Zgrada Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu svoja je vrata otvorila 1895. godine, upravo dok je Oscar Wilde u Londonu bilježio trijumf jedne od svojih najprovokativnijih društvenih drama, Idealnog muža. Taj povijesni sinkronicitet čini se kao savršena kulisa za novu produkciju ovog komada koju u središnjem nacionalnom teatru upravo postavlja Aleksandar Popovski – 130 godina kasnije, ucjena, politička korupcija i društveno licemjerje odzvanjaju kao iznenađujuće suvremene teme.

U središtu Wildeova svijeta, izgrađenog na moralnim apsolutima, društvenim maskama i potisnutim slabostima, nalazi se Lady Chiltern, žena koja svoj brak temelji na obožavanju supruga kao moralnog uzora, pretvarajući njihovu zajednicu u etičku oazu usred dekadentnog visokog društva. U zagrebačkoj postavi tumači ju dramska prvakinja Daria Lorenci Flatz, koja u ovu viktorijansku ljušturu unosi specifičnu sirovu energiju po kojoj je prepoznatljiva još od svojih početaka na nezavisnim scenama poput Exita i Teatra &TD.

Za Lorenci Flatz ova uloga dolazi u trenutku značajne profesionalne inventure: nedavno je, obilježavajući 25 godina umjetničkog rada i 50. rođendan, praizvela autorsku monodramu Ja, glumica, u kojoj se, kako kaže, simbolički 'ogolila do kraja'.

Ususret premijeri u HNK-u Zagreb 5. lipnja, s ovom beskompromisnom umjetnicom koja i unutar institucije kakva je nacionalni teatar uspijeva sačuvati svoj autentični 'naturščički' nerv, popričali smo o glumačkoj sirovosti i disciplini, strahu od gubitka slobode, potrebi da bude voljena, kazalištu kao prostoru katarze i iluzije te o tome zašto danas više vjeruje u humor i ljudsku dirljivost nego u velike istine i društvene promjene.

Pripremajući se za ovaj intervju, sjetila sam se da sam vas na sceni prvi put vidjela prije 24 godine u predstavi Noževi u kokošima u Teatru Exit i zapravo mi se čini da je ta neka sirova energija, neka nazovimo je 'neuljuđenost' u glumačkom smislu, i danas u temelju vaše izvođačke persone, čak i kad igrate potpuno kontrolirane likove. Koliko je teško sačuvati tu vrstu unutarnje nepredvidivosti? Kako je 'krotite'?

Hvala vam na tom pitanju, to mi je stvarno veliki kompliment i zanimljivo mi je da je to netko prepoznao jer me to zapravo nikad nitko nije pitao. Tu 'neuljuđenost' istodobno doživljavam kao svoju najveću manu i svoju najveću kvalitetu. Često znam reći da sam ostala amater, a onda mi je nedavno netko objasnio pravo značenje riječi amater – onaj koji nešto radi iz ljubavi. I to me baš oduševilo. Amatera obično doživljavamo kao nekoga tko nešto ne zna raditi, kao naturščika, a zapravo je izvorno značenje potpuno drukčije. I možda je upravo to ono što me određuje.

Slično sam čula i na filmu – da uvijek djelujem kao naturščik. I to je super jer znači da sam sačuvala tu neku sirovost, neizbrušenost koja nije do kraja kontrolirana. S druge strane, to mi ponekad zna biti i problem, pogotovo otkad sam u HNK-u. Velika scena traži određenu vrstu artikulacije i discipline. Ne možeš raditi 'prljavo' i impulzivno onako kako bi možda htio po svom senzibilitetu jer te publika naprosto mora čuti i razumjeti. Nije riječ o tome da velika scena traži uljuđenost, nego jednostavno ima svoja pravila. Dugo mi je bilo teško zadržati vlastiti senzibilitet, a istodobno biti dorasla takvom prostoru.

I danas se ponekad uhvatim kako gledam neke kolege i mislim: 'Oni su baš za ovu scenu, možda ja ipak nisam.' Moja najveća ljubav zapravo su manje scene, intimniji prostori. Iako mislim da jesam dorasla velikoj sceni i da dobro radim svoj posao, ta nesigurnost uvijek je negdje prisutna. Uvijek se pitam funkcionira li to što ja radim doista u takvom prostoru ili je moja priroda ipak bliža nečemu manjem, neposrednijem, sirovijem.

