Policijska značka na špici ili bilo gdje drugdje u TV seriji nije mi baš neki gledateljski afrodizijak. Kad u opisu nove serije ugledam riječi kao što su 'detektiv', 'agent', 'istraga' i 'serijski ubojica', odmah se hvatam daljinskog. Mogu takve serije cijeniti, mogu skužiti kad su dobre, mogu čak s poštovanjem kimati glavom dok mi netko objašnjava zašto je baš ona koju najviše voli podigla revoluciju u televizijskom svijetu – ali rijetko ih želim gledati. Za 'Žicu', 'Odjel za umorstva: život na ulici', 'Mindhuntera', 'Killing Eve' i danski 'Forbrydelsen' svojedobno sam napravila iznimku jer pred vrhunskom televizijom ipak treba znati kapitulirati. No inače – cop shows? No, thanks.

No onda mi je moj životni suputnik, koji prema policijskim serijama gaji sličnu (raz)očaranost kao i ja, neki dan rekao da namjerava prekršiti taj no, thanks jer se sprema pogledati seriju 'Furious'. Internet mu je, reče, poručio da je odlična i da ima 'jaku žensku perspektivu'. Odmah su mi se zacaklile oči i u ušima mi je zašumjelo od uzbuđenja. Jer jednako onoliko koliko policijske serije nisu moj žanr – 'jaka ženska perspektiva' totalno jest. Feministički gledateljski nerv zato mi je na te riječi zatitrao kao struna, otvorila sam Disney+ nevjerno NE čekajući zajedničko gledanje sa životnim suputnikom, pustila prvu epizodu i… instantno se zaljubila. Pala ko kruška. Nekoliko sati i par epizoda poslije već sam najozbiljnije drhturila nad životima jedne FBI-jeve agentice, jedne serijske ubojice, jedne alkoholičarke iz FBI-ja, jednog policajca s dobrim srcem i jednog prekrasnog čovjeka u invalidskim kolicima kao da su mi svi zajedno dužni javiti jesu li sigurno stigli kući nakon povratka s partyja u lošem dijelu grada.

Očekivala sam, priznajem, neku varijaciju serije 'Killing Eve'. Ne samo zato što su to spominjali oni internetski komentatori koji su i mojem partneru došapnuli da mora pogledati 'Furious', nego i zato što se usporedba nameće sama po sebi. U obje serije žena iz policijsko-obavještajnog aparata opsjednuto lovi drugu ženu koja ubija ljude, granica između lovkinje i lovine počinje se topiti, fascinacija postaje intimna. No iako taj zajednički temelj doista postoji, 'Furious' ga vrlo brzo počinje nadograđivati nečim drugim i kreće se u drugom pravcu. Odlazi u mnogo mračnije, bolnije i meni zanimljivije područje – prema ženskoj traumi i bijesu koji raste iz nje.

Autorica je serije Elizabeth Meriwether, žena prilično fascinantnog televizijskog životopisa. Proslavila se komedijom 'New Girl', zatim sudjelovala u stvaranju 'Single Parents' i 'Bless This Mess', da bi se posljednjih godina sve više okretala mračnijim pričama o ženama – prvo u 'The Dropoutu', zatim u 'Dying for Sex', a sada i ovdje. Kao da je od ekscentričnih cimera u potkrovlju postupno stigla do pitanja što žene rade kad društvena pravila prema kojima su pokušavale živjeti pokažu zube.

'Furious' je u Hrvatskoj dostupan na Disneyju+ od 27. srpnja, kada su objavljene prve tri epizode, nakon čega stiže jedna tjedno. Osma i posljednja epizoda prve sezone stiže sutra, 31. kolovoza, a Meriwether i glavna glumica Emmy Rossum već su najavile veliki završni obrat. Dakle, svaka čast (NE). Sedam sati učile su nas da nikome ništa ne vjerujemo, a sada žele da mirno čekamo ponedjeljak. Dobra je vijest da je druga sezona već potvrđena. Loša je vijest da zbog toga još manje vjerujem da će sutra svi ljudi iz serije koje volim ostati živi.

U središtu priče je Alice Black, bivša njujorška policijska detektivka i nova agentica FBI-ja, koja u nizu smrti muškaraca počinje prepoznavati obrazac. Alice je pametna, tvrdoglava, instinktivno izvrsna istražiteljica i osoba čiji je unutarnji život već dugo minsko polje. Trag je vodi prema Catherine Grace, mladoj ženi koja se muškarcima približava pod različitim identitetima, a iza sebe ostavlja mrtva tijela. Catherine, međutim, svoje žrtve ne bira nasumce. Postupno se otvara priča o lancu seksualnog iskorištavanja djevojaka, bogatim i moćnim muškarcima, trgovini ljudima i sustavu koji je godinama omogućavao predatorima da ostanu sigurni upravo zato što su imali novac, veze i društveni položaj. Poznato odnekud? (Hint, hint: Jeffrey Epstein). Catherine je preživjela taj sustav. Sada ga obilazi s vlastitim, vrlo privatnim kaznenim zakonom. Alice je lovi, ali slučaj joj se sve više uvlači pod kožu jer nasilje koje istražuje dodiruje nešto duboko zakopano u njoj samoj. I s time se 'Furious' razvija u nešto doista posebno: kriminalistička istraga postaje psihološka arheologija. Svaki novi dokaz iskopa još jedan sloj onoga što su Alice i Catherine morale učiniti da prežive.

