U nesretnim ratnim i poratnim devedesetima, ako ste tražili spas od agresivnog nacionalizma i regresije civilizacijskih vrijednosti koji su gotovo preko noći gurnuli regiju u duboki moralni ponor, mogli ste ga, između ostalog, naći u filmovima Srđana Dragojevića. Od kultnog debija Mi nismo anđeli, koji je 1992. ponudio filmofilski bijeg od mraka u pop-kulturu, do sirovih i provokativnih ostvarenja poput ratnih i društvenih drama Lepa sela lepo gore (1996.) i Rane (1998.), pa sve do nagrađivane Parade (2011.), satiričnog šamara balkanskoj netoleranciji koji je osvojio tri nagrade na Berlinaleu, Dragojević se profilirao kao beskompromisni analitičar društvenih devijacija, prepoznatljiv po spoju tragičnog humora i brutalne iskrenosti.

Istaknuti srpski redatelj, scenarist, pisac i klinički psiholog u umjetnost je kročio kroz punk glazbu i poeziju, da bi potom stvorio filmski opus koji je svojim vizualno ekspresivnim stilom, crnohumornim antijunacima i ludičkim pristupom tragediji formativno odredio povijest postjugoslavenskog filma, etabliravši se kao jedna od središnjih figura regionalne kinematografije čije su priče o buntu, ratu i društvenom dnu obilježile čitave generacije.

Nakon posljednjeg filma, Nebesa (2021.), stiliziranijeg ostvarenja koje se bavi metafizičkim temama, koji je svjetsku premijeru imao u međunarodnom programu filmskog festivala u Locarnu, autor niza zbirki pjesama, knjiga scenarija i slikovnica ostvaruje se i kao romanopisac: njegov romaneskni prvijenac Lajk kritika opisuje kao bezobraznu i duhovitu satiru suvremenog društva u kojemu je vidljivost na društvenim mrežama postala jedina valuta vrijednosti. Glavni je lik influencerica Mili koja ima pola milijuna pratitelja, utjelovljenje ekstremne, isprazne kulture koja vlastitu vijednost temelji na broju pratitelja, a svaki trenutak u stvarnom životu vidi samo kao priliku za novi – digitalno manipuliran i emocionalno lažiran – sadržaj.

Radnja ju vodi na putovanje u luksuzni adults-only hotel na Jadranu, gdje pokušava kapitalizirati svoj status tražeći besplatan boravak u zamjenu za promociju. Prati je Saša, njen partner, snimatelj i svojevrsni logistički produžetak, a sve se zakomplicira kada se algoritamska logika koja ju je uzdigla okreće protiv nje… Knjiga je odmah po objavljivanju postala hit, te je u Srbiji prodana u više od deset tisuća primjeraka, a upravo je izašla i na hrvatskom, u izdanju Profila. Dragojević ju je nedavno osobno došao predstaviti u Zagreb, a tim povodom popričali smo o digitalnom nasilju i "idiokraciji" društvenih mreža, umjetnosti i politici, generacijskim traumama, izostanku društvene katarze i, naravno, filmu i književnosti kao načinima da se takva stvarnost razumije, artikulira i – koliko je to moguće – preživi.

Odrasla sam na vašim filmovima, u vremenu u kojem su oni bili neka vrsta generacijske "utjehe" duha čitave regije. Danas, s odmakom i u potpuno drukčijem društvenom kontekstu, pitam se: je li nestao taj zajednički prostor u kojem je vaša satira mogla nastati i funkcionirati? Što se dogodilo s 'balkanskim mentalitetom' kojem smo se istodobno smijali i u njemu se prepoznavali – gdje smo točno skrenuli pogrešno?

Prvo, hvala na ovako lijepim riječima, jako sam ponosan na to, ukoliko je točno. A "balkanski mentalitet"? Ima ga, i te kako. Recimo, film Svadba zaista je napravio nevjerojatan uspeh i pokazao da je "komedija mentaliteta" nešto što će najbolje zaintrigirati prosječnu publiku u regiji. Samo, moji filmovi nikada nisu bili to – odrastao sam uz britanske filmove, Ealing komedije, uz Montyja Pytona, uz Alana Forda. Ne sjećam se da sam u kinu gledao sve Žikine dinastije, Hajde da se volimo, Tesne kože. To nije moj cup of tea, mada jesam veliki ljubitelj campa ali, dosta manje kada je spontan i nenamjeran.

