Kad je u veljači objavljen popis s 14 imena suvremenih europskih pisaca uvrštenih u uži izbor Nagrade Europske unije za književnost 2026 na kojem se našla i hrvatska književnica Lora Tomaš, ta je nominacija samo potvrdila ono što je domaća struka već prepoznala dodijelivši joj jedva mjesec dana ranije prestižnu nagradu Fric: Lora Tomaš autorica je čije pismo nadrasta lokalne književne koordinate. Njezin drugi roman, Papir tvoje kože (Hena com, 2024.), nastajao je punih dvanaest godina, a rezultat je djelo koje izmiče jednostavnim žanrovskim ladicama: istovremeno je autofikcija, lirski psihotriler i ono što sama autorica naziva "antiputopisom".

U središtu ove priče je Bangalore, grad u kojem protagonistica, hrvatska indologinja, ulazi u intiman dijalog s pokojnom majkom svog partnera, Priyom. Iako fizički odsutna, Priya postaje najintenzivnija prisutnost romana – figura oko koje se slažu fragmenti obiteljskog nasilja, ženskog iskustva i transgeneracijskih trauma. Kroz predmete, recepte, mirise i ostatke svakodnevice, Papir tvoje kože postupno prerasta u forenzičku analizu jednog života, ali i u pokušaj razumijevanja vlastitih rana.

Kao indologinja koja indijski potkontinent poznaje iznutra, kroz jezik, književnost i godine života provedene ondje, Lora Tomaš ne pristupa Indiji kao egzotičnom prostoru projekcije. Naprotiv, upravo kroz Indiju razotkriva mehanizme zapadnjačkog pogleda, ali i vlastitu intimnu povijest. U njezinu pisanju tijelo postaje arhiv sjećanja, a književnost način da se traumatično iskustvo sagleda bez romantizacije. Uoči proglašenja pobjednika Europske nagrade za književnost 29. svibnja na Sajmu knjiga u Varšavi, s Lorom Tomaš popričali smo o književnosti izvan nacionalnih granica, orijentalizmu, "antiputopisu", nasilju, sjećanju i Indiji koja se ne može svesti na egzotičnu metaforu.

Nominacija za Europsku nagradu za književnost dolazi za djelo koje je duboko ukorijenjeno u Indiji. Što vam govori činjenica da suvremeni europski književni prostor snažno prepoznaje priče koje nastaju izvan njegova neposrednog kulturnog i geografskog iskustva?

Mislim da je to pitanje "većih" i "manjih" jezika, naroda i književnosti, kao i toga je li neka europska zemlja povijesno bila kolonijalna sila ili je, poput naše regije, uglavnom imala vazalski status. Kolonijalne su sebe smatrale legitimnijima govoriti o prostorima koje su preuzele, dijelom i zbog toga što je imenovanje, popisivanje i kategoriziranje, odnosno kolonizacija jezikom, uvijek paralelan proces fizičkom osvajanju.

Kod nas je takve književnosti manje, ako izuzmemo klasične putopise, ili ima slabiju prođu na domaćem i prijevodnom tržištu jer se, kako je među ostalima primijetila Elif Shafak, od književnosti poput naše očekuje samoreferentnost: problematiziranje upravo tog vazalskog statusa u svim sferama, objašnjavanje sebe drugima, priče o marginalizaciji, stvarnosna proza i slično. Iz istog razloga kod nas teže prolazi žanrovska književnost. Nerijetko se neko žanrovsko djelo najprije prepozna kroz prijevode, pa tek potom dobije veću važnost i u vlastitoj sredini.

Zato su mi i nagrada Fric, kao i nominacija za Europsku nagradu, velika i ugodna iznenađenja: otvorio se neki novi prostor, ili potvrdio već postojeći trend u tom smjeru. Drago mi je što su nagrađeni i druga geografija i izrazito ženska, introspektivna tema. Jednako mi je važno da književnost ne vezujemo uz nacionalne političke projekte, odnosno uz projekt stvaranja nacija – premda je žanr romana u svijetu često upregnut upravo u takve funkcije – nego da književnost promatramo prije svega kao prostor kreativne slobode.

