Kako ispričati nečiji život, a da se ne svede na biografsku kronologiju? Kako govoriti o autoru, a ne pretvoriti ga u spomenik? U dokumentarnom filmu Škola hodanja 2 (produkcija Restart, 2025.) redateljica Jelena Novaković pristupa Borivoju Dovnikoviću Bordi (1930.-2022.) bez kamere, samo s diktafonom, slušajući, bilježeći, prateći. Iz tog nenametljivog arhiva nastaje portret umjetnika koji je stvarao i govorio kroz crtež, animaciju i humor, i koji je i sam neprestano iznova pokušavao naučiti hodati, kako u životu, tako i u umjetnosti.

Film je vizualno utemeljen na Bordinim radovima i njegovom životnom prostoru, koji ovdje ne služe samo kao ilustracija života, nego kao njegov ravnopravni, poetski nastavak. Nema klasičnih sugovornika ni naracije – sve pripada Bordi: njegovom glasu, njegovom ritmu, njegovoj nesvakidašnjoj sposobnosti da nasmije i potakne na razmišljanje u istoj rečenici. Sve do trenutka Bordina iznenadnog pojavljivanja, spontanog, iznenađujućeg i emotivnog, koji mijenja ritam filma, unosi živost i pomiče fokus: glas se spaja sa slikom, čovjek s vlastitom sjenom.

Redateljica time postiže rijetku ravnotežu – zadržava poetsku strukturu filma, ali joj dodaje neočekivanu dinamiku i emocionalni udar, bez narušavanja cjeline. Umjesto ilustracije biografije, gledamo filmski skladan čin prisjećanja, rekonstruiranja i prepoznavanja. Škola hodanja 2 premijerno je prikazana 26. svibnja na Beldocsu u Beogradu. Uoči zagrebačke premijere 26. lipnja, s redateljicom Jelenom Novaković razgovarali smo o procesu nastanka filma, tišini kao filmskom jeziku, granicama bliskosti – i o tome zašto se Bordo u ovom filmu vraća baš kad treba.

Što vas je privuklo Borivoju Dovnikoviću Bordi kao temi dokumentarnog filma i kada ste osjetili da želite snimiti intiman i formalno nekonvencionalan portret koji ga ne prikazuje samo kao umjetnika, već ga pretvara u pripovjedača vlastitog života?

Na samu ideju o snimanju filma o Bordi došla sam kad sam saznala da je u jednom trenutku, slučajno i nepovratno, izbrisao vlastite memoare, te je u svojoj 86. godini odlučio krenuti zapisivati ispočetka. To me, naravno, oduševilo i motiviralo da snimim film o njemu, odnosno da budem svjedok tog ponovljenog procesa zapisivanja sjećanja.

Svi umjetnici su, kroz svoja djela, na neki način pripovjedači vlastitog života, onoga što ih je oblikovalo i vremena u kojemu su živjeli i stvarali. To izražavaju i komentiraju kroz svoju umjetnost. Tako je i Bordo, na neki način kroničar svojeg doba, svojim filmovima i crtežima progovarao o različitim društvenim i političkim izazovima koji su obilježili njegov život i dugu karijeru. Ta djela postala su svojevrsna vizualna svjedočanstva, a on, u ovom filmu, pripovjedač je vlastitog života.

Kako je nastala odluka da Bordu gotovo čitav film samo slušamo, da ga vidimo tek kroz ruke, tišinu njegova stana i isječke animiranih filmova, sve do 45. minute, kada se napokon pojavljuje pred kamerom? Što vam je značilo to postupno otkrivanje njegova lika?

Od samoga početka znala sam da ne želim raditi tipičan biografski film, prepun podataka i činjenica koje su danas lako dostupne putem interneta i sličnih izvora, niti s Bordom u kadru koji nam direktno prepričava svoj život. Puno sam istraživala njegov rad, i općenito rad Zagrebačke škole, kao i analize njegovih djela, i vrlo brzo počele su se slagati podudarnosti koje su prirodno vodile prema dramaturškoj strukturi filma.