Mada, volim i to, supruga i ja smo sigurno dva ljeta pomno pratili "avanture" s Antom i Simonom, on se naljuti, odnese "Paćotice" koje joj je kupio… ma, jednostavno, neodoljivo! Tako da pitanje mentaliteta i nije neko pitanje za mene. Moji filmovi danas ovdje imaju dosta manje gledatelja no ranije ali, znate, recimo, posljednji film, Nebesa, imao je više gledatelja u distribuciji u Njemačkoj nego u Srbiji. Bio sam na desetak premijera u gradovima Njemačke i – pogledam, polovina sale su naši ljudi, Srbi, Hrvati, Bosanci, doktori, inženjeri, ajtijevci i shvatim, ok sam ja, samo mi se publika odselila a nije mi javila...

Sad ste napisali roman čija je radnja smještena u luksuzni hotel koji je nekada bio socijalističko dječje odmaralište, a danas je simbol socijalnih nejednakosti. Što ta transformacija prostora govori o poretku u kojem je empatija postala "škart" a digitalni privid glavna valuta? Ima li u takvom društvu još mjesta za etiku i empatiju?

Ima, naravno. Čitav život pokušavam razne pojave gledati i iz pozitivnog ugla – kada smo se privezali na internet, tamo sredinom 90-ih, vjerovali smo da je došlo bolje vrijeme direktne demokracije i široke dostupnosti babilonskoj biblioteci na dva klika! I, to se djelomično obistinilo, uz zastrašujuće i uznemirujuće nuspojave. To vam je, recimo, kao s dinamitom. Može se ukloniti brdo i napraviti hidroelektrana a može se ista i dići u zrak. Dinamitom.

U novom romanu Paša, koji mi upravo izlazi u Laguni, Crnogorci devetnaestog stoljeća uče da se dinamit može koristiti i za ribolov, što je meni uvijek bilo užasno. Što se tiče dječjih odmarališta, sindikalnih ljetovališta, jedan od mojih meni dragih ali manje uspjelih filmova, Atomski zdesna, odvija se u bivšem odmaralištu gdje je radnička klasa ljetovala besplatno a sada djeci tih radnika beskrupulozni menadžeri prodaju timeshare apartmane i sedam dana skupog ljetovanja.

Bizarno je da je u polemikama oko filma malo tko vjerovao i bio spreman prihvatiti da su ljudi zaista nekada mogli ljetovati besplatno, u tvorničkim odmaralištima – to je nazivano "jugonostalgičarskom" propagandom. Jebiga, kao Kolinda i jogurt. Što ću, rođen sam dosta davno, ljetovao sam besplatno i pio jogurt. Ali, znate što je tu zabavno? Moji roditelji – novinar i službenica – pripadali su istoj klasi, srednjoj, kao i mi sada, i mogli su meni i sestri omogućiti i ljetovanje i zimovanje, napravili su i vikendicu. Mi se tješimo, zapravo, da smo srednja klasa ali vikendica nam je misaona imenica; možemo priuštiti djeci ljetovanje ali nikada zimovanje. I sada očekujete da će netko u to povjerovati? Nema veze, držite se Kolindine priče.

Lajk se bavi influencerima – ako je brisanje profila postalo novi oblik smrti, kakva je sudbina autentične emocije u svijetu gdje "kliknem, dakle postojim"? Kao diplomirani klinički psiholog koji suvremeno društvo opisuje kao "idiokraciju", kako tumačite utjecaj tog digitalnog nihilizma?

Pa dobro, oni su glasniji. Oni su agresivniji. Često i plaćeni, dobro organizirani. Organiziraju ih autoritarni vladari i nedemokratski režimi. Tako da se, zaista, stvara dojam da su oni u većini. Vjerujem da im je to i namjera – pristojni se ljudi povlače, ne želeći se natjecati s trolovima, kompleksašima i plaćenicima. Tako da to, ipak, nije realna slika. Baš trenutno i pišem kratku priču koja bi se mogla naći u knjizi priča nakon ovih romana u kojoj glavni junak ima sposobnost fizički pronaći sve te trolove i plaćenike pa ide od jednog do drugog uz pristojno – "Dobar dan – dobar dan". Mislim, i to internet cipelarenje uopće nije autentično nov fenomen; socijalna psihologija i sociologija proučavaju tu ljudsku sklonost konformiranju i grupiranju u "čopor" već stoljeće i pol. Na mrežama je to samo vidljivo kao na dlanu i događa se svakodnevno.

Primjeri birokratskih opstrukcija, poput vraćanja vaših romana na hrvatskoj carini, otvaraju pitanje "sitnih zloba" koje opstaju u regiji. Kako objašnjavate njihovu dugovječnost, trideset godina nakon rata?