Znači, neprestano preispitivanje… Je li se u međuvremenu promijenio vaš fizički i emotivni ritual ulaska u novu ulogu?

Oduvijek sam puno radila na tijelu i vježbala, ali danas mi je to postalo apsolutni preduvjet. Ne može mi se dogoditi da ne treniram jer upravo kroz tijelo i fizičku spremu gradim osjećaj sigurnosti, stabilnosti i unutarnjih resursa. Kad si mlađi, možeš tri mjeseca ništa ne raditi i tijelo će još uvijek nekako 'držati'. Danas više nije tako. To je jedna stvar koja se promijenila, a druga je odnos prema tekstu. Kad sam bila mlađa, nisam voljela raditi na tekstu na klasičan način. Uvijek sam ga nekako intuitivno upijala i čuvala u sebi. Nisam ga puno naglas vježbala jer mi se činilo da takvo ponavljanje ubija glumu i spontanost.

Danas radim potpuno drukčije – tekst baš 'grizem', puno ga govorim, ponavljam, fizički prolazim kroz njega. I dalje brzo pamtim i aparat mi dobro funkcionira, ali razvila sam i neku novu vrstu ljubavi prema samom procesu rada na tekstu. Više nemam taj gotovo mistični odnos prema ulozi, niti strah da će se nešto 'pokvariti' ako previše istražujem ili ponavljam. Kad sam bila mlađa, imala sam osjećaj da nešto moram sačuvati netaknuto kako se ne bih potrošila prije izvedbe. Danas tog straha više nema.

Sad igrate Lady Chiltern na nacionalnoj pozornici – lik koji utjelovljuje viktorijanske norme i moralne apsolute, gotovo samu instituciju. Kako razgrađujete tako statičan lik kako biste Wildeov humor učinili živim i subverzivnim, a ne samo salonski dekorativnim?

Mislim da je Aco stvarno izvrstan redatelj za ovaj tekst. Ne znam je li ikad ranije razmišljao da će režirati Wildea, ali po svemu kako radi, čini mi se kao idealan izbor. Ima nevjerojatnu igrivost – u njemu postoji nešto dječački zaigrano – i jako voli artificijelnost, ali u najboljem smislu te riječi. Voli stilizaciju, voli kazališnost, ali joj istodobno daje život i lakoću, pa upravo iz toga nastaje humor.

Glumcima ostavlja puno slobode, a pritom nevjerojatno precizno vodi ritam predstave. Brzo mijenja žanrove, prelazi iz ironije u emociju, iz komedije u nešto ozbiljnije i tamnije, i dopušta svakome od nas da unese vlastiti senzibilitet, ono što prirodno nosimo sa sobom. Onda sve te različite registre vrlo spretno kombinira u jednu cjelinu. Mislim da upravo zato humor izlazi organski, a da pritom misao ostaje jasna i čista. I, što je meni posebno važno – otvara se prostor za stvarnu emociju.

Osobno jako volim igrivost i volim biti na rubu nečega dječjeg i zaigranog, ali jednako tako trebam i kontrapunkt – neku ozbiljnost, tamu, težinu, nešto gotovo mistično. A ovdje je upravo to doziranje jako precizno. Aco me zapravo nagovorio da maknem vlastitu težinu jer sam sklona otići preduboko u taj 'mol'. Tek kad sam to otpustila i kad sam pristala na lakoću, otvorio se prostor za emociju i dubinu, ali u pravoj mjeri. Zato sam toliko uzbuđena oko ove predstave; baš mi se sviđa kamo nas je odveo.

Spomenuli ste da vam je tijelo bitno; tijekom karijere redatelji su od vas često zahtijevali fizičku ogoljenost na sceni kao sredstvo glumačkog izraza. U ovoj pak predstavi Lady Chiltern je skrivena iza slojeva krutih viktorijanskih haljina koje funkcioniraju kao društveni oklop. Je li vam lakše braniti lik koji je fizički potpuno zaštićen, ali emocionalno zatvoren, ili onaj koji je na sceni fizički izložen?

Nekad ta fizička izloženost zapravo pomaže; golo tijelo uvijek proizvede određeni energetski šok u prostoru. To nikad nije neutralan čin. Nije isto kao kad netko skine cipelu. Kad vidimo nago tijelo, u svakome se nešto pokrene – zbuni nas, uznemiri, opusti, razveseli, zaledi, otvori neku vrstu nelagode ili znatiželje. Koliko god publika mislila da je spremna na to, takav prizor uvijek nešto poremeti, promijeni atmosferu i fokus pažnje. A iz takve vrste intenzivne koncentracije publike glumac može jako dobro raditi.