Vaša povezanost s indijskim potkontinentom traje desetljećima, no sebe i dalje opisujete kao osobu u hibridnoj poziciji 'insajderice' koja ipak ostaje 'autsajderica'. Kako ta pozicija oblikuje vaš odnos prema pisanju o toj zemlji i osjećaj odgovornosti prema iskustvima koja nisu izvorno vaša?

Nisam Indijka i više ne živim pretežito u Indiji, pa prirodno pripadam tom međuprostoru – možda i funkcioniram, barem književno, kao neka vrsta mosta. Zapravo ne doživljavam sebe kao autsajdericu u Indiji. Ondje imam bliske odnose, povijest i osjećaj pripadanja. Zato mi je možda bliža ideja hibridne pripadnosti nego jasna podjela na unutra i izvana. Ta je pozicija i jedno vrlo solidno ishodište za pisanje, zato što uključuje i bliskost i odmak, a to je, na neki način, i sama pozicija pisca općenito. U vremenu velikih migracija, ta dvostruka ili trostruka perspektiva ionako više nije iznimka nego iskustvo mnogih.

Ovaj roman zapravo se ne bavi Indijom kao temom u reprezentacijskom smislu, a u pisanju sam nastojala biti pažljiva prema ljudima i odnosima iz kojih je roman nastajao, tražila sam dopuštenje. Zanimali su me prije svega psihološki krajolici izmještenosti, ženskog iskustva putovanja, intimnih odnosa i dinamike obiteljskog nasilja koje, nažalost, nije ni egzotično ni specifično jednoj kulturi, nego univerzalno i vrlo rašireno.

Roman je prvenstveno nastajao iz osobnog iskustva, pa tu nema govora o nekom prisvajanju, ni kulture ni traume. Pišem iz iskustva jer mi je važno da tekst bude utjelovljen i ukorijenjen – u osjetilima, senzacijama i konkretnom životu, ne samo u jeziku i konceptima. Jedino tu vidim mogućnost da se izbjegnu klišeji i apstraktna projekcija.

Znači da je pisanje ove knjige bilo i način suočavanja s tim vlastitim iskustvima i sjećanjima?

Kao što je jedna moja prijateljica rekla – pošteđene smo potpunog uvida u ono što nam se događa dok nam se događa, a ako budemo te sreće, ili nesreće, jednom će nam sinuti. Pisanje ove knjige bio je jedan takav proces tijekom kojeg su mi se postepeno otkrivali razmjeri svega što se dogodilo, ne samo tad u Indiji, nego i prije dvadeset godina. Jedna retrospektiva koja ne mijenja toliko ono što je bilo, ali može utjecati na ono što će doći.

U tom smislu roman je izvan akademskih okvira. Indološki sloj prisutan je kroz susrete s indijskim književnicima koje sam tad prevodila, pojedine kontekste i fragmente, ali indologija je za mene oduvijek bila i profesionalna i osobna praksa. No Indiju sam ipak najintenzivnije doživjela tijekom te tri godine koje sam provela u Bangaloreu s bivšim partnerom i njegovim prijateljima. Tad sam je otkrivala kroz njihove oči i svakodnevan život, a ne isključivo kroz tekst.

Zanimljivo je da vidite veće sličnosti Hrvatske – u povijesnom i strukturnom smislu – Indiji nego velikim kolonijalnim silama Europe. Na kojim razinama te sličnosti najjasnije prepoznajete?

Slovenska znanstvenica Ana Jelnikar u knjizi Universalist Hopes in India and Europe piše o susretu pjesnika Srečka Kosovela i Rabindranatha Tagorea, kojeg je Kosovel toliko cijenio da je svoju zbirku Zlatni čoln naslovio aludirajući na njega. Taj je odnos zanimljiv jer pokazuje kako su autori iz prostora poput našeg – koji su živjeli unutar imperijalnih i hegemonijskih struktura – u Tagoreu prepoznavali figuru koja istodobno odbacuje i imperijalizam i uski nacionalizam.

