Tekst sadrži detalje radnje u drugoj sezoni, pa ako ne želite spoilati - vratite se nakon odgledane sezone.

Macondo je na početku ‘Sto godina samoće’ bio toliko mlad da mnoge stvari još nisu imale imena. Sada, u drugoj sezoni Netflixove adaptacije i na početku druge polovice legendarnog Marquezova romana - ima željeznicu, kapital, radničke sporove, represivni državni aparat i organizirano poricanje masovnog zločina. Ukratko, civilizacija je napokon stigla. Čestitam svima. U toj gorkoj šali sadržana je gotovo cijela druga sezona Netflixove adaptacije romana Gabriela Garcíje Márqueza. Ako je prvi dio bio priča o nastanku svijeta, drugi je priča o njegovu uništenju. Macondo se rodio iz mašte, tvrdoglavosti, ljubavi i ludila Joséa Arcadija Buendíe i Úrsule Iguarán, a sada polako ulazi u povijest. Neće mu se svidjeti.

Modernizacija Maconda

Druga sezona nastavlja ondje gdje je prva stala, nakon beskrajnih ratova pukovnika Aureliana Buendíe, i prati drugu polovicu Márquezova romana. Početak pritom pati od stanovite tromosti. Nekoliko prvih epizoda povremeno ostavlja dojam da su autori, nakon što su dobili još osam sati za dovršetak ekranizacije jednoga od najvećih romana 20. stoljeća, zaključili da ih napokon nitko ne požuruje. Neke se dionice razvlače, ritam se uspava, a Buendíje ionako imaju dovoljno problema s protokom vremena i bez toga da im Netflix doda još koju minutu. No kada druga sezona pronađe ritam, postaje fascinantnija upravo zato što se pred njom nalazi teži dio posla. Macondo više nije začudno selo na rubu poznatog svijeta. Kroz njega prolaze povijest, modernizacija i kapital, a svaki od tih gostiju ostavlja prilično gadan nered.

Najprije stiže vlak. Željeznica je ostvarenje sna prvog Joséa Arcadija Buendíje, dokaz da se Macondo napokon povezao sa svijetom. Željeznica usto otvara i vrata banana-kompaniji, stranim interesima, eksploataciji radnika i novoj vrsti nasilja. Márquezova fikcionalizacija stvarnog masakra radnika United Fruit Companyja iz 1928. ovdje dobiva jednu od najsnažnijih sekvenci serije. Radnički prosvjed završava pokoljem, José Arcadio Segundo preživljava među leševima, a zatim država izvodi trik dostojan najmoćnijeg čarobnjaka u cijelom Macondu: mrtvih nema. Masakra nije bilo. Službeno je sve u redu.

Márquez je odavno znao ono što će mnogo poslije teoretičari kolektivnog pamćenja pokušavati objasniti učenijim rječnikom: vlast nad prošlošću jedan je od najčvršćih oblika vlasti nad sadašnjošću. José Arcadio Segundo zato postaje posebno tragičan Buendía. Njegova samoća više nije tek obiteljsko prokletstvo. On ostaje sam sa sjećanjem u zajednici koja je pristala zaboraviti.

A onda počinje kiša.

Pada četiri godine, jedanaest mjeseci i dva dana. U svijetu ‘Sto godina samoće’ to zvuči gotovo administrativno precizno, kao da će netko nakon četiri godine potopa otvoriti kišobran i reći: ‘Dobro, još dva dana.’ Ali nije tako. Kiša je jedan od najljepših i najstrašnijih simbola druge polovice priče. Nebo oplakuje mrtve koje ljudi odbijaju oplakivati, ali istodobno ispire tragove njihova postojanja. Priroda pamti zločin i briše dokaze o njemu. Nakon odlaska banana-kompanije ostaje grad koji je modernizacija najprije obogatila, zatim iskoristila i na kraju napustila. Macondo dobiva budućnost i pritom gubi samoga sebe.

Povijest kao nepouzdan oblik napretka

U tome leži i najzanimljiviji filozofski pomak između dviju sezona. Prva je bila kozmogonija – priča o imenovanju stvari, otkrivanju leda, magnetima, alkemiji i ljudskoj potrebi da upozna svijet. Druga pripada povijesti, a povijest je kod Márqueza vrlo nepouzdan oblik napretka. Ljudi grade pruge, osnivaju kompanije, vode ratove i donose zakone, dok obitelj Buendía uporno radi ono što je radila od početka: ponavlja samu sebe.