U tom smislu fizička ogoljenost ponekad zna biti čak i komotna pozicija, jer vam već sama po sebi daje određenu energiju i pažnju s kojom možete dalje graditi ulogu. Znala sam to i voljela koristiti. Zapravo je često puno teže kada ste potpuno 'zaštićeni', kada ste kostimirani, zatvoreni i nemate pomoć takve vrste izloženosti, a morate iznijeti emocionalno vrlo zahtjevne stvari. Tada morate posegnuti za nekim drugim, možda sofisticiranijim sredstvima kako biste osvojili pažnju publike i otvorili vlastiti unutarnji prostor.

Zato u samom skidanju ne vidim ništa posebno ni automatski hrabro. Neki glumci s tim znaju raditi i vole raditi, neki ne, ali samo po sebi to ne znači mnogo. Zapravo uvijek pokušavamo osvojiti vlastite unutarnje prostore i doći do nečega istinitog u sebi. Pitanje je samo kojim putem do toga dolazimo. A kad imate dobrog redatelja, zajedno pronađete način da otvorite te prostore i postavite pravi ritam. Jer gluma je na kraju zaista pitanje ritma. Mi jesmo instrumenti – tekst, partneri, publika, predstava – sve je to jedna velika partitura u kojoj se pokušavamo uskladiti. I onda ili promašiš ton ili si na pravome mjestu.

Moram priznati da osobno golo tijelo na pozornici rijetko doživljavam isključivo estetski. Više ga vidim kao čin. I onda razmišljam o tome tko stoji iza tog čina, tko ga je režirao, je li riječ o muškom pogledu, o određenoj vrsti manipulacije… Sviđa mi se ta pozicija iz koje govorite – da vi kao glumica ne kanalizirate samo tuđu umjetničku viziju, nego i sami svjesno manipulirate publikom.

Zapravo tako doživljavam glumački posao. Glumac je stalno u odnosu s publikom, stalno s njom 'igra'. Mi publiku stvarno osjećamo. To je gotovo magično sviranje, povlačenje konaca, razmjena energije. Bez tog rada s pažnjom publike, s njezinom prisutnošću, s pokušajem da utišate njezin unutarnji šum dok vas gleda, nema ni kazališta. Mi stalno pokušavamo stvoriti poziciju iz koje ćemo vas 'dobiti', uhvatiti vašu koncentraciju. I tek kad se to dogodi, tek tada možemo otvoriti nešto dublje i povesti vas dalje. To je neprekidan proces i upravo je zato ovaj posao toliko fascinantan, čudesan.

Postoji li uloga u vašoj biografiji za koju danas, s 50 godina, mislite da je zahtijevala preveliku žrtvu?

Bilo je puno situacija koje su bile zahtjevne. Ali zanimljivo je da ovo o čemu sada razgovaramo – odnos prema izloženosti, publici, energiji – mene zapravo oduvijek najviše zanima. Prošle godine završila sam edukaciju za učiteljicu joge i strašno mi je zanimljivo koliko su neke stvari iz joge povezane s glumom. Recimo, asana se definira kao ugodna i stabilna pozicija, a dah mora biti slobodan, ritmičan i beznaporan. Glumac, tražeći način n koji svladati neku ulogu ili materijal, pokušava doći upravo do toga.

Ljudi su prije tri tisuće godina kroz tjelesnu praksu i traženje ravnoteže sa sobom, prirodom ili Bogom došli do istih principa koje mi danas tražimo u izvedbenoj umjetnosti. Moraš biti slobodan, beznaporan, mora ti biti ugodno u vlastitom instrumentu. Tek kad to postigneš, publika se može opustiti, utišati i prepustiti. Tada zapravo počinje ono pravo putovanje između glumca i gledatelja. I iskreno, mene je uvijek zanimalo upravo to. Ne bavim se toliko 'ulogama' koliko se bavim tim stanjem.