Ma dobro, to i jest sitna zloba nekog malog "Hitlera iz našeg sokaka" koji je odlučio na hrvatskoj carini vraćati sve pakete iz Srbije. Kada bismo živjeli normalno, ovako nešto bilo bi važna tema u odnosima dviju zemalja, dviju važnih institucija. Sjećam se promocija i Sela i Rana u regiji, i u tom periodu 1996.-98., odmah nakon ratova, ljudi su bili puno tolerantniji; valjda im je bio tog rata pun k....! E, sad imamo generacije koje se tada nisu ni rodile; možda im se ratuje, vrag bi ga znao. Ili ih na to huškaju, političari, tajkuni, crkve. Kako će izvlačiti novce jadnicima iz džepova nego tako da im zaposle ruke i oči i tjeraju ih da gledaju u daljinu, preko nišana.

Odrasli smo u istoj državi, ali danas živimo u društvima koja se na različite načine nose s nasljeđem te prošlosti. Kako iz vaše perspektive izgleda to što nazivate reprimitivizacijom u Srbiji – je li taj proces spontana nuspojava siromaštva ili svjesna strategija vladajućih?

Kada odu ovi, sve će to biti poput ružnog sna. Duboko vjerujem da građanke i građani Srbije imaju kapacitet vrlo brzo povratiti mnoge stvari i odbaciti matrice kojima su ih Vučićevi banditi zatrovali. Naravno, za to nedostaje i sveobuhvatna strategija: izbacivanje vjeronauka iz škola, uvođenje predmeta gdje se uči o demokraciji, filmu, povijesti umjetnosti i civilizacije. Putem kojih se razvija najvažnija stvar – ukus! I, jasno, dobri, pozitivni primjeri, isticanje onih ljudi koji su zaista vrijedni i to zaslužuju. Pa znate li vi da mi imamo svake godine svjetske pobjednike natjecanja mladih matematičara, fizičara? Umjesto njih, forsiraju se nepismeni kreteni, Dubai, Swarovski, Maybach auti kao vrhunac uspjeha.

Osamdesete u Jugoslaviji opisali ste kao doba otopljavanja i visoke sofisticiranosti. Kako s današnjim iskustvom gledate na taj period – je li to doista bilo zlatno doba ili samo naš "mjehurić" koji je prikrio destruktivne obrasce?

Bilo je, naravno. Ali gdje ću o tome pričati mlađim generacijama, dolijevati sol na ranu? Možda je i bolje pustiti ih da vjeruju u temeljne revizije povijesti, da se nije moglo živjeti od "komunističkog terora". Ja lijepo kažem, znate, užas je bilo, mene su tri puta strijeljali! A dvaput sam bio na Golom otoku. Lakše meni, lakše njima, zar ne?

Vaš filmski put započeo je pod utjecajem estetike Bukowskog i ranih filmova Martina Scorsesea, sami kažete da vam je blizak britanski humor, a u opisu novijih projekata najavljujete odmak prema visokoj stilizaciji koja priziva vizualni jezik Wesa Andersona i Paola Sorrentina. Kako u tom spoju naizgled nespojivih svjetova vidite evoluciju svog autorskog rukopisa?

Ma pustimo Bukowskog 2026. godine. Radio sam svoj prvi profesionalni, kratki film za TV Novi Sad 1990. godine prema jednoj priči Bukowskog, kao jednu od pet priča planiranog omnibusa. Urednik je bio Želimir Žilnik i sve su to bili vrlo hrabri i provokativni filmovi, ali se nikada nije dogodilo da budu zajedno zapakirani u omnibus i postanu nešto kao Kako je propao Rock N Roll. Počeo je rat, nije bilo ni para ni želje da se to napravi. Onda je u NATO bombardiranju pogođena i televizija Novi Sad i mislim da su negativi tih filmova izgorjeli.

Wes Anderson i Sorrentino? Elemente njihove estetike, pa čak i pokrete kamere, možete naći već u filmu Mi nismo anđeli, snimanom još 1991. Taj film, međutim, nije mogao ići van zbog međunarodnih sankcija prema SR Jugoslaviji, kako se zvala ta među-tvorevina. Ali sankcije su uključivale i kulturu, i možete misliti osjećaj loše sreće kad vam se to dogodi s prvim igranim filmom!? Bedak, baš! Jedini festival na koji je film otišao bio je mali filmski festival u Perugi, gdje je dobio Grand prix, prvi i jedini. Nagradu su mi uručili Terry Gilliam i Hanif Kureishi, koji su bili u žiriju. Sigurno je da Anderson i Sorentino nisu vidjeli moj film, ali tim sam stazama već "hod'o", kako vele Bosanci. Hod'o bih i dalje, da se stvari oko mene nisu zakomplicirale i bacile me, bez moje volje, na neke druge puteve.

U projektu Škartovi koristite metaforu mljevenja ljudi kao simbol kolektivne krivnje za zločine devedesetih. Ako društvo nije prošlo katarzu, kako se taj izostanak suočavanja danas reflektira u upravljanju zemljom? Može li društvo koje još uvijek "pere pelene u mašinama zaplijenjenim iz popaljenih kuća" uopće prepoznati vlastiti moralni raspad?