Tako se postupno stvarao spoj slike i audio zapisa koji je, u konačnici, postao temelj scenarija. HAVC je prepoznao projekt i dodijelio nam sredstva za razvoj scenarija, što nam je bio važan poticaj i potvrda da smo na dobrom putu. Kasnije, nakon nekoliko pokušaja, uspjeli smo osigurati i sredstva za samu produkciju, što je naravno uvelike utjecalo na mogućnost snimanja i dovršetka filma.

Trenutak kada se Bordo napokon pojavi "glavom i bradom" ima gotovo ritualnu snagu – priča se iz sfere sjećanja i mašte seli u svakodnevicu. Je li taj prijelaz bio od početka dramaturški zamišljen?

Budući da sam od početka znala da ne želim da Bordo govori izravno u kameru o svome životu, provodila sam s njim puno vremena uz audio snimač, bez prisustva kamere, i snimala apsolutno sve. Bitna mi je bila priča. Vizualnu sam razradu temeljila na analizi njegovih umjetničkih radova, ponajprije animiranih filmova, i već tada odlučila da će upravo oni biti glavni vizual filma, ali tada nisam znala na koji način ću ga prezentirati "glavom i bradom".

Scena dodjele nagrade za životno djelo na Animafestu 2017. dogodila se u trenutku kad smo Bordo i ja već bili duboko u razgovorima. Vrlo brzo smo zaključili da to moramo snimiti – ne samo zbog same nagrade, već i zato što se ona simbolički preklapa s izvornom Školom hodanja, koja čini kostur našeg filma. Kod Borde smo tada bili samo snimatelj Matija Santro i ja; nije bilo vremena za pripreme. Bordo je bio vidno uzbuđen, što se osjeti i vidi u filmu.

Mi smo opservacijski pratili pripreme i njegov put prema Kinu Europi, dok nas je tamo čekala druga ekipa koja je snimila dolazak, druženje i samu dodjelu nagrade. Kamera je bila doslovce "iz ruke", i mislim da nije moglo biti boljeg trenutka za njegovo pojavljivanje u filmu, s obzirom na taj njemu vrlo važan događaj i zbog spontanosti snimanja.

U trenutku kada se pred kraj filma glas konačno spoji s njegovim licem, dolazi do neočekivanog preokreta koji filmu daje dodatnu dinamiku. Tako da, iskreno, taj dio nije u potpunosti bio zamišljen od početka jer nismo ni znali da će Bordo primiti nagradu; ta je scena proizašla iz procesa montaže i emocionalne dinamike materijala, ali i iz same Bordine osobnosti, koja baš tada dolazi do punog izražaja.

Oslonili ste se na bogatstvo Bordinog crtačkog i arhivskog opusa – skice, animacije, osobne bilješke i filmske fragmente. Po kojem ste ključu birali te materijale i koliko vam je pritom bilo važno da se njegovi radovi ne prikazuju samo kao dokument vremena, nego da ih rekontekstualizirate i progovorite njima u današnjem društvenom trenutku?

Bordin je opus iznimno bogat i bilo bi nemoguće koristiti ga bez jasne odluke o tome što želimo tim materijalom poručiti. Ono što je pritom bilo važno, i što je uvelike olakšalo taj proces, jest činjenica da su Bordina djela svevremenska, govore sve jezike, i nepotrebno ih je dodatno objašnjavati ni prevoditi; ona i dalje komuniciraju suvremeno i aktualno.

Škola hodanja 2 vrlo precizno bilježi Bordin hod kroz četiri različita društveno-politička sustava – Kraljevinu, NDH, SFRJ i Republiku Hrvatsku. Kako ste gradili tu povijesnu liniju, a da film pritom ne sklizne u ilustrativnu biografiju?

Sama Bordina biografija prirodno je postavila povijesnu liniju filma. Vjerujem da smo uspjeli izbjeći zamku ilustrativne biografije upravo zahvaljujući pažljivom korištenju Bordina opusa – ponajprije animiranih filmova – kroz koje vizualno prenosimo njegovo svjedočenje o svakom povijesnom razdoblju i onome što su ta razdoblja značila njemu, a i općenito, ono što je obilježilo svako razdoblje a i ticalo se Bordina života.

