Robert De Niro već neko vrijeme ima vrlo zanimljivu završnu fazu karijere. Moglo bi se to nazvati i umirovljeničkom fazom, ali ne želim omalovažavati umirovljenike. No ipak moram to tako nazvati (i isprike umirovljenicima) jer sve ono u čemu igra zadnjih deset godina više izgleda kao isplata police penzionog osiguranja na rate nego kao kasna faza glumačke karijere.

Čovjek koji je nekad bio bio Travis Bickle, Jake LaMotta, Jimmy Conway i Vito Corleone sada, čini se, slijedi jednostavan profesionalni plan: pojavi se na setu, stane na označeno mjesto, promrmlja nekoliko rečenica, pogleda nekoga onim svojim denirovskim pogledom i pričeka da mu financijska služba javi da je uplata sjela. Producenti za to vrijeme trljaju ručice jer na plakatu imaju ROBERTA DE NIRA, publika se prisjeti vremena kad je to ime značilo događaj, a svi zajedno pristojno izbjegavamo pitanje kada smo posljednji put gledali novi film i pomislili: Isuse, kakav je taj De Niro majstor! Nema više. Fogaddaboutit.

Penzioni plan Roberta De Nira

'The Whisper Man', novi Netflixov triler redatelja Jamesa Ashcrofta, savršeno se uklapa u taj penzioni plan. De Niro, da jedinstvo sadržaja i forme bude potpuno, ovdje glumi Petea Willisa, umirovljenog policijskog detektiva koji je svojedobno uhvatio serijskog ubojicu djece prozvanog Whisper Manom. Pete ima i sina Toma Kennedyja, pisca krimića kojega glumi Adam Scott, a njih dvojica imaju daddy issues koji su dovoljno nabrijani i 'vrući' da bi se njima moglo grijati manje naselje. Tom je udovac, pije, piše, pati, ljuti se na tatu, ne želi tatu, treba tatu i na kraju zove tatu jer mu netko otme osmogodišnjeg sina Jakea. Obiteljska terapija očito nije bila dostupna pa je uskočio serijski ubojica da sve njihove probleme iznese na površinu.

Jake i Tom upravo su se doselili u mjesto Tomova djetinjstva, pokušavajući sastaviti život nakon smrti Tomove supruge i Jakeove majke. Kuća u koju se usele, naravno, izgleda kao nekretnina koju bi svaka razumna osoba nakon pet minuta razgledavanja napustila uz riječi 'hvala, javit ćemo vam se'. Ima mračne hodnike, podrum, tavan, čudne zvukove i dovoljno arhitektonskih preduvjeta za zločin da bi agent za nekretnine uz energetski certifikat trebao priložiti i broj lokalnog egzorcista.

U međuvremenu detektivka Amanda Beck, koju Michelle Monaghan igra s emocionalnim rasponom od A do B, istražuje nestanke dječaka povezane sa starim slučajem Whisper Mana. Problem je u tome što je čovjek koji je svojedobno otimao i ubijao djecu uredno iza rešetaka. Michael Keaton u nekoliko scena zatvorenog ubojicu Franka pretvara u poremećeno i grozno, ali ipak ljudsko biće, odnosno ponaša se kao glumac koji je svjestan da se nalazi u filmu, što se ne bi baš uvijek reklo za sve ostale članove glumačke ekipe, posebice ne za De Nira i Monaghan. Keaton jedini djeluje kao da je prije snimanja donio neku odluku o tome tko mu je lik, što želi i zašto je ondje. Pa u društvu s ovim prije spomenutima djeluje kao da je upravo diplomirao kao najbolji učenik Actors Studija.

A onda nestane Jake. Tu 'The Whisper Man' ubacuje u brzinu i postaje sasvim pristojna nedjeljna zabava za stanje u kojem vam se ništa osobito ne radi, vani je sivo, ponedjeljak se već zlokobno ukazuje iza ugla, a još nemate snage ni za vlastitu egzistencijalnu krizu. Umjesto toga možete sat i pedesetak minuta brinuti za otetu djecu, serijske ubojice i disfunkcionalne očeve. Odmah se čovjek osjeti produktivnije.

Ozbiljan film čija priča puca po šavovima

A i filmu se mora priznati da vrlo uspješno proizvodi nelagodu pa si možete ispričati priču da gledate nešto mračno i duboko, a ne neki rom-com ljigež o veseloj pekarici iz malog mjesta na obali sjeveroistočne SAD. Tu nema veselog pekarstva. Nestala djeca automatski podižu emocionalni ulog, fotografija je hladna i tmurna, kuće škripe, ljudi šapuću, postoji jeziva dječja brojalica, a prošlost stalno puže prema sadašnjosti. Sve odiše ozbiljnim, odraslim, mračnim trilerom. Grit je uredno isporučen. Samo što je ispod njega priča koja s vremenom počinje proizvoditi sve glasnije zvukove pucanja vlastitih šavova.