Ma to je samo detalj u tom kompleksnom filmu koji su nam oteli, Goranu Markoviću i meni, na regularnom natječaju i vratit će te novce, kao bele lale, sa zateznom kamatom. Osobno ću otići u Arubu, Antigvu i Barbudu, ili koje već porezne rajeve, p.... materine, da se od njihovih ukradenih para naplatim. Ne da uzmem mnogo, samo tih trideset milijuna dinara koje su nam lopuže ukrale, plus kamata za četiri godine.

Škartovi su mjuzikl, ima tu priča koje se prepliću... jedna je o tinejdžerima neonacistima koji čekaju pismo od europske unije neonacista da ih prime u svoje redove. Ima tu i "pametna" američka bomba koja putuje prema Beogradu i razmišlja o suštini života. Dobro, i pjeva kada je emocija ponese, kao i likove od krvi i mesa. Kad stigne blizu cilja i vidi u kakve se luđake treba detonirati, flipne psihički, zakuka – Hoću kući! i vrati se nazad te se zabije u američki nosač aviona. Dakle, ima tu poslastica i za ove, šabane, nacionaliste. Jednom rječju, demokracija na filmu! E, a pošto je to završnica trilogije s Lepim selima i Ranama, baš sam uporan da to snimim.

Nalazite se u specifičnoj poziciji umjetnika koji je pod sustavnom blokadom državnih medija, ali i dijela opozicijskih platformi zbog pravnih sporova oko autorskih prava, zbog čega je i vaš film Nebesa praktički 'bunkeriran' od strane koproducenta. Kakav je osjećaj biti disident koji ne pripada nijednom od dominantnih blokova moći?

Fin je osjećaj. Znate, kao oko Lepih sela – napadaju vas i četnici i nacionalisti. Bune se i "Žene u crnom" zbog scene s antiratnim aktivistima (koja je postavljena iz vizure glavnog junaka, i film slijedi njegovu emociju; to im je promaklo, ali prisrati se mora) – i, kad nervirate podjednako i jedne i druge, mora da ste na pravom putu! Isto, Parada je nervirala i homofobe ali i neke LGBT udruge u Srbiji kojima se nije svidjelo to što se šalim i s jednima i s drugima, iako je film u Europi dobio nekoliko nagrada na LGBT filmskim festivalima. Kao i Sveti Georgije ubiva aždahu – ne sjećam se ni jednog drugog primjera da su i vladajuća Demokratska stranka i ova, svinjska hunta – ovi SNS gadovi baš u presvlačenju iz radikalskih opanaka u "Paćotice" "naprednjaka" – udruženo kritizirali film.

Nije bio dovoljno "patriotski" ni jednima ni drugima. Što se nekada govorilo, "vidi k.... u slamenom šeširu", sve veliki patrioti, do mojega. Dakle, ništa mi ovo nije novo, mogućnost da se j... mater kretenima je, poput Master kartice, neprocjenjiva stvar. Što se "pravnih sporova" tiče (zaista ste majstorica eufemizama, cijenim), nije riječ o pravnom sporu nego pljački, sličnoj ovoj koju sprovode neoradikali. Dragan Šolak, tajkun, nije htio plaćati šest godina, a morao je po zakonu, autoricama i autorima za reemitiranje njihovih djela, pa smo ga tužili jer nismo pristajali da nam daju milostinju od pedeset posto na koju su pristali glumci i kompozitori preko svojih udruženja. Sudili smo se i već dobili polovicu iznosa, oko šest milijuna eura – sto posto duga!

Glumci i glazbenici, jadni, sada jedu mošnje. Ali, netko je tako ispregovarao u njihovo ime. A u Srbiji je uvijek bilo "pregovarača", nakon čega je samo njima bolje. Ali, da ne tupimo dalje, sad čekamo da isplate još sedam milki. To što ne žele prikazivati moj film Nebesa na koji imaju televizijska prava i drže ga u bunkeru meni je manja šteta u usporedbi s tim da autori konačno dobivaju ono što im pripada, da možemo pomoći siromašnijim članovima, platiti liječenje, lijekove...