Zapravo se cijeli život bavim istom stvari. Manje mi je važno igram li kraljicu, radnicu ili komičan lik – zanima me kako doći do tog prostora potpune prisutnosti. A što se tiče teških iskustava, danas više ne bih rekla da su zahtjevne bile same uloge. Prije bih rekla da sam u određenim fazama života ja bila zahtjevna. I onda valjda privučeš ljude i procese koji su jednako intenzivni pa zajedno stvarate teške situacije. Bilo je razdoblja u kojima je stvarno bilo teško raditi, ali mislim da to nije dolazilo iz same uloge nego iz mene i životne faze u kojoj sam se tada nalazila.

Wildeova drama prokazuje političku korupciju kao grijeh mladosti koji se pokušava sakriti pod maskom javne časti. Gdje vi povlačite granicu između razumljive ljudske ambicije i moralne izdaje koja nepovratno mijenja čovjekov integritet?

Postoji ta neka početna pozicija u kojoj se čini da je sve jasno – zna se što je crno, što bijelo, a što sivo. Ali čim krenemo interpretirati ljudske postupke, ulazimo u prostor politike, kompromisa i proturječja. I mislim da, kako starimo, svi na neki način postajemo političari jer stalno pokušavamo pomiriti ono u što vjerujemo s onim što smo stvarno napravili. Možemo iskreno vjerovati u određene vrijednosti, a ipak ih u nekom trenutku iznevjeriti – iz slabosti, straha, ambicije, okolnosti.

I onda dolazi ključno pitanje: oduzima li nam taj čin pravo da i dalje vjerujemo u te ideale i zagovaramo ih? Ili bismo nakon vlastitog posrnuća trebali zauvijek izgubiti pravo govoriti o njima? Meni je upravo to središnja dilema ovog komada. Naravno, postoje situacije koje su jednostavne – kad netko svjesno čini zlo, manipulira i laže bez ikakve dvojbe. Ali ovo drugo je puno teže i zanimljivije. U privatnom životu, kao i u politici, ljudi često žive u raskoraku između svojih uvjerenja i vlastitih postupaka. Imamo li pravo čovjeka zbog toga potpuno poništiti?

Sve mi je bliža ideja da treba otvoriti širi prostor razumijevanja, prostor u kojem nema toliko rigidne osude. Kako starim, sve me više zamara ta potreba za apsolutnom ispravnošću. Život jednostavno nije tako čist i uredan. Ta rigidnost često zna biti vrlo surova, iako dolazi pod krinkom pravednosti. A zanimljivo je da sam nekad i sama bila puno stroža i isključivija. Možda danas samo imam više razumijevanja za ljudsku slabost.

Kako javna osoba uopće može navigirati između onoga što društvo od nje zahtijeva i onoga što ona u intimi doista jest? Kako vi navigirate taj raskorak?

Pa, teško. Uostalom, iz toga je nastala moja predstava Ja, glumica. Tamo otvoreno govorim o tome koliko želim da me svi vole. I onda to kažem javno, valjda iz potrebe da se unaprijed 'iskupim', kao da vjerujem da će mi ljudi lakše oprostiti moje slabosti ako ih sama prva priznam. I sad, je li i to neka vrsta manipulacije? Možda jest. Ne znam. Ali ja stvarno tako funkcioniram. Lakše mi je kad su stvari izgovorene naglas.

Cijeli život pokušavam postići da se svi razumijemo, da se volimo, da budemo dobri jedni prema drugima, iako duboko znam da je to nemoguće. U stanju sam s nekim voditi vrlo kritičan razgovor o određenoj osobi, a onda se okrenuti i iskreno sjesti s tom istom osobom, osjećati prema njoj toplinu, razumijevanje i stvarnu emociju. Ne znam je li to normalno ili nije. Ne znam ni u kojoj je mjeri to neka moja unutarnja konfuzija, ali tako je. Ljudi su mi rijetko jednodimenzionalni i teško ih mogu do kraja odbaciti, čak i kad me razočaraju ili kad o njima mislim nešto kritično.

Ta je monodrama opisana kao projekt o 'izborima, sumnjama i odgovornosti'. Koja je bila najteža odgovornost što ste je morali prihvatiti kada ste odlučili vlastiti život pretvoriti u kazališni materijal?

Možda mi je lakše odgovoriti kroz najveći strah koji sam tada imala. Najviše me plašilo pitanje: je li moj život uopće dovoljan da bi nosio predstavu? Zašto bi to ikoga zanimalo? I otkud meni pravo da zauzmem taj prostor i kažem: 'Evo, sada ćete sat vremena gledati mene i moje dileme.' To me pratilo praktički do zadnjeg dana rada. Stalno sam se propitivala imam li pravo na takvu vrstu ogoljenja i prostora. A onda sam si u jednom trenutku rekla: život mi je dao taj trenutak, taj prostor, i ja sam ga jednostavno uzela.

