S rukama u džepu, pogledom koji progovara čak i kad šuti, i glasom koji se ne dodvorava nikome, već desetljećima spaja ironiju, tugu i nježnost u pjesme koje pamte tri generacije. Od Lačnog Franza do današnjih pozornica, ostao je onaj isti – čovjek koji zna da bez emocije i strasti nema ni prave pobune.

Predin i njegovi franzovci donijeli su slovenski jezik u mainstream rock, ali i onaj specifičan mariborski duh – radnički, ironičan, pomalo ciničan, ali beskrajno iskren. Dok su drugi pjevali o idealima, oni su pjevali o stvarnosti. Dok su drugi zazivali promjene, Lačni Franz ih je secirao, komad po komad, sve dok se nije ogolila suština jugoslavenske svakodnevice.

'Praslovan', 'Ne mi dihat za ovratnik', 'Zadnja večerja'... – postale su bezvremeni soundtrack jedne generacije koja je željela misliti svojom glavom.

U njima su se preplitale ironija i romantika, humor i melankolija, a Predin je u svakoj izgovorenoj riječi nosio nešto od šansone i nešto od ulice. Četrdeset i više godina kasnije i dalje je isti – onaj koji promatra svijet s blagom ironijom, ali bez gorčine. Njegova muzika danas zvuči kao podsjetnik da se i u vremenu buke, razularenog populizma i lažnih idola može pjevati tiho, pametno i s dostojanstvom.

Upoznali smo ga u Ulcinju, na četvrtom Mundijalu prijateljstva – velebnom sportskom festivalu koji na čudesan način godinama organizira entuzijast i sportski zanesenjak Pavle Pepđonović.

To je onaj tip događaja koji vraća vjeru u ideju sporta kao mosta između ljudi, a ne samo natjecanja. Ove godine u prvom su planu bili košarkaši i u Ulcinju se okupila gotovo cijela reprezentacija Jugoslavije koja je 1978. godine u Manili nakon epskog finala i produžetaka protiv moćnih Sovjeta postala prvak svijeta – barem oni koji su još uvijek među nama. Među njima je bila i slovenska košarkaška legenda Peter Vilfan, a stigao je u društvu prijatelja i suborca s nekih drugih bojišta – velikog Zorana Predina.

Takva prilika se ne propušta, ali...

Naravno da nismo željeli propustiti priliku porazgovarati s takvom veličinom. No, kao što je to često u životu, previše smo oklijevali – malo zbog srama, malo zbog poštovanja, malo zato što nije lako prići čovjeku čije su pjesme obilježile naš život. Kad smo ga napokon zamolili za intervju, već je bilo kasno – Predin je morao rano ujutro putovati za Podgoricu.

Već smo žalosno i nemoćno slegnuli ramenima, a onda... S osmijehom koji razoružava, tiho je rekao: 'Pošaljite pitanja mailom, rado ću odgovoriti.' Naravno, pristali smo. Jer s takvima se razgovor ne propušta – ni uživo, ma ni bilo kako.

Razgovarali smo o glazbi, o Balaševiću i Arsenu, o Sloveniji i Jugoslaviji, o slobodi umjetnosti i opasnostima populizma koji ponovno diže glavu i prijeti.

Vaša karijera traje više od četrdeset godina – što vas još uvijek tjera da pišete i nastupate s jednakom strašću kao na početku?

Dva koncertna sata na bini smisao su mog života. Sve što radim, radim za ta dva sata. Kada više ne budem nastupao sa strašću, onda ću se posvetiti samo pisanju romana.

Kad pogledate unatrag, na što ste najviše ponosni, a koja vam želja još uvijek ostaje neostvarena?

Moja velika obitelj. Imam četiri sina i kćer. I za sada četiri unuke i dva unuka. Oni su moj najveći ponos. Nemam neostvarenih želja.

Vaše pjesme uvijek su imale priču. Kako izgleda vaš proces pisanja – od prve ideje do konačne verzije?

Različito od pjesme do pjesme. Ideje mi se rađaju cijeli dan, a nekoliko sam ih i sanjao. Neke su gotove za petnaest minuta, neke sam pisao godinama. Ovisi o količini pomoći moje umjetničke muze.

Zašto baš Lačni Franz?