Ono što nije zgodno, vezano uz vaše pitanje, jest sljedeće – povodom izlaska Lajka dao sam u Srbiji tri i pol intervjua, u Hrvatskoj dvadeset. To je ista ona blokada kakvu su Rane, po nalogu Baba Jule, Miloševićeve žene, imale devedesetih. I sad, ne zovu me svinjojedi i naci frekvencije, ok je to, ne bih ni išao u te svinjce, ali ne zovu ni NovaS i N1. Muk. Za njih ne postoji moj roman. No, slobodno nek "muču" – prodalo se već deset tisuća primjeraka i sve je ok. Ali je glupo. Kritiziraš, s razlogom, naci-frekventnu i svinjojedu đubrad, a s druge strane, ponašaš se slično. Ali, navikao sam, nema veze, zezamo se. U Srbiji valja podići spomenik hipokriziji, veći od onog kretenskog postavljenog na nojevo jaje.

U vašim filmovima devedesetih raspad društva bio je gotovo fizički opipljiv – danas Srbija živi u sustavu koji naizgled funkcionira, ali proizvodi neku vrstu trajne napetosti i kontrole. Kako biste opisali razliku između tadašnjeg kaosa i današnjeg poretka?

Možda ste malo pretjerali s pitanjima vezanim uz dnevnu politiku, zar ne? Mislim, promoviram roman, zadovoljan sam kako je ispao i iznimno mi je drag njegov prijem kod čitatelja… mislim da možete shvatiti moj osjećaj nelagode. Ne bježim od odgovora, ali osjećaj bi se mogao svesti na: "Čekaj, imam roman, zar mi i to moraju Vučić i njegova kriminalna banda pokvariti? Već su mi pokvarili dugodesetljetno navijanje za Partizan, na čiji stadion nisam kročio od kako je tamo instalirao svoje kretene, lopove i sjecikese. Ovo, ne dam. Shvaćate?

Radije bih govorio o tome kako sam s urednicom Ivanom Žderić i lektoricom Anom Pešec kreativno i dugo radio na prijevodu Lajka na hrvatski jezik, kako mi je pomagalo znanje Brixijeva hrvatskog iz Alana Forda i slične stvari. Ne možemo se stalno baviti debilima, oprostite. Prođe nam život uz debile, pa zar moramo o njima i razglabati?! Možda, ispričavam se na iskrenosti, možda i vi novinari forsirate ove priče, ove junake, ove likove? Imaju više klikova, što li? A što ako ispričam kako svako ljeto pišem na Mljetu, da se ondje desetljećima družim s obitelji Žderić, da sam tamo napisao većinu svojih scenarija i tri romana… Možda i to ima klikove – okušajte sreću!

Prijevod, kako i sami sugerirate, nužno znači prijenos teksta iz jednog kulturnog i jezičnog konteksta u drugi, koji je u slučaju srpskog i hrvatskog vrlo blizak ali ipak različit; u kolikoj se mjeri vaša satira o digitalnom nihilizmu, koja je univerzalna, u procesu dodatno "obojala" lokalnim narječjem i specifičnostima hrvatskog konteksta?

Naravno, mi se dobro razumijemo kada pričamo na svojim jezicima i nitko neće očekivati da Aleksandra Prijović prilagođava tekstove svojih pjesama kad gostuje u Hrvatskoj. Nećemo više ni titlati filmove na hrvatski, kao u slučaju filma Rane (koji se na hrvatskom ponekad referencira kao Ozljede). Književnost je, ipak, nešto drugo. Ja sam bio pobornik ideje da Lajk prilagodimo – ne samo na razini nekoliko desetaka riječi koje se razlikuju, nego da se pozabavimo i sintaksom, tvorbenim razlikama i prirodom hrvatskog jezika, koji je purističniji. Ono što nam se čini gotovo isto, zapravo i nije. Mislio sam da će mlađa publika, kojoj je knjiga i namijenjena, lakše prihvatiti tekst na vlastitom jeziku.

I novi "internet anglicizmi" se tu dosta razlikuju, mada posjeduju iste korijene. Priznat ću, meni je to bio i zabavan proces – htio sam da knjiga zvuči kao Brixijev Alan Ford, preko kojeg smo mi učili hrvatski. Na koncu sam, radeći na prijevodu osjetio potrebu da neke dijelove knjige proširim, pa čak i da neke likove poštedim nasilne smrti. Kad sam to ispričao supruzi, šokirala se: "Pa to se ne smije!". Zašto se ne smije? Ja se igram i postavljam pravila igre, zar ne? Bit će mi zabavno da u nekom budućem jubilarnom izdanju Lajka na srpskom jeziku unesem te promjene do kojih sam došao radeći na hrvatskom izdanju.

Govoreći o Mljetu i tom miru u kojem nastaju vaši tekstovi – je li vam takav odmak nužan da biste uopće mogli pisati, i koliko taj prostor utječe na ton i strukturu onoga što nastaje?