Nemoguće je, i nepotrebno, pokušati obuhvatiti sve aspekte društvenog i političkog života svakog pojedinog razdoblja. Umjesto toga, tražili smo poveznice. Time sam se ja vodila, a montažerka filma Marija Kovačina odradila je zaista lavovski posao i moju ideju sprovela u djelo.

Koliko je, po vašem mišljenju, u Bordinim djelima politika pitanje svakodnevice, a koliko apstraktna sila koja oblikuje okvir života?

Ovo je vrlo kompleksno pitanje, u smislu da sam ja mišljenja da je u Bordinim djelima politika pitanje svakodnevice, kao nešto što utječe na društvo i društvene okvire i okolnosti, o kojima Bordo također dosta progovara, dok se možda filmski kritičari koji su tome posvetili puno više vremena i imaju više znanja, ne bi složili. Ja smatram da je u pitanju interpretacija, i da se politika ovdje može definirati i kao apstraktna sila koja oblikuje okvir života. Ono što je bitno jest što iščitavamo iz tih djela, a svatko će iščitati nešto drugo, nešto s čim se može poistovjetiti.

Bordin univerzalni lik – mali čovjek koji samo želi hodati, ali ga svijet stalno sputava – oduvijek je bio metafora otpora. Kako danas tumačite tog junaka? Hodamo li slobodno ili i dalje "hramljemo" kroz sustave?

Upravo je taj Bordin univerzalni lik, na neki način, glavni lik filma. Dakle, sam Bordo, koji pripovijeda o vlastitom životu, dok ga vizualno pratimo kroz nedaće i dogodovštine tog istog univerzalnog lika, koji je, kao što znamo, u stalnom sukobu sa zadanim društvenim i političkim okolnostima. Taj sukob bio je prisutan i u stvarnom Bordinom životu, što mu u filmu daje dodatnu dimenziju i čini ga živim otjelovljenjem vlastitog autorskog rukopisa.

Taj tihi junak pritom nije samo Bordo, već svi mi koji smo u istom tom konstantom sukobu s društvenim i političkim zadatostima. Tako da, pitanje slobode – odnosno, "načina hodanja" – ostaje otvoreno: netko nastavlja hodati po svome, netko preuzima zadati korak pa u nekom trenutku osvijesti njegovu apsurdnost, a netko kroz život preuzme sve zadatosti, svjesno ili nesvjesno, i ne preispituje ih.

Film spaja arhivske materijale, reinterpretirane crteže i animirane sekvence s intimnim, gotovo dnevničkim svjedočenjem. Kako ste, kao autorica, balansirali između osjećaja bliskosti prema Bordi i odgovornosti da izbjegnete idealizaciju, osobito s obzirom na to da je film dovršen nakon njegove smrti?

Mišljenja sam da se do osjećaja bliskosti i uzajamnog povjerenja dolazi s vremenom – nije to nešto što se može stvoriti instantno. S Bordom sam razgovarala u razdoblju od pet godina, s povremenim prekidima, uključujući i jedan duži tijekom pandemije, no cijelo smo vrijeme ostali u kontaktu. Upravo je to dugotrajno međusobno upoznavanje omogućilo da u filmu postoji odnos koji, barem ja tako vidim, nije tek površno ili sentimentalno idealiziran.

Naravno, vjerujem da u filmu ipak postoji određena doza idealizacije, ona koja me i motivirala da snimim film o Bordi. No zahvaljujući načinu na koji smo gradili odnos, te samom pristupu, gdje je u fokusu njegova umjetnost i poruke koje je slao kroz svoj rad, mislim da smo uspjeli izbjeći idealizaciju u punom smislu.

Kakvu je ulogu u nastanku filma imala Vesna Dovniković, jeste li s njom dijelili radne verzije, savjetovali se tijekom procesa? Koliko vam znači što je upravo ona film doživjela kao da se Bordo "vratio"?

Vesna je, naravno, od samog početka bila prisutna i svjedokinja je našeg puta i snimanja, ali nije bila uključena u razvoj filma – vidjela je tek final cut verziju, koju je odmah prihvatila. Vjerujem da je upravo taj osjećaj da se Bordo "vratio" proizašao iz njegove spontanosti, otvorenosti i naravno – njegovog glasa i prisutnosti, što je meni u neku ruku potvrda da sam ga uspjela prikazati kakav je bio u svakodnevnim situacijama – ne idealiziranog, nego baš onakvog kakvog je ona poznavala. I vjerujem da je upravo to i prepoznala u filmu.

