijedno od toga. Ali, kao gledateljica, imam se pravo nakon prizora tutnjave dirt bikea po dubrovačkim zidinama zapitati: ljudi, jeste vi normalni?

A onda lik sa zidina skoči ravno u Jadran.

Džizus.

VRUM-VRUM, braćo. Samo deri po kulturnoj baštini. Nije ti ćaćina. I onda pljasni u more ko kamikaza. Mislim, vjerojatno su i tu poduzeli sve moguće mjere da zaštite sve što zaštititi treba, ali ipak ću ponoviti: džizus.

Grad Dubrovnik pritom se službeno pohvalio snimanjem kao još jednom potvrdom svojeg statusa međunarodne filmske destinacije i prilikom za promociju kulture, baštine i filmskog turizma. Krasno. Baš divota. Dubrovnik, naime, već desetljećima pokušava pronaći ravnotežu između života grada i turističke industrije koja ga je pretvorila u globalno poželjnu destinaciju.

Masovni turizam u tom gradu nije teorijska buduća opasnost koja vreba iza ugla. Već je stigao, kupio sladoled i zauzeo cijeli Stradun. U takvoj situaciji ideja da gradu prije svega treba još globalne promocije zvuči barem vrijedna rasprave. Filmski turizam može donositi novac i vidljivost, ali grad-spomenik nije filmski studio s uvjerljivom scenografijom. Kulturna baština ima onu nezgodnu osobinu da je nenadomjestiva. Netflix će snimiti novu seriju. Kamen iz petnaestog stoljeća nema drugu sezonu.

Hrvatska je u završnici 'Outer Banksa' dobila i druge atraktivne uloge, a produkcija je koristila povijesne i prirodne lokacije duž obale (recimo, Split i Omiš glume Azerbajdžan!?). Sve to na ekranu izgleda fantastično i upravo zato vrijedi inzistirati na dosadnom, neatraktivnom pitanju zaštite. Filmske produkcije su dobrodošle. Veliki budžeti su dobrodošli. Međunarodna vidljivost je dobrodošla. Ali kad kamera ode, nama ostaju gradovi, tvrđave, kamen, ljudi koji ondje žive i turizam s kojim već pokušavamo pronaći neki održiv suživot.

Možda je, dakle, sve bilo izvedeno savršeno. Možda je svaki centimetar dubrovačkih zidina bio propisno zaštićen, svaki stunt pomno isplaniran, a jedina stvar koja je tijekom snimanja ozbiljno stradala bila je moja tolerancija na prokletu Plavu krunu. Iskreno se nadam da je tako. Jer Dubrovnik je u petoj sezoni 'Outer Banksa' ispao prekrasan, Slavko Sobin odličan, a kaskaderi impresivni.

Serija je, pak, do cilja stigla zadihana, dramaturški izudarana i s dovoljno rupa da bi u njima arheolozi mogli pronaći još tri mitska blaga za eventualni spin-off. A kad se već motociklom moralo ganjati po dubrovačkim zidinama pa onda s jedne od tvrđava skakati u more, bilo bi mi draže da su se takvi rizici - pa makar i maksimalno kontrolirani - dopustili zbog nekog filmskog ili serijskog remek-djela. Ili barem zbog doista dobre, nezaboravne teen serije. 'Outer Banks' nije ni jedno ni drugo. Pa eto. Samo kažem.