Iskreno, to je zato što volim nekako sebe "podmititi"; stvoriti si idealne, romantične uvjete. Kad imate toliko djece, naučite pisati i dok trese potres i dok "padaju bombe". Ja i u Beogradu odem u kafić, čekam da sin završi vaterpolo trening ili kći balet, pa sjedim i pišem dok oko mene brbljaju i kikoću se. Nemam problem s koncentracijom ni s potrebom za savršenim uvjetima. Nekada mi je i ljepše biti okružen ljudima, zvjerati oko sebe. Možda neki od likova koje vidim i njihove osobine uđu u to što pišem; često mi se to događa. Ali kad imate priliku sjediti u konobi, popiti gemišt, zaklopiti laptop pa skočiti u more, ima to određenih prednosti, zar ne?

Ako se dodatno odmaknemo od politike prema književnosti, što vam je književnost otvorila kao prostor koji vam film, sa svim svojim produkcijskim i institucionalnim ograničenjima, ne može ponuditi?

Ne sjećam se – dugo nisam radio film. Evo sad ću se, tokom ljeta, podsjetiti, kad budem snimao nakon petogodišnje pauze. Problem je što te užasne pauze pogađaju i mlađe kolegice i kolege. Umjesto filma svake dvije godine, većina snima svakih pet ili sedam godina. Neki talentirani ljudi u Srbiji, nakon sjajnih debitantskih filmova, imaju pauzu dugu čitavo desetljeće. Zaista je postalo upitno može li autorica ili autor, ako lijepo izračunate, s tih pet-šest filmova u četrdeset godina, uopće računati na nekakvu karijeru, nekakav autorski opus.

To je strašno i osjećam tugu zbog toga gdje je završila ova profesija. Jesmo li mi uopće filmski profesionalci ili hobisti? U redu je i ovo drugo, nemam s time problem – u film sam ušao gotovo slučajno, ne mogu se zato previše žaliti. Uvijek sam imao pisanje kao vokaciju i drago mi je da od toga, zapravo nikada, nisam odustao, pišući scenarije i za svoje filmove, ali i za druge. Kako godine prolaze – a sve sam stariji – mogu čak usporediti snimanje filma sa skijaškim slalomom, a pisanje s – golfom. Mnogi moji prijatelji sa skijanja, od kojeg ne odustaju, dolaze s rukom ili nogom u gipsu. Na golfu vas baš takva nevolja teško može snaći.

Može li regionalni autor očuvati integritet bez dodvoravanja fondovima i njihovim ideološkim okvirima? Vaše holivudsko iskustvo završilo je odbijanjem kompromisa s Miramaxom; kako se vaš liberalno-socijalistički background sudara s današnjim oblicima predatorstva – je li u tom smislu povlačenje u književnost za vas možda i čin "kapitulacije" pred industrijom?

Ma jok. Kao što sam rekao, uvijek sam pisao svoje scenarije – pisao sam desetljeće prije prvog filma, tako da je ovo s romanima sasvim logično. Na ljeto radim novi film, Osmi mart, po priči Rumene Bužarovske. Samo, ponavljam, to traje dosta dugo, i zbog ove stoke doma ali i zato što su svi fondovi za manjinske koprodukcije smanjili iznose koje dodjeljuju kad prođete na natječaju. Za Paradu smo imali šest zemalja koproducenata, za Nebesa sedam, a sada za Osmi mart imamo čak osam fondova.

I opet, nismo prešli 70 posto budžeta. A to je zato što mi, kad prođemo na natječaju, dobijemo 350 tisuća eura – kod vas, recimo, autor dobije i milijun, a debitant 600 tisuća eura. Ja toliko nisam dobio nikada u karijeri. Uvijek upola manje ili, još manje. A pisanje me veseli; uživam, sjedim, čukam po kompjutoru, luči mi se hormon sreće, kreativan sam. Nemam ni razloga da se nešto žalim. Važno je da mi je zanimljivo i zabavno u životu.

U svojoj biografiji imate i iskustvo parlamentarnog zastupnika, što opisujete kao vrijeme u kojem ste "mučili i duh i tijelo" slušajući gnjusne glasove. Što ste u toj "kuhinji" moći shvatili o anatomiji političke osobnosti što prosječan građanin koji prosvjeduje na ulici ne može vidjeti?

Mnogi mi to danas zamjeraju – ponekad i sam sebi zamjeram – ali ideja na početku nije bila loša. Znate, puno sam pisao o stanju u kulturi, puno sam pričao, pa kada je Branko Ružić – kojeg sam upoznao preko Partizana, čiji smo vatreni navijači obojica bili – čuo moju ideju da vrijedi obnoviti sto zatvorenih domova kulture i povezati ih u kulturnu mrežu, ponudio mi je da budem na zastupničkoj listi. Naravno, ljudi sada zaboravljaju da je to bila demokratska vlada, sastavljena od DS-a i SPS-a, i ne tako loša – osim u kulturi, gdje se nije napravilo ništa. Očekivao sam da će ta koalicija opstati i nakon izbora. Ali, ne lezi vraže, sve se promijenilo. No, valja znati, kada je "Toma grobar" bio predsjednik, ipak su to bila gotovo normalna vremena.