Ljudi dolaze, kupuju karte, gledaju predstavu – znači da postoji razlog zbog kojeg to komunicira s njima. Možda više nema smisla stalno dovoditi vlastitu poziciju u pitanje? To se dogodilo i očito je dio mog puta. Ali zapravo je cijela predstava nastala iz moje puno dublje životne dileme: strašno sam se umorila od potrebe da budem 'ispravna'. I dalje imam tu potrebu da me svi vole, toga se nisam riješila, ali dugo sam vjerovala da će me ljudi voljeti ako budem dobra, korektna i prilagođena svima. Pa sam se, pokušavajući biti ispravna prema svima, potpuno izgubila. Jer ne možeš istodobno biti sve za sve ljude. U jednom trenutku shvatiš da te više nema.

Zato se predstava i zove Ja, glumica. Shvatila sam da sam zapravo postala savršen glumac i izvan pozornice – osoba koja neprestano osluškuje druge, pokušava se prilagoditi i namjestiti tako da dobije ljubav, pažnju ili prihvaćanje. To je neka moja profesionalna deformacija koju sam prenijela u privatni život. Upravo sam o tome htjela govoriti. Ne da bih rekla je li to dobro ili loše, nego samo da to iznesem na svjetlo dana. I drago mi je da sam to napravila.

Kako taj unutarnji naboj – unutarnje kontradikcije, intenzitet, pritisak – kanalizirate da ne eksplodira?

Pa – eksplodiram, tu i tamo. Aco je jednom rekao da sam kao Hepo kocka i mislim da je to dosta točno. U meni stvarno ima puno temperamenta i raznih energija koje nisu uvijek jednostavne. Zapravo se često 'sediram' umaranjem. Radim puno, trošim se puno, imam ogromnu količinu energije i mislim da dijelom upravo zato stalno nešto radim – da bih sve to nekako smirila, da bih bila manje eruptivna i manje iskričava. Ali ljudi koji me vole prihvatili su me takvu kakva jesam.

Imam troje djece, muža, osamnaest godina živimo zajedno pod istim krovom i još me uvijek trpe. Zapravo sam s vremenom shvatila da se ljudima puno toga može oprostiti ako su svjesni sebe. Mislim da gotovo svima mogu oprostiti njihove mane, kontradikcije i slabosti ako postoji svijest o njima. Ono što mi je teško prihvatiti jest potpuna nesvijest o sebi. Kad netko ne vidi vlastite obrasce i ne želi ih vidjeti, tu nekako odustanem. Tu povučem crtu.

Budući da ste u fazi kad podvlačite crte pod životne i profesionalne obljetnice – 50 godina života, 25 rada – što svjesno birate ostaviti u toj 'staroj prtljazi' dok koračate u svoje šesto desetljeće?

Voljela bih da se manje sudim. Teško je to potpuno ugasiti, ali voljela bih barem jasnije prepoznavati te obrasce u sebi. Imam osjećaj da što ih više prepoznajem, to je manje natjecanja, manje napora i manje potrebe da stalno nešto dokazujem ili kompenziram. Voljela bih da život bude manje iscrpljujući. Da se više prihvaćam i da manje tražim potvrdu od drugih ljudi. Znam da to zvuči kao klišej, ali stvarno je tako. Htjela bih da mi je manje stalo, da sve bude malo lakše, labavije, manje dramatično. Da nije stalno pitanje života i smrti.

Zato sam možda i otišla do kraja u izloženosti u toj monodrami. Htjela sam razbiti taj strah tako da se potpuno ogolim. Nema redatelja iza kojeg se mogu sakriti, sama sam se potpisala iza svega i pustila ljude da sjednu i gledaju. Za svoj 50. rođendan organizirala sam si scenu, publiku, haljinu, naslovnicu, crveni tepih, tortu – sve ono što sam valjda kao neka mala curica željela dobiti. I onda shvatiš jednu zanimljivu stvar: čak i kad si sve to daš, rupa ne nestane. I dalje te zanima što drugi misle. Ali unatoč svemu, ponosna sam na sebe što sam imala hrabrosti to napraviti. Mislim da je to ono što najviše volim kod sebe, što ipak idem do kraja, unatoč strahu.