Film nije ni hagiografija ni nostalgična rekonstrukcija – Bordo ostaje kompleksan, ponekad ranjiv čovjek. On u filmu govori sam o sebi – lucidno, nježno, ali i s dozom distance. Kako ste vi, kao autorica, doživljavali taj glas tijekom rada na filmu? Je li vam s vremenom postajao sugovornik, pratitelj, možda čak i neka vrsta unutarnjeg vodiča?

Do povjerenja se dolazi s vremenom, a s time dolazi i trenutak otvorenosti i opuštenosti, s obje strane. No, slažem se s vama, postoji i doza distance, i ona je jednako važna. Meni, u krajnjoj liniji, niti nije bio cilj nekoga potpuno ogoliti. Svaka osoba postavlja vlastite granice i na to ima potpuno pravo.

Bordo ima izuzetno prepoznatljiv crtački rukopis, a vi u filmu gradite jasan autorski izraz. Kako ste postavili granicu između vlastite estetike i potrebe da ostanete nenametljivo vjerni njegovoj poetici?

Često se znam šaliti da sam apsolutno sve što sam mogla iskoristiti od njega, iskoristila. Sve što vidimo i čujemo u filmu jest on – njegov glas, njegova umjetnost, njegov svjetonazor. Čak je i odjavna špica njegov film Bez naslova. Ja sam tu zapravo samo nevidljivi i nečujni narator – sve ostalo pripada njemu.

Nakon premijera u Beogradu i Splitu, slijedi zagrebačka premijera i kino-distribucija diljem Hrvatske. Kako današnja publika reagira na Bordu i njegov glas?

Reakcije koje su do mene stigle bile su vrlo pozitivne. Ono što se često ističe jest doza iznenađenja, jer publika uglavnom očekuje klasičan biografski dokumentarac, a dobije nešto intimnije, slojevitije i formalno drugačije. Posebno mi je drago što su mladi gledatelji pokazali iskren interes za Zagrebačku školu animiranog filma i njezino nasljeđe, kroz priču o jednom od njezinih ključnih aktera.

Iz Podgorice su nam, primjerice, javili dojmove mladih polaznika škole dokumentarnog filma, koji su se posebno osvrnuli na koncepciju i pristup filmu, gdje je bilo i onih koji su film doživjeli kroz snažan osjećaj nostalgije. Sve u svemu, reakcije su vrlo različite i meni vrlo važne, jer potvrđuju ono što i sama vjerujem: da film ne donosi jednu, zadanu poruku. Tek gledatelj može izreći završnu riječ i prepoznati ono što ga najdublje dotakne.

Film je nastao u produkciji Restarta, a iz vaših istupa jasno je koliko vam ta suradnja znači. Što biste istaknuli kao ključno u tom procesu?

Škola hodanja 2 moj je drugi film, i ujedno drugi film koji je producirao Restart. To samo po sebi govori mnogo o našem odnosu: o povjerenju koje su mi ukazali, vjeri u ideju, pristupu filmu i kontinuiranoj podršci, na čelu s producentom Oliverom Sertićem. Taj odnos uključuje i cijelu ekipu koja je zajedno s nama gradila film: koscenarista Dragu Kekanovića, montažerku Mariju Kovačina, snimatelje Damiana Nenadića, Matiju Santra i Dragicu Posavec, dizajnera zvuka Miloša Drndarevića i Vladimira Živkovića, kolorista Darka Kušlana, autora grafika Csabu Polgara… i čitavu vojsku kolega i suradnika iz Restarta. Bez njih, ovaj film ne bi bio ono što jest – ni u sadržajnom ni u emotivnom smislu.

Škola hodanja 2 vaš je dugometražni dokumentarni prvijenac. Što planirate dalje?

Mislim da je Bordino neodustajanje i upornost najbolji primjer i motivator za nastavak istraživanja prostora u kojima se preklapaju osobne priče, umjetnost i društveni kontekst. Umjetnost je uvijek tu da progovara i preispituje i samim time je neiscrpan izvor inspiracije za interpretaciju.