Emmy Rossum, koju će mnogi zauvijek prvo prepoznati kao Fionu iz 'Shamelessa', ovdje je fantastična. Njezina Alice istodobno djeluje i ranjivo i neuništivo. Kreće se, sjedi i odijeva s frajerskom grubošću; tvrdoglava je, sjedi raširenih nogu, nesentimentalna je prema vlastitom tijelu i na momente imaš dojam da čak i kopa nos. Nakon traumatičnog iskustva odbija se čak i tuširati pa smrdi, što svi primjećuju, a kao gledateljicu to me zabavilo i oduševilo kao sitnica koja djeluje gotovo subverzivno. Takva je, naime, zato što strši u kulturi koja lijepe televizijske žene često zamišlja i prikazuje kao bića koja se i nakon otmice, pucnjave i živčanog sloma nekako probude svježe oprane kose i mirisne k'o ružice. A onda Rossum samo pogleda nekoga. U tim tamnim očima odjednom je sve: strah, sram, oprez, inteligencija, potreba za bliskošću i refleks da pobjegne čim joj se netko približi. Aliceina tvrdoća zapravo je grubo tkivo izraslo na mjestu duboke i prastare rane. Ožiljak.

Lola Petticrew kao Catherine jednako je briljantna u izvedbi, samo na sasvim drukčijoj frekvenciji. Catherine može biti zastrašujuća, nježna, smiješna, manipulativna i gotovo dječje ranjiva, ponekad u istoj sceni. Petticrew pritom ne moli gledatelja da Catherine oprosti. Mnogo je zanimljivije ono što postiže – prisiljava nas da je razumijemo. Da malo preciziram: prisiljava nas da razumijemo suludu i očigledno poremećenu serijsku ubojicu. I mi je onda fakat razumijemo. Pazi ti to.

Sjajna je i Quincy Tyler Bernstine kao Aliceina mentorica Nora Washington, veteranka FBI-jeva odjela za seksualne zločine. Nora je alkoholičarka, umorna žena koja je desetljećima gledala što sve ljudi rade jedni drugima i koliko često institucije pronađu elegantan administrativni razlog da u vezi s tim ne učine ništa. Bernstine Nori svojom izvedbom udahnjuje autoritet bez poze i emociju bez melodrame. U njezinu odnosu s Alice posebno je lijepo što mentorstvo nije idealizirano: dvije ranjene žene mogu jedna drugoj pomoći, ali mogu se i razočarati, naljutiti, pogriješiti i povrijediti jedna drugu.

Scoot McNairy kao Alicein nekadašnji policijski partner Danny Kelly odličan je u ulozi pristojnog muškarca koji polako shvaća pred koliko je toga zatvarao oči, a Jake Lacy vrlo je efektno iskorišten kao Marshall, Alicein bivši partner i zlostavljač. Nakon niza uloga simpatičnih, urednih, dobroćudnih tipova – uključujući Petea u 'The Officeu' – Lacyjeva uglađena normalnost ovdje dobiva jezivu drugu stranu. Marshall ne izgleda poput čudovišta. Upravo je to poanta.

A onda je tu Alden. Steve Way dragulj je ove serije.

Glumac i komičar koji i sam živi s mišićnom distrofijom, ovdje igra muškarca kojem Catherine dolazi kao njegovateljica. Iz tog odnosa postupno nastaje nešto neočekivano nježno, erotično, smiješno i potpuno ravnopravno. Alden nije simbol, lekcija ni svetački objekt sažaljenja. On je čovjek, on je muškarac, on je inteligentan, emotivan, katkad prgav, katkad šašav, katkad dobar, katkad loš. Zaljubljuje se, napaljen je, duhovit, tvrdoglav, pronicljiv, katkad iritantan i sposoban donositi moralno vrlo dvojbene odluke.

Alden je i posebno zanimljiv lik zbog toga što upravo uz njega, fizički nemoćnog muškarca, Catherine spušta gard. Njezina trauma muškom je tijelu pridružila opasnost, moć i nasilje. Aldenovo tijelo tu jednadžbu negira. On ovisi o tuđoj skrbi, a Catherine u toj skrbi prvi put dobiva iskustvo intimnosti u kojem fizička blizina ne znači prijetnju. Kupanje, hranjenje, podizanje iz kreveta i dodir postaju jezik povjerenja. Moć u njihovu odnosu ne nestaje, ali se ponaša ravnopravno - neprestano kruži između njih.