Za Tagorea je nacionalizam bio previše pojednostavljeni i refleksni odgovor na imperijalizam; zalagao se za svojevrsni univerzalizam: humanost, kulturnu otvorenost, umjetničko prepoznavanje i povezivanje. Zato mislim da između naše regije i Indije u tom smislu postoji mnogo više dodirnih točaka nego što se na prvi pogled čini.

Ipak, Europa Indiju i dalje drži u posebnoj poziciji prostora koji je nama na zapadu navodno nedokučiv. Što nas sprječava da taj svijet dešifriramo bez egzotičnih naočala?

Upravo dobri stari europski orijentalizam, koji je u Istoku općenito, a u Indiji posebno, vidio sve ono što Europi navodno nedostaje. Europa se Indiji okretala duhovno, kulturno, eskapistički, ali i znanstveno; Indija je dugo funkcionirala kao prostor projekcije, miraž koji se stalno obnavlja. Djelomično je to razumljivo, jer je riječ o fascinantnoj, bogatoj tradiciji. Ali problem je taj što je Indija prestala biti stvarno mjesto a postala metafora.

Zbog toga je vizualni i diskurzivni kôd Indije i dalje sveden na poznate slike: slon s Taj Mahalom u pozadini, ili asocijacije na mistiku, duhovnost i kaos. Indija se u europskoj imaginaciji i dalje snažno povezuje s jogom ili ayurvedom, kao stupovima new agea, dok se zanemaruje činjenica da su gradovi poput Mumbaija, Delhija ili Bangalorea u mnogim aspektima bliži Londonu ili New Yorku nego što to europska percepcija želi priznati, ili što su to neki europski gradovi.

Mislim da nas od "dešifriranja" Indije najviše sprječava upravo manjak stvarnog kulturnog kontakta, ali i sama pretpostavka da je Indiju potrebno dešifrirati. Indijsku kulturu konzumiramo znatno manje nego, primjerice, američku, a ono što do nas dolazi često je već filtrirano kroz zapadni pogled – kroz izdavaštvo, akademiju, muzejske interpretacije i kulturne programe koji Indiju nerijetko svode na par već spomenutih motiva.

U akademskom i kulturnom prostoru često se čitaju autori indijske dijaspore koji pišu unutar nama bližih okvira; rijetko se ili nikako prevode suvremeni autori koji pišu izravno iz indijske društvene stvarnosti. Zbog toga nemamo dovoljno novih referentnih točaka koje bi potisnule postojeće predodžbe. U tom smislu, Indiju još uvijek češće zamišljamo nego što je stvarno čitamo, gledamo ili slušamo.

U romanu spominjete "logistiku uvozne vjere" i prelazak na kršćanstvo kao način bijega od kastinskog sustava. Može li religija u današnjoj Indiji još uvijek biti sredstvo društvenog oslobađanja i mobilnosti, jednako koliko i pitanje duhovnosti?

Nisam sigurna da religija može biti stvarno sredstvo oslobođenja, pa ni društvene mobilnosti, jer je kastinski sustav duboko integriran u šire društvene strukture i tekstove hinduizma, često mnogo otporniji na promjenu religijske pripadnosti nego što bi to neki voljeli. Iako je zabranjen indijskim Ustavom iz 1950., on funkcionira i izvan religijskog okvira, pa i u urbanim sredinama, među obrazovanom ili ekonomskom elitom. Naravno, ako neki sustav vjerovanja ljudima omogući da se barem mentalno oslobode ideje da su manje vrijedni, onda to može imati emancipatorsku snagu.

U tom smislu nova religija može djelovati kao prostor dostojanstva, samopoštovanja ili simboličkog otpora. No problem je i što se preobraćenja već odvijaju u okolnostima neslobode, pa oni koji ih vrše instrumentaliziraju ljudsku ranjivost obećanjem slobode koju zapravo ne mogu do kraja omogućiti. Trajnije promjene moguće su jedino kroz sekularne, sustavne i dosljedno provedene društvene reforme – kroz mnogo grassroots aktivizma, obrazovanja i pravne reforme. Treba napomenuti i da je problem kaste neodvojiv od problem klase, koji nije samo indijski fenomen.