Lady Chiltern obožava svog muža kao 'idealan' uzor. Što mislite o konceptu 'obožavanja' partnera; imate li vi neki takav 'idealan' uzor?

Zanimljivo mi je to pitanje jer postoji jedan njezin monolog o sretnom i idealnom braku s kojim se ja zapravo u mnogočemu slažem. Iako danas riječ 'idealno' zvuči pomalo opasno i kao da odmah priziva razočaranje. Ali mogu reći da imam veliku sreću što imam partnera s kojim stvarno mogu prolaziti kroz život. Ne mislim pritom da je itko savršen, daleko od toga, nego da imam čovjeka koji mi je istinski partner i prijatelj. A to danas nije mala stvar.

Kroz svoj kreativni laboratorij 4SOBE intenzivno radite s djecom i mladima. Što ste tim prostorom zapravo željeli stvoriti?

Sve je krenulo iz vrlo osobne potrebe – otvarala sam programe za sve ono što sam željela da moja djeca imaju: dramske radionice, ples, hip-hop, crtanje, igru. Htjela sam stvoriti prostor u kojem je svako dijete dobrodošlo i u kojem može slobodno istraživati, igrati se i kreativno izražavati. Meni su upravo takvi prostori bili spas u djetinjstvu. Kad sam tijekom rata došla u Zagreb, prvo što sam napravila bilo je traženje izvanškolskih aktivnosti koje mogu pohađati; to mi je bio resurs i način da se osjećam živo i sigurno.

Danas 4SOBE imaju više od 360 polaznika na četiri lokacije i strašno sam ponosna na to što smo stvorili. Sad radim i ljetne kampove, a posebno mi je lijepo gledati kako moja djeca sada ondje već i rade – sin koji je kao klinac krenuo na hip-hop danas vodi vlastite grupe.

U kazališnim krugovima često postoji stroga podjela na 'čistu umjetnost' i 'komercijalu'. Kako doživljavate tezu da se glumac 'prodaje' ako prihvati komercijalne projekte?

Činjenica je da postoje glumci koje svi doživljavamo kao velike umjetnike upravo zato što nikada nisu pristajali na komercijalne formate poput telenovela, i moj ogromni strah kad sam pristala na to bio je da ću biti otpisana. I doista sam imala osjećaj da su mi se u jednom razdoblju možda stvarno smanjile prilike za ozbiljnije dramske uloge. Sad, je li to bilo zbog telenovele ili zbog nekih drugih okolnosti, nikad neću znati.

Ali s vremenom sam shvatila da mi rad na takvom projektu zapravo nije mogao oduzeti ono što jesam kao glumica. Ili imaš određeni senzibilitet i interes za posao ili nemaš. To ti nitko ne može oduzeti jednom ulogom ili jednim žanrom. Naravno, percepcija u našem poslu strašno je važna. Na to utječe sve – što snimaš, kako se predstavljaš, što dijeliš na društvenim mrežama, kako te ljudi doživljavaju.

Sve to stvara neku sliku o tebi i određuje hoće li te netko vidjeti kao osobu za 'veliku' ulogu ili neće. Ali na kraju sam odlučila riskirati i drago mi je da jesam. Preživjela sam. I danas sam zapravo sretna što snimam Kumove. Na kraju sam završila u projektu koji je postao pravi televizijski fenomen i mogu reći da sam ponosna na to, iako sam u sve ušla s velikim strahom.

Spomenuli ste na početku našeg razgovora humor; Wilde ga koristi kao alat za subverziju društvenih vrijednosti. Koliko vam je bitna subverzija i kako definirate prostor subverzivnog u društvu koje je s jedne strane postalo 'imuno' na velike afere i korupciju dok je s druge strane ekstremno osjetljivo na svako odstupanje od političke korektnosti?

Danas sve traje strašno kratko. Nešto nastane i već se u sljedećem trenutku demontira, ismije ili zamijeni nečim novim. Živimo u vremenu koje je toliko ubrzano, prebukirano i zatrpano informacijama da je sve teže jasno reći što je zapravo važno i što doista ima težinu. I iskreno, sve manje imam osjećaj da postoji neki veliki društveni smisao u tome da stalno pokušavamo donositi konačne sudove o svijetu i društvu.

Samo okopavati svoj mali vrt?