U Odboru za kulturu imali smo većinu – zastupnice DS-a, ljudi iz stranke Rasima Ljajića, Siniša Kovačević iz DSS-a. I tada smo mogli srušiti loš Zakon o kulturi, vratiti ga vladi. To se u povijesti srpskog parlamenta nikada nije dogodilo ni prije, niti će poslije! Ali kako su dolazili novi izbori, ljudi su se rasipali i više se ništa i nije moglo učiniti. Ja sam se zahvalio i vratio mandat; tri godine – dovoljno. I sada mi ljudi kažu, a korist, a plaćica? Ja na to imam samo reći: "Pa glupani, godišnja plaća zastupnika meni je režija za dvije reklame! Zar to nije kvalitetniji život no drkati se u parlamentu? Valjda ljudi gledaju po sebi i zamišljaju kako bi se oni tu "ovajdili".

I, kada se to završilo, na predsjedničkim izborima podržao sam Sašu Jankovića. To je izazvalo gnjev naprednjačke stoke i pritiskali su Dačića da me izbace iz stranke! Ali, gle: ovaj izjavi – izbacit ćemo ga, ako je član! I onda nastane tišina, kada su mu rekli da nikada i nisam bio član, jer to meni jednostavno nije u prirodi, a i takav sam dogovor imao s Ružićem. Zato nisam morao poštivati tu famoznu "partijsku disciplinu" i glasati za nešto što mi se ne sviđa. Često sam se i svađao, podnosio amandmane – jedan je i prihvaćen, i sada je u Zakonu o oglašavanju. Omogućuje da se na nacionalnim frekvencijama reklamni blok može produžiti za minutu za besplatnu promociju kulturnih djela i manifestacija.

Ostao je, avaj, mrtvo slovo na papiru – nitko to ne koristi. Kada sam izašao iz svega, shvatio sam da bih možda bio korisniji u puno užem segmentu – jedan sam od osnivača UFUS AFA Zaštite, naše kolektivne organizacije za tantijeme, dakle nešto kao ZAMP kod vas, ali za film i televiziju. To prije nije postojalo i na to sam stvarno ponosan – petsto članova, barem sam njima pomogao, ako već nisam mogao čitavoj kulturnoj zajednici. Ali, vidite, sudeći po odvratnim komentarima na moj rad i tri godine truda, možda nisu ni zaslužili, iskreno. Neka ih svi j... uzduž i poprijeko. Dok sam bio te tri godine u Parlamentu napisao sam i tri knjige za djecu: Kakagrad, Kakakralj i Krilata deca.

Današnju vlast nazivate svinjskom huntom, tvrdite da s njima nema dijaloga. Postoji li uopće prostor za optimizam u društvu u kojem nestaje svaki oblik srednjeg puta?

Ma kakva crna komunikacija, sa stokom. Od toga odmah valja odustati. To vam je sve kao ono Šešeljevo – "Jel ti zna mama da si homoseksualac?" Nema s njima dijaloga. Tko će se s njima hrvati u svinjcu? Treba čuvati izborne kutije i pobijediti ih na izborima. Praćakaju se oni sada, kao somovi na suhom, vidite koliko su spremni na nasilje, represiju. Podmićivanje im više nije dovoljno. Vjerujem da ih 80 posto Srbije ne može vidjeti očima. Zato uvoze birače iz Bosne, bave se crnom magijom i dižu pokojnike iz mrtvih da glasaju za njih – ali, u jednom trenutku, ništa od toga neće biti dovoljno. Ni bejzbol palica nekog od pet tisuća kriminalaca sa sto tisuća kaznenih prijava koje je Vučić angažirao da mu budu pretorijanska garda, ni mito, ni novac, ni ulje, ni brašno, ni frižider, ni veš mašina. U jednom trenutku, sve će to biti nedovoljno. I onda je kraj.

Povodom tragedija poput one u Novom Sadu kritizirate građansku pasivnost. Zašto smatrate da je takva "neutralnost" opasnija za društvo od same vlasti?

Ma, zapravo, nikoga ja ne kritiziram. Tu treba pristupiti pozitivno i proaktivno – bio sam aktivan u afirmiranju ideje da se ljudi prijavljuju kao kontrolori, drago mi je što su studenti baš nagazili po tome i to s velikim uspjehom – čak 400 tisuća ljudi potpisalo je da će biti kontrolori. Ja sam, inače, uvijek na svom biračkom mjestu. One babe, radikalke, ne smiju ni pisnuti pored mene. Vučić neće raspisati izbore dok nije siguran da će pobijediti. A već sve govori da – neće više nikada. I zato je panika u toru, groktanje se čuje do neba.