Pretpostavljam da mislite na ime benda? Lačni na slovenskom znači 'gladni', a Franc je bilo najčešće ime u Mariboru. Slovo C je u Z promijenio gitarist Oto Rimele zbog vizualizacije – s C na kraju izgledalo je kao da je kraj imena netko pojeo. Bili smo gladni pravog rocka. A Franza smo policajcima opravdavali obožavanjem kompozitora Franza Liszta.

Jeste li se bojali da će vam to što je Lačni Franz pjevao na slovenskom jeziku ograničiti publiku izvan Slovenije?

Poslije velikog jugoslavenskog uspjeha, usprkos jezičnoj barijeri, albuma 'Ne mi dihat za ovratnik', velike izdavačke kuće ozbiljno su nas nagovarale da prijeđemo na tadašnji srpskohrvatski, ali su to uvjetovale i komercijalizacijom naših pjesama. Na to nismo pristali.

U osamdesetima ste pjesmama znali secirati društvo kroz ironiju. Imate li dojam da je današnja glazba izgubila hrabrost?

Ne. Današnji su mladi hrabri bendovi samo ispod radara najkomercijalnijih medija, pa izgleda da nema bunta. Ima ga. Internet je pun odličnih mladih buntovnih autora.

Tko su vam bili glazbeni, ali i svaki drugi idoli i koliko ste uzimali od njih za kreiranje svog umjetničkog identiteta?

Imam puno glazbenih idola u raznoraznim žanrovima. Od Van der Graaf Generatora u rocku, Djanga Reinhardta u gypsy swingu, Arsena Dedića u šansoni, pa do Gustava Mahlera u klasici i Šabana Bajramovića u etno glazbi. U svakom od njih našao sam nešto sebe. U svakoj svojoj pjesmi tražim vlastitu originalnost i inovativnost.

Kako gledate na današnju glazbenu scenu u Sloveniji i Hrvatskoj – ima li novih autora koji vas inspiriraju?

Doma mi se sviđaju rokeri Mrfy i postpankeri Alo!Stari, a u Hrvatskoj Sara Renar. U Srbiji je moj favorit Nenad Marić – Kralj Čačka.

Vaša generacija obilježila je cijelu jednu epohu. Kako ste vi doživljavali tadašnju scenu – kroz rivalitet ili prije svega zajedništvo?

Kvaliteta nikad nije konkurencija. Baš obrnuto. Imao sam i imam čast prijateljevati i surađivati s najboljima. Nazivam nas – srodne duše. Zajedništvo je osobna, intimna emocija. Ona se ne oglašava preko razglasa.

Arsen Dedić bio je izniman autor, ali i složena osobnost. Kako se sjećate vašeg odnosa?

Arsen je bio moj učitelj, prijatelj, kolega i stariji brat. Naučio me puno novih stvari u glazbi, literaturi, slikarstvu. Preko njega sam upoznao jugoslavensku estradu. Imao je smisao za humor koji mi je bio vrlo blizak. Imao sam veliku sreću da me primio u svoj umjetnički i obiteljski krug.

Kako tumačite činjenicu da je upravo Slovenija u vrijeme novog vala imala možda i najprogresivnije bendove – od Buldoždera, preko Pankrta i Laibacha, do Videosexa i na kraju Lačnog Franza?

To je zasluga grupe Buldožer. Oni su svojim beskompromisnim pristupom udarili kamen temeljac. Marko Brecelj je snimio 'Cocktail', album koji je još i danas udžbenik kantautorima, a Tomaž Pengov album 'Odpotovanja', biser nad biserima, glazbu i stihove koji su vječni, visoko iznad vremena. Debelo preporučujem.

Đorđe Balašević bio je miljenik masa, ali ga rokeri, pankeri i najviše alternativni glazbeni kritičari tog doba uglavnom nisu previše cijenili, nazivajući ga autorom bez pravog bunta koji je pragmatično plivao niz struju i radije pjevao o 'zakletvi Titu' i 'Kadinjači' nego da svoje briljantno pero koristi kao oruđe za otpor sustavu. Kako ste vi gledali na njega – kao na kolegu, konkurenta ili jednostavno drugačiju vrstu autora?

Svako vrijeme traži svoje kompromise. Na našem prvom albumu 'Ikebana' riječi 'zajebati vse' zamijenio sam sa 'zabeliti vse' da bi bio objavljen. Meni je Balašević drag, velik i duhovit kantautor, svjetskog formata. U veliku mi je čast to što me u filmu 'Praslovan' nazvao svojim kolegom.