Baš to. Život stvarno kratko traje i nekako sam izgubila iluziju da umjetnost može promijeniti svijet u nekom velikom, grandioznom smislu. Ne možemo zaustaviti ratove, ludilo, nasilje ni zločine. Ali to ne znači da ono što radimo nema smisla. Samo mislim da predstave ne radimo zato da spasimo svijet, nego prvenstveno zbog sebe i zbog ljudi kojima je to potrebno. To je neki mali prostor susreta, razumijevanja i zajedničkog iskustva. I možda je upravo to dovoljno.

Zgrada HNK otvorena je iste godine kada je objavljen Idealni muž. Osjeća li se još uvijek u tim zidovima duh društvenih normi i maski o kakvima govori ova viktorijanska drama ili je kazalište danas ipak prostor u kojem se te maske mogu skinuti?

U jednom razdoblju života stvarno sam vjerovala da kazalište mijenja svijet, da daje odgovore, da je to mjesto na kojem se izgovaraju 'velike' istine. A danas sve više mislim da ljudi uglavnom ne znaju. I da će vam, ako su iskreni, to i priznati. Zato mi se u nekom trenutku počelo činiti da je možda najpoštenije publici ponuditi humor – ne humor koji docira ili nudi gotove odgovore, nego humor koji jednostavno postavi stvari takvima kakve jesu, donese malo olakšanja i ljudima omogući da predahnu. Jer sve drugo mi je često počelo djelovati ili kao iluzija znanja ili kao laž.

Ali to ne znači da sam izgubila vjeru u kazalište. Samo danas drukčije gledam na njegov smisao. Mislim da u najboljem slučaju možemo stvoriti prostor u kojem će ljudi nešto osjetiti, nešto iskreno, dirljivo, ljudsko. Neki trenutak ljepote ili katarze koji ih na kratko pomakne iz svakodnevice. I dalje vjerujem u tu mogućnost. Vjerujem u dirljivost, humor, ljepotu i taj zajednički doživljaj koji nastaje između scene i publike. Možda kazalište više ne mijenja svijet, ali ljudima ipak može dati mali komadić smisla ili ljepote. A to danas uopće nije malo.

Nakon premijere Wilde je doživio brisanje vlastitog imena s plakata zbog optužbi za 'težak nemoral'. Koliko smo danas doista tolerantni prema ljudima koji se ne uklapaju u dominantne društvene norme?

Mislim da danas živimo jedan veliki apsurd. S jedne strane stalno slušamo da je sve dopušteno i da svatko može biti što god želi, a s druge strane imam osjećaj da je prostor stvarne slobode užasno sužen. Pogledajte društvene mreže – one su istodobno prostor potpune slobode i strašnog nasilja. Ljudi vam tamo mogu napisati najodvratnije stvari, potpuno bez zadrške.

Imam 20 tisuća pratitelja i još uvijek me šokira količina agresije, šovinizma i mržnje koja se aktivira čim iznesete neko mišljenje. Redovito dobivam poruke tipa 'vrati se odakle si došla', iako ovdje živim trideset godina. I onda shvatiš koliko je taj svijet zapravo kontradiktoran – formalno možeš reći sve, ali posljedice često budu takve da ljudi na kraju radije šute. Danas puno manje govorim što mislim nego prije. Ne samo zbog straha ili zato što imam djecu, nego zato što sve manje vjerujem da to išta mijenja.

To se valjda zove gubitak iluzija.

A onda me vi pitate je li kazalište prostor skidanja maske! Ponekad mi se čini poštenije jednostavno ljudima ponuditi humor i malo olakšanja. Želite se smijati? Super. I ja se volim smijati. Hajmo se smijati.

Da Lady Chiltern može vidjeti današnji svijet, bi li se zgrozila nad našim nedostatkom moralnih ideala ili bi nam pozavidjela na slobodi da budemo nesavršeni?

Mislim da bi njezin zaključak zapravo bio da se vrlo malo toga promijenilo. Vjerojatno bi rekla: 'Gle, pa sve je isto.'

Ona na kraju drame kaže: 'Za nas oboje, počinje novi život.' Vjerujete li u mogućnost potpunog 'reseta' te vrste?

Za čovjeka da. Mislim da je taj reset uvijek osoban i da je uvijek moguć. U to stvarno vjerujem. Čovjek ga zapravo iznova pokušava ostvariti svaki dan, dok god ima svijest o sebi i želju da ide prema nečemu boljem. Ali kad je riječ o svijetu kao cjelini, tu više nisam toliko optimistična.