Definirate se kao kršćanski marksist i zagovarate političku opciju usmjerenu na kulturu, obrazovanje i znanost. Kako te etičke i institucionalne ideje opstaju u društvu koje je istodobno patrijarhalno i brutalno kapitalističko?

Gledajte, vjera je privatna stvar. I čak je neukusno isticati je. I u Hrvatskoj i u Srbiji, kada bi svi deklarirani vjernici izdvajali, recimo, dva posto svojih plaća za crkvu, taj bi se broj brzo sveo – i ovdje i tamo – na razumnih deset posto. Što se tiče političke opcije koja bi se bavila isključivo tim vitalnim djelatnostima u društvu, vjerujem da je to jedina realna opcija – naravno, kada se u Srbiju vrate demokracija i slobodni izbori. Recimo, imate stranku, nazovimo je KUNST, Kultura, Umjetnost, Nauka, a ova dva preostala slova vi smislite šta bi mogla značiti.

Takva bi politička opcija lako skupila pet do sedam posto i mogla bi ucjenjivati svaku većinsku vlast. Deset posto BDP-a za obrazovanje, kulturu i znanost – ako nećete, hajmo, golubovi, ponovo na izbore. Jer mi ni u vrijeme demokracije nismo imali sreće s ministrima u tim područjima. To se uvijek prepušta manjim koalicijskim partnerima, jer to političare zapravo ne zanima – samo im je muka i teret. Ima mnogo mladih u kulturi koji bi se mogli zainteresirati i pogurati takvu ideju. Ne i ja – ja sam već žrtvovao tri godine i od mene, puna kapa. Imam još tri filma i tri knjige u planu, tko zna hoću li i to uspjeti ostvariti. Mator sam, kraj se bliži.

Najavili ste dva nova romana – Crveni, u kojem konstruirate viziju Jugoslavije koja je opstala do 2026. godine, i već spomenutog Pašu, vestern čija je radnja smještena u Crnu Goru 19. stoljeća. Kako se kroz plemenske i patrijarhalne matrice ogledaju današnje strukture moći i što bi se promijenilo da je Jugoslavija opstala do 2026.?

Toliko ste me morili sa politikom – kod nas se to kaže kao "smrt na babu" – da mi je ovo pitanje došlo kao iznenađenje! Ugodno, naravno. Već sam pomislio da ćete me pitati o naftnoj industriji Srbije ili tako nečemu za što vjerujete da sam stručan… Ali, ne, ne, nećemo ništa previše spojlati. Paša se bavi razdobljem velikih promjena u Europi – Berlinski kongres, velike sile, kao i uvijek, zajebavaju male; Crna Gora se mora modernizirati, dolazi telegraf, dinamit, planira se željeznica, strane banke nude kredite... Da li je to priča o tranziciji i u našim krajevima? Normalno da jest. Ali je i jedan vestern-kalambur – imate ljubavni trokut, mačevanja, igre pokera.

Zabavno štivo, prije svega. Trudim se biti nepretenciozan. Ne volim pretencioznost, "umjetnost neopterećenu smislom" i zaista pazim da sve te metafore sakrijem negdje duboko (dobro, ne preduboko, na dubinu plitkog groba recimo, ali ispod radnje gdje će ih naći onaj kome je do njih stalo). Kome nije, opet će se zabaviti. A Crveni? Crveni već izlazi u "Velikim pričama", feljtonski – tu smo negdje oko sedamnaestog nastavka, od trideset i dva. Vjerujem da će se knjiga prvo pojaviti u Hrvatskoj, u Profilu, kao i Lajk, sve se nadam početkom srpnja, jer je zabavno štivo, idealno za ljetne ferije. Uzmete kredit od banke za sedam dana ljetovanja, Crvene pod mišku i – eto zabave!

Govoreći o projektu Škartovi rekli ste da tim filmom želite završiti priču o razdoblju u kojem ste proveli mladost, trudeći se ostati normalnim. Nakon svega o čemu smo upravo razgovarali, jeste li uspjeli – ostati normalni?

Kako ne. Još pitate!? Petoro djece, već troje unučića, živimo skromno ali opušteno, nemamo ni nekih velikih potreba. Već troje djece završilo je fakultete, rade, svoji su ljudi, fini, kreativni. Puno sam i od njih naučio tijekom desetljeća. Svatko tko ne teži nečemu posebnom u bilo kom pogledu, lako će ostati normalan. Što kaže veliki mudrac Nazif Gljiva: "Niti jedan plan nisam ostvario, ali su mi se svi snovi ispunili."