'Radio sam na tome oko petnaest godina, završio i sad te knjige imaju svoj život. Što se pak tiče tog zajedničkog, pa ako je proza prava, ne smije opraštati nikome. Mislim da je to najviše zajedničko knjigama u ovoj ličkoj trilogiji', govori Damir Karakaš upitan o tome što za njega znači zbirka priča 'Pukovnik Beethoven'. Ona zatvara proznu trilogiju koju je autor vezao u velikoj mjeri za svoju rodnu Liku, čiji je najpoznatiji razmetni sin u Hrvatskoj.

Naslovna priča 'Pukovnik Beethoven' obrađuje strahote rata, u centru čega je opaki i karizmatični vojni zapovjednik. Karakaš otkriva da je inspiraciju dobio od djevojke koja je 'svoga oca opisala riječima: 'Kad gledam u te oči, kao da gledam u sam pakao.' Odatle je počelo.'

Rat u pričama je pak posljedica osobnog iskustva, a uostalom živimo u društvu koje očito pati od PTSP-a: 'Kažu da vrag nije htio biti samo vojnik i šegrt, a meni se eto dogodilo da budem vojnik, jer kuća mi je na prvoj crti i trebalo ju je obraniti. A još jučer plesao sam u Kulušiću na Pixiese, sutradan se našao u rovu s kalašnjikovim u rukama i ponekad mislio da se to zapravo snima neki film. Pa ta strašna zima, kada od hladnoće puca drveće, svašta mi se tada događalo u glavi, pa sam jednom iz rova vidio golu Vlastu Delimar kako jaše konja po debelom snijegu između naše i neprijateljske linije. Čudno kako nisam od svega toga poludio, ali možda i jesam jer mi je neki tip objašnjavao da kada ljudi iz moga kraja polude kako im se ništa ne pozna. Kako onda da o tome ne pišem. A što se tiče Hrvatske i PTSP-a, naša država definitivno živi PTSP i treba se liječiti.'

Damir Karakaš u 'Pukovniku Beethovenu' s mnogo suosjećanja i senzibilnosti predstavlja tragičnu sudbinu žena u hrvatskoj provinciji, o kojoj u tom kontekstu nema previše lijepih riječi: 'Zna se dobro kakva je pozicija žena kako u Lici, tako i u Hrvatskoj. U Lici je oduvijek postojao taj nekakav prešutni dogovor muškaraca koji cementira neku vrstu tamošnjeg heteromuškog terora.

Recimo, ako neki muškarac tuče svoju ženu, ona onda pobjegne kod svoga oca jer nema kamo, može jedino u šumu pa da je rastrgaju divlje zvijeri. Onda je njezin otac istuče i potjera natrag mužu jer je i on tukao svoju ženu pa je ona tako isto išla pobjeći svome ocu, i tako u krug, u bližu i daleku povijest. Teško je i danas ženama na selu, teško je i u gradu, svugdje.'

Za svoj odnos prema očekivanjima okoline i naročito roditelja, Karakaš ističe da je njegova sreća ovisila o tome da iznevjeri: 'Što se mene tiče, vrlo rano sam shvatio da ako moji roditelji budu zadovoljni sa mnom, mojim životom, da će moj život biti jebeno promašen, pa sam se uvijek trudio da se to ne dogodi, da ne propadnem, ali sve to neminovno donosi i nesreću, jer nema druge, ili ću ja zbog toga biti nesretan ili moji roditelji.'

O patološkoj povezanosti roditelja i djece u hrvatskoj provinciji nedavno je upečatljivo svjedočio i film 'Pismo ćaći' u kojemu je glavnog lika utjelovio Milivoj Beadar, koji bi bio savršen glumac za ekranizaciju nove Karakaševe zbirke.

Karakaš napominje da je ključna emocija za kontrolu okoline nad pojedincem stid te napominje primjer iz priče o homoseksualcu koji je našao sreću izvan normativa Like:

'Osramotio je svoju familiju jer se pročulo da živi negdje u Belgiji s muškarcem, to je u tim našim ruralnim krajevima strašna sramota, neobjašnjiva. Neki ni ne znaju zapravo šta je to, ali su čuli da tamo u gradu ima nekih federa koji sačekuju putnike pa im još na kolodvoru skoče u mraku ko izbačeni federom na leđa i hoće ih u dupe. Strašno! Pa ovdje je u crnoj kronici još uvijek moguće pronaći naslov: 'Vilama ubili pedera'. Hoću reći, u Hrvatskoj je još jako puno srednjeg vijeka, dovoljno se samo malo maknuti iz gradova, iako ni u tim gradovima nije bajna situacija, štoviše, pogledajte samo te vjerske fanatike koji bi svoje neistomišljenike najradije u kipuće ulje. Zato je danas obaveza svakog poštenog čovjeka da se bori za slobodnije, pravednije, bolje društvo.'

Hoće li 'Pukovnik Beethoven' biti predstavljen književnoj publici u Gospiću, pitamo pomalo provokativno. 'Neki čovjek me svojedobno zvao iz Gospića za promociju, pomalo u šali, a pomalo u zbilji rekao sam mu, samo pod uvjetom da pored prozora bude osedlan konj. Ma ima Ličana u Lici i izvan Like koji vole i razumiju ono što radim. Ali, evo, još se pošteno nije ni pojavila moja nova knjiga 'Pukovnik Beethoven', počela su pljuvanja po meni, ima tu čak i nekih mojih rođaka i to je suludo, kad vas rođaci po portalima nazivaju masonom, antihrvatom, sotonom. Svi ti ljudi rado bi klali moje knjige, ali vrat mojih knjiga je jako žilav', objašnjava Karakaš.

Za kraj nam je otkrio kako u zadnje vrijeme ima dosta posla, ali i planira par neizbježnih nomadskih putovanja: 'U književnom časopisu Quorum objavio sam dio romana 'Blue Moon', to je pročitao redatelj Boris Liješević, koji je svojedobno odlično na scenu postavio Štiksovu 'Elijahovu stolicu', pa sad hoće raditi predstavu po tom tekstu, a ja ću pokušati završiti taj roman. Isto tako na proljeće će se u ZKM-u igrati moj novi tekst 'Snajper', režirat će ga Franka Perković. Spremam se uskoro i na neka putovanja jer mi izlaze prijevodi knjiga u Berlinu, Pragu i Brnu.'