Aureliani se povlače u samoću, José Arcadiji hrle prema tijelu i svijetu, ljubavi ponovno završavaju opsesijom, a svaka generacija vjeruje da upravo njoj sve to pada na pamet prvi put. U kući Buendía trebalo je, uz obiteljsko stablo, objesiti i ploču s natpisom: ‘Da, već smo probali. Završilo je katastrofalno.’

Jedina osoba koja obrazac doista razumije jest Úrsula. Marleyda Soto i u drugoj sezoni čini je tihim središtem cijele priče. Muškarci Buendía ratuju, istražuju, bogate se, propadaju, odlaze i vraćaju se, a Úrsula pamti. Zato je njezino postupno sljepilo jedna od najljepših Márquezovih ironija: što manje vidi svijet oko sebe, to jasnije vidi njegovu strukturu. Ona prepoznaje ljude po navikama, glasovima i ponavljanju njihovih karaktera. Úrsula je obiteljsko pamćenje u svijetu opsjednutom zaboravom.

Magični realizam književnosti teško je prenijeti kamerom

No druga sezona, iako dobra i zanimljiva, pati od jednog velikog adaptacijskog problema – magičnog realizma.

Netflixova izvedba vizualno je veličanstvena. Macondo je vlažan, prašnjav, blatnjav, raskošan, truo i gotovo taktilan. Osjeća se zemlja, znoj, drvo i kiša. Upravo zato nadnaravno u njega može ući bez fanfara. Žuti leptiri mogu slijediti čovjeka, mrtvi mogu sjediti među živima, a Lijepa Remedios može uzletjeti na nebo.

No kamera ima jednu nezgodnu osobinu: pokazuje.

Márquez može napisati da je Remedios uzletjela s plahtama i ostaviti čitatelja u prostoru između činjenice, legende, metafore i čuda. Kamera mora odlučiti kako izgleda žena koja leti. Čim je vidimo, tajanstvena pukotina između mogućeg i nemogućeg postaje uža. Književni magični realizam počiva na ravnodušnosti pripovjedača prema čudu. Televizija, medij slike, čudo neizbježno pretvara u prizor.

U tome leži paradoks ove raskošne adaptacije. Što vjernije pokazuje Márquezova čuda, to snažnije otkriva koliko ih je teško pokazati. Najbolji trenuci serije zato dolaze kada režija odoli potrebi da podcrta neobično i dopusti mu da jednostavno postoji. U Macondu mrtvac koji razgovara s ukućanima zahtijeva manje objašnjenja od poreznog rješenja, i tako treba biti.

Ispod svih čuda ipak ostaje samoća iz naslova. Pukovnik Aureliano Buendía nakon revolucija završava izrađujući zlatne ribice, pretapajući ih i izrađujući ponovno. Savršena je to minijatura svijeta koji se kreće, a nikamo ne stiže. Isto vrijedi za obitelj, Macondo, politiku i povijest. Čovjek ponavlja isti čin jer vlastiti krug uporno doživljava kao pravac.

Zato druga sezona ‘Sto godina samoće’, nakon ponešto razvučena početka, postupno izrasta u izvanredno bogatu priču o svijetu koji propada upravo u trenutku kada vjeruje da napreduje. Kapital dolazi obećavajući prosperitet, država stiže obećavajući red, religija moral, tehnologija povezanost. Na kraju ostaju prazne kuće, mrtvi kojih službeno nema i kiša koja pada toliko dugo da se više nitko ne sjeća kako je izgledalo sunce.

Macondo je nastao jer su ljudi jednom krenuli tražiti novi svijet. Propada jer su u njega napokon doveli stari.

A možda je upravo to najokrutnija Márquezova šala: sto godina svaka generacija Buendía vjeruje da živi nešto što se nikada prije nije dogodilo. Čitatelj i gledatelj odavno vide obrazac. Úrsula ga vidi. Melquíades ga je čak zapisao. Buendíama ga samo nitko nije uspio objasniti. A i da jest, vjerojatno bi još jednom nazvali dijete Aureliano i krenuli ispočetka.