Svoj ste književni pristup u ovom romanu opisali kao 'antiputopis'. Po čemu se vaše pisanje razlikuje od klasične putopisne književnosti u kojoj su egzotična mjesta i doživljaji u prvom planu?

Klasična putopisna književnost dugo je bila dominantno muški žanr, a kada su žene počele ulaziti u njega, često su preuzimale isti pogled usmjeren prema van – prema krajolicima, običajima, razlikama i katalogiziranju svijeta. To je i razumljivo, jer je putopis nekoć imao funkciju približavanja udaljenih prostora čitatelju, u vremenu kad nije bilo toliko dostupnih vizuala. Mene je više zanimala mogućnost "antiputopisa" – teksta u kojem geografija postoji, ali nije nositelj glavnog zbivanja.

Prostor nije egzotična kulisa koju treba "pročitati" ili osvojiti pogledom, nego okvir koji pokreće unutarnje procese, sjećanja, asocijacije i pomake u percepciji. Vanjsko putovanje tako postaje sekundarno u odnosu na unutarnje kretanje. Kao što je Maya Deren govorila, klasične odiseje ne funkcioniraju u današnjem vremenu kad je svijet više-manje otkriven, a pustolovine, ako ih uopće ima, prije su unutarnje nego geografske. Svaka od nas postaje svojevrsni vrtlog vlastite obrnute odiseje – kretanje koje se ne odvija kroz prostor, nego kroz slojeve vlastitog iskustva i svijesti. Mi smo jedina prava terra incognita.

U središtu narativne strukture je lik čija odsutnost djeluje snažnije od bilo kakve fizičke prisutnosti. Kako se gradi priča oko lika koji je zapravo stalno odsutan?

U romanu se priča gradi upravo kroz učinak te odsutnosti na protagonistkinju. Ona pokušava proniknuti u Priyin lik i život, razumjeti što joj se točno dogodilo i je li se ikako moglo spriječiti, zbog čega joj se opsesivno obraća u pismima. Priya pritom djeluje kao njezina tragičnija, sablasna dvojnica, a oko materijalnih tragova i fragmenata priče o njoj postupno se rekonstruira narativ. Odsutnost tako postaje istodobno izvor frustracije i stalne napetosti, ali i svojevrsna fokusna leća kroz koju se oblikuje i Priyina prošlost i iskustvo same protagonistkinje.

Predmeti pokojnika – od kuhinjskog posuđa do spavaćica – postaju gotovo fetišizirani prijenosnici identiteta. Može li se kroz taktilni kontakt s tuđim inventarom doista "navući tuđa koža"?

Ne može se nikada zapravo "navući tuđa koža", ali kroz predmete i život s istim ljudima na istim mjestima, kao što to radi protagonistkinja, može se ipak doći do određenog, posrednog razumijevanja nečije svakodnevice i načina postojanja. U tom smislu predmeti mrtve žene postaju osnova materijalne arheologije omogućujući naknadno čitanje života. Ali takav odnos prema predmetima, iako lijepa simbolička gesta približavanja, istodobno nosi u sebi i nešto groteskno, jer se umnogome tu radi o jalovom pokušaju.

Zanimljiv je vaš fokus na viktorijanske botaničarke i sakupljačice leptira. One su kroz taksonomiju i opsesivno klasificiranje flore zapravo "kodirale" svoju žudnju za slobodom. Može li se vaša "forenzička analiza" Priyinih predmeta i recepata smatrati suvremenim pokušajem te iste taksonomije?