U sjajnoj pjesmi 'Soliter' Balašević kroz simboliku jedne zgrade govori o Jugoslaviji kao zajedničkom domu koji se raspao, a Slovence predstavlja kao one 'kojima zapravo nikad nije ni bilo stalo za taj soliter.' Kako vi gledate na tu metaforu?

Đoleta je, kao i mnoge druge Jugoslavene, razočarao raspad Jugoslavije. I ja sam tada navijao za ekonomsku konfederaciju nezavisnih država. U tadašnjoj perspektivi svih dobronamjernih Jugoslavena, odlazak njima bratskog naroda bio je razočaranje, pa smo u njihovim očima mi Slovenci postali dežurni krivci. No vrlo brzo i bolno su shvatili koji su agresivni nacionalizmi bili pravi rasturači.

Jeste li tada osjećali da se zajednički prostor raspada ili ste vjerovali da glazba i možda sport mogu još neko vrijeme držati ljude zajedno?

Glazba još uvijek drži srodne duše svih zemalja zajedno. I košarka. I kuhinja. I smisao za humor. I sve opće poštivanje ljepote. Sjetite se masovnog pjevanja Oliverovih pjesama u Beogradu i Đoletovih u Splitu, kad su nam otišli među zvijezde.

Mislite li da su Slovenci doista željeli otići prvi jer zaista nikad iskreno nisu pripadali bivšoj državi ili zato što su samo nešto bolje od drugih u Jugoslaviji vidjeli kamo sve to vodi?

To je pitanje za svakog građanina posebno. Objektivno, svi smo izgubili bazičnu radničku socijalnu sigurnost. Crkva se vratila u države i raspirila vjersku netrpeljivost. Kapitalizam je u svim novonastalim zemljama rasprodao nacionalne brendove strancima. Izgubili smo megajaku reprezentaciju u košarci. Moja špekulacija kaže da ćemo se jednog dana, ponovno okupljeni u EU, povezati u ekonomsku zajednicu i onda, kao blokovski neutralni sistem, napustiti EU.

Kako vi gledate na to što se posljednjih mjeseci u Hrvatskoj govori o svojevrsnoj 'kulturnoj revoluciji'. Svjedoci smo pokušaja zabrana predstava, koncerata i festivala, sve do strašnog pritiska konzervativnih udruga.

Moji su politički stavovi poznati. Liberte. Egalite. Fraternite. Antifašist sam, feminist i ateist. U ljudima cijenim njihovo znanje, talent, duhovitost i empatiju. Za mene su nečija nacionalnost i vjera potpuno nevažne stvari.

Imate li dojam da se u društvo ponovno uvlači strah od slobodne umjetnosti i kritičkog mišljenja?

Da.

Kako gledate na to da su glazba, kazalište i film ponovno na udaru politike, kao da je riječ o osamdesetima?

Povijest se ponavlja. Pročitajte novi roman Borisa Dežulovića 'Tko je taj čovjek' – 1925. je gotovo ista kao 2025., samo je količina današnjih Hitlera veća.

Ako usporedite Hrvatsku i Sloveniju – gdje vidite veće opasnosti za slobodu umjetničkog izraza?

Svi smo u istom loncu. Najveće zlo za potpirivanje mržnje su dozvoljeni anonimni internetski komentari. Njih bi trebalo što prije zabraniti.

U Americi se također događaju snažni politički potresi – Trump i nova desnica, koja sve glasnije ulazi u javni prostor i vraća SAD u mračno doba senatora McCarthyja. Pratite li to i bojite li se da slični procesi dolaze i u Europu?

Slični su procesi već dvadeset godina među nama, a Trumpov ih je uspjeh s margine doveo na vlast. Populisti svih zemalja udružili su se pod njegovom zastavom. Laž je etablirana kao političko sredstvo, a ignoriranje klimatskih promjena kao borba protiv komunizma. Nacionalizam i seksizam nazivaju borbom za očuvanje tradicionalnog načina života.

Kada biste mogli napisati pismo mladom Zoranu Predinu iz osamdesetih – što biste mu poručili?

Neka duplo uživa u osamdesetima jer ga čekaju teška vremena, kraj svijeta u kojem je odrastao.