Zato me šesta epizoda ove serije, naslovljena bolno, rečenicom 'They Make a Noise Like Feathers', emocionalno dotukla.

Alden je već vidio za što je Catherine sposobna. Zna da je ubila čovjeka. Policija dolazi, a on odlučuje učiniti jedino što u tom trenutku može – kupiti joj vrijeme. Priznaje zločin koji nije počinio, zavlači agente, izluđuje ih, manevrira kolicima po stanu i pretvara vlastitu fizičku nemoć u taktičku prednost. Prizori su urnebesni sve dok odjednom više nisu.

Kad mu Danny sugerira da je Catherine možda ubila i njegovu majku, Aldenu preko lica prijeđe nešto strašnije od šoka – sumnja da je njegova potreba za njegovateljicom možda otvorila vrata osobi koja je sa svijeta uklonila osobu koja ga je najviše voljela. Way taj trenutak igra bez zadrške, bez ikakve psihološke i emotivne zaštite, u glumačkoj psihologiji – vrlo opasno. U njemu se sudare ljubav, krivnja, strah i ona grozna internalizirana ideja s kojom žive mnogi ljudi ovisni o tuđoj pomoći – da su teret, da je njihova potreba za skrbi nekome nešto oduzela.

Alden ipak bira Catherine. Ne zato što je glup. Ne zato što ne razumije što je učinila. Bira je znajući dovoljno da mu je ta odluka moralni nož u srcu. A zatim, kad shvati kome može vjerovati, predaje Dannyju dokaz koji može razotkriti upravo muškarce protiv kojih Catherine vodi svoj krvavi privatni rat. I u tom trenutku 'Furious' postaje mnogo veći od puke priče o policajki i serijskoj ubojici.

Britansko-australska spisateljica i feministička teoretičarka Sara Ahmed svojedobno je u svojem manifestu feminističkog života pisala je o feminističkoj figuri žene koja kvari zabavu time što odbija prijeći preko nepravde samo zato da bi društveni mir ostao netaknut. Stoput sam se sjetila te njezine priče o 'kvariteljici zabave' ilitiga killjoyu dok sam gledala 'Furious'. U 'Furiousu', naime, žene više ne kvare zabavu. One su stigle nakon zabave, pogledale što je ostalo iza nje i vrlo su ljute. Taj je bijes srce serije. Zato se serija tako i zove.

Alice i Catherine predstavljaju dvije radikalno različite reakcije na srodnu spoznaju: svijet ženama ne jamči sigurnost, a institucije koje bi ih trebale štititi često zakazuju upravo onda kada su najpotrebnije. Jedna još pokušava vjerovati sustavu. Druga ga je proglasila mrtvim i preuzela presudu u svoje ruke. Obje pritom plaćaju cijenu. Da se još malo preseravam svojim (sporadičnim) poznavanjem feminističke teorije, spomenut ću u tom kontekstu i Judith Butler, koja je često pisala o tome kako društvo ne priznaje jednaku vrijednost svim tijelima i svim životima. 'Furious' taj problem prevodi u krimi-triler: što se događa kada žena shvati da je njezina bol godinama bila administrativna fusnota u životima moćnih muškaraca?

Dogodi se gnjev.

'Furious' nam taj gnjev prikazuje kao nešto što nije ugodno ni spoznati ni doživjeti: prikazuje nam ga kao nešto univerzalno u ženskom iskustvu. Većina nas, žena, srećom, nikada nije proživjela ono što su proživjele Catherine i Alice. Većina nas nikoga neće ubiti niti će se s pištoljem u ruci pretvoriti u privatni kazneni sustav. Ali svejedno prepoznajemo taj bijes. On nam je inherentan jer dolazi iz straha, dolazi iz opasnosti koja nam je stvarna. Prepoznajemo oprez pri povratku kući kasno u noći, procjenjivanje situacije kad se nađemo same u mračnoj ulici, a ususret nam hoda neki muškarac, većina nas prepoznaje sitna svakodnevna prilagođavanja, iskustvo da se ženski strah ponekad smatra pretjerivanjem sve dok se ne dogodi upravo ono čega se žena bojala. To nije genetsko sjećanje žena. To je društveno proizvedeno znanje, prenošeno generacijama kroz iskustvo, upozorenja, priče i ponašanja koja naučimo toliko rano da nam poslije izgledaju kao urođeno. 'Furious' tom znanju daje tijelo, lice i glas. Ponekad mu daje i pištolj.

Sjajna, potresna, inteligentna i opasno gledljiva serija kojoj sam prišla gotovo preko volje završila je među mojim najdražim televizijskim iznenađenjima ove godine. Sutrašnjem finalu istodobno se veselim i bojim ga se, što je vjerojatno samo još jedan kompliment koji mogu dodati svim panegiricima ovoj seriji. Jer 'Furious' zna nešto što dobre priče o bijesu uvijek znaju: najstrašniji trenutak nije onaj u kojem žena izgubi kontrolu.

Najstrašniji je onaj u kojem napokon shvatimo zašto je bijesna.