Da, na neki način to su paralelni procesi: klasificiranjem i kategoriziranjem na opsesivno-kompulzivan način nastoji se umiriti tjeskoba i imenovati nepoznanice koje nas okružuju. Viktorijanskim putnicama takve su prakse možda davale svrhu i alibi za lutanje svijetom, ali su istodobno bile – svjesno ili nesvjesno – dio kolonijalnog aparata. Botanički izvještaji često su bili u rangu vojnih: biljke su se popisivale zbog medicinskog i agrikulturnog potencijala, a leptiri završavali u muzejima, pribodeni i arhivirani kao objekti. Otud i moj motiv "arhiva uništenja".

Forenzika u romanu postaje pokušaj da se u fragmentima pronađe objašnjenje koje bi sve povezalo, ključ koji bi razjasnio cijeli sustav, pa da se iz toga može zamisliti i neka alternativa – kao kakav biljni pripravak po Priyinu receptu koji bi u budućnosti učinio žene otpornima na metke. Ali to vjerojatno nije ni poanta.

U vašim zapisima Indija se često ukazuje kao prostor u kojem linearno vrijeme ne postoji, pa se usred suvremenosti mogu sresti figure koje kao da su 'iscurile' iz kolonijalnih arhiva ili starih putopisa. Koliko je suvremena Indija i dalje prepuna takvih anakronih figura koje prkose modernizaciji?

Različita vremena supostoje u Indiji, teku paralelno, tako da u Delhiju ili Bangaloreu možete sjediti u modernom ostakljenom restoranu ispred kojeg su se skupili putujući askete koji pjevaju epizode iz indijskih epova, uživljeni kao da se sve dogodilo baš jučer. Indijcima je to možda jasnije ili izvedivije – vjerovanje ili fakt da novo vrijeme ne briše staro, da to nije ni ideja progresa kako ga oni vide.

Vrijeme je ondje cirkularno, vječno ponavljanje istog, a mitološka stvarnost i vizualno naznačena u gradovima: malo cinobera na kamenu u uličici, jer predstavlja plodnost ili što već, lica boginja urezana u dovratke, kućni i vrtni oltari, mrmor molitvi u zoru i sumrak, odasvud. To mi se sviđa u Južnoj Aziji i mislim da smo se mi lišili toga, na vlastitu štetu. Ne religioznosti, nego baš mitskog elementa u poimanju i krajoliku, pa se nemamo kako duboko orijentirati u prostoru i vremenu. Odrekli smo se te drevnosti bez koje nas se lako da impresionirati svim i svačim.

Sebe opisujete kao marljivu sakupljačicu mirisa, a upravo mirisi u vašem pisanju često nose snažnije emocije od samih prizora. Koji vam je miris s potkontinenta ostao najdublje upisan u pamćenje i što u vama još uvijek otvara?

Miris ulja od jasmina kojima žene natapaju kosu, osobito u selima juga. Opojan, slatkast, ostaje u zraku nakon što prođu. On me osvježi i raduje, jer me podsjeća na prva putovanja Indijom s prijateljicom. Gradovi su dizel, znoj, mokraća, mirisni štapići i kâdovi svih vrsta, dim i toksični smog koji smrdi na trula jaja – on mi najviše budi nostalgiju, čak i kad je kvaliteta zraka lošija u Zagrebu ili Beogradu.

Zatim petrikor – miris prve kiše nakon sušnog razdoblja. Mekan, zemljan, intenzivan, kao da vam je netko na lice prislonio gazu natopljenu kloroformom. Ne dovoljno da zaspite, nego taman toliko da vas omami. Potom se dva mjeseca vučete ulicama pod tom monsunskom težinom.

Spomenuli ste da već radite na dva nova romana. S obzirom da ste se u ovom romanu bavili, kako kažete, 'arhivom uništenja', koji je sljedeći emocionalni ili geografski krajolik koji planirate u njima dešifrirati?

Pišem roman radnog naziva Ispod, zapravo proširenje eseja koji sam prije tri godine napisala za Kritiku h,d,p, – Panika u plavom. Priča o Kalabriji, ljubavi, moru i plavoj boji kojom su se mnogi bavili, od Goethea do Dereka Jarmana ili Maggie Nelson, koju jako volim. Ostalo je još u fazi istraživanja.