Najzanimljiviji dio filma zapravo nastupa negdje oko sredine, kada se na trenutak učini da bi 'The Whisper Man' možda mogao postati mnogo zanimljiviji, poremećeniji i uzbudljiviji film. Tom se ponaša čudno. Njegov odnos sa sinom nije sasvim čitljiv. Scott pojedine trenutke igra toliko neobično da počnete sumnjati u cijelu premisu: što ako Jake nije tek dijete u opasnosti od nekog vanjskog monstruma? Što ako se boji vlastitog oca? Što ako iza Tomove tuge, alkoholizma, bijesa i nesposobnosti da se poveže sa sinom postoji nešto mnogo gore? U jednom trenutku sasvim je moguće pomisliti da je dječak pobjegao od njega. E, to bi već bio film.

Nažalost, 'The Whisper Man' pogleda prema toj mračnoj provaliji, malo se nadnese nad nju, a onda se uredno vrati na označenu turističku stazu. Velik dio te privremene sumnje vjerojatno proizlazi i iz činjenice da je Scott za ovu ulogu neobičan izbor. Njegov Tom nije samo povremeno loše odigran – povremeno je odigran krivo. Scott nas svojim glumačkim odlukama vodi prema psihološkoj tajni koju scenarij nema namjeru isporučiti.

Adam Scott ozbiljan glumac? Kako gdje

I znam, znam. Adam Scott bio je fenomenalan u 'Severanceu'. Izvanserijski. Čovjek može igrati dramu. Dokazano. Pečatirano. Predano u urudžbeni zapisnik. Ali njegova nagla transformacija u superozbiljnog glumca po meni mu i dalje stoji ko piletu sise. Tom Kennedy, alkoholizirani pisac s mračnom dušom stoji mu još gore. Nije dobro odabran za ovu ulogu. Dajte čovjeku Leslie Knope. Dajte mu neurozu, ironiju, komediju, dramediju, emocionalnu zbrku iza uredno zakopčane košulje. Ako već mora glumiti pijanog pisca, glasam za 'Hokum'. No čovjek ionako rijetko dobije ono za što je glasao, pa… 'The Whisper Man'.

De Niro je, s druge strane, De Niro na automatskom pilotu. Film ga uglavnom koristi kao živu potvrdu vlastite važnosti: pogledajte koga imamo! Robert De Niro! Onaj Robert De Niro! Da, taj! I doista, fizički je prisutan. Ponekad čak i govori.

No najveći problem 'The Whisper Mana' ipak nije ni De Nirova penziona šetnja ni Scottovo pogrešno portretiranje lika ni Michelle Monaghan koja većinu vremena izgleda kao da čeka da joj netko kaže kamo da stane. Problem je što film svoje završne odgovore smatra mnogo pametnijima nego što jesu. Kako se misterij počne raspetljavati, sve ono što je dotad izgledalo prijeteće, zagonetno i možda psihološki zanimljivo uredno se slaže u konstrukciju koja postaje sve banalnija.

Sumnjivci dolaze s tvornički ugrađenom lampicom 'SUMNJIVAC', tragovi strše iz scenarija, motivacije postaju kao nakalemljene zato da bi scenaristu bilo kaše, a završni obrati izgledaju kao raspleti krimića koji je smislio desetogodišnjak nakon što mu je profesor matematike dao jedinicu. Profesor je ubojica. Naravno da je profesor ubojica. Imao je motiv: zadaću iz razlomaka.

Gledljiv film koji prodaje priču da u njemu postoji nešto više

Šteta je tim veća što 'The Whisper Man' neko vrijeme uspješno prodaje mogućnost da u njemu postoji nešto više. Priča o tri generacije muškaraca, naslijeđenim traumama, očevima koji ne znaju biti očevi i djeci koja plaćaju račune njihovih emocionalnih dugova mogla je imati ozbiljnu težinu. Netko vješt, pametan i talentiran vjerojatno bi iz svega izvukao nešto o krhkosti veza u kasnoj modernosti. 'The Whisper Man' izvuče serijskog ubojicu, nekoliko podruma i Roberta De Nira koji izgleda kao da razmišlja gdje je parkirao.

No, uza sve to rečeno – film je gledljiv. To mu treba priznati. Ashcroft zna održavati napetost, atmosfera radi svoj posao, otmica djeteta dovoljno je snažan motor da priča gotovo dva sata ne ostane bez goriva, a cijela stvar ima staromodnu privlačnost ozbiljnog trilera za odrasle kakvih streaming posljednjih godina ne proizvodi baš u izobilju. 'The Whisper Man' dovoljno je mračan da vam se učini kako gledate nešto opasno, dovoljno pitak da vas ne umori i dovoljno glup da vas na kraju razveseli spoznajom kako ste ga nadmudrili sjedeći na kauču.

Od postave koja uključuje De Nira, Keatona, Scotta i Monaghan te od najave koja obećava gadnu, mračnu psihološku priču čovjek bi ipak očekivao više. Dobije solidnu zabavu, pristojnu nelagodu, nekoliko dobrih scena i Michaela Keatona koji je očito jedini dobio obavijest da se taj dan snima film.

Za vikend popodne – sasvim dovoljno.

Za pamćenje – netko će mi za dva tjedna morat prišapnut o čemu se tu uopće radilo. Već mi i sada treba šalabahter.