Netko je jednom oštorumno primijetio da je Margaret Thatcher osamdesetih uspjela uvjeriti Britance da društvo ne postoji, nego postoje samo pojedinci i njihove obitelji. To je bio taj njezin spin, njezina mantra kojom je svoju državu, ali i cijeli svijet pokušavala uvjeriti u sve one neoliberalne gadosti na kojima je temeljila svoju vladavinu i političku filozofiju. Britanska spisateljica romana koji su se u to doba nazivali bonkbusterima, Jilly Cooper, na to je odgovorila književnim ekvivalentom podizanja srednjaka u zrak. Baš prema Margaret i njezinoj filozofiji. Na vrlo izravan, ali i superzabavan način.

Jer Cooper nikad nije bila samo autorica ljubavnih romana. Bila je kroničarka britanske klase u razdoblju kad su novac, status i pohlepa prestali biti osobine o kojima je nepristojno govoriti naglas, nego su se pretvorili u nacionalni i nadnacionalni sport. Dok su kulturni teoretičari poput Stuarta Halla secirali posljedice tačerizma na britansko društvo, Cooper je iste te procese promatrala kroz preljube, televizijske direktore, političare, aristokrate, jahače, novinare i seksualne predatore u skupim sakoima. Njezini romani iz serijala 'Rutshire Chronicles' - među kojima su najpoznatiji 'Riders', 'Rivals', 'Polo' i 'The Man Who Made Husbands Jealous' - osamdesetih su bili masovni fenomen. Kritičari su ih često gledali preko nišana, ali publika ih je gutala u količinama koje bi zabrinule prosječnog gastroenterologa. Danas, nekoliko desetljeća poslije, ispada da je Cooper mnogo bolje od većine svojih suvremenika razumjela kako izgleda društvo koje je odlučilo privatizirati baš sve - televiziju, politiku, ugled, brak, seks, emocije i ljudsko dostojanstvo.

Zato je prva sezona Disneyjeve adaptacije 'Rivalsa' bila takav užitak. Ne samo zato što je bila seksi, raskošna, duhovita i prepuna ljudi koji donose odluke zbog kojih bi ih svaka razumna osoba poslala na višegodišnju psihoterapiju, nego zato što je ispod svih tih intriga, cigara, skupih automobila, jaknica s ramenima u stilu ragbijaških momčadi i seksualne napetosti od koje bi se mogla napajati srednje velika europska država - postojala vrlo precizna satira britanskog društva osamdesetih.

Kad smo na kraju prve sezone junake 'Rivalsa' ostavili da se pacaju do sljedećeg susreta pred ekranom, Tony Baddingham ležao je krvav na podu nakon (ispostavit će se – ne sasvim) smrtonosnog napada, Venturer je taman bio ozbiljno uzdrmao Corinium, Rupert Campbell-Black još je jednom dokazao da je emocionalna odgovornost za njega egzotičan koncept iz stranog jezika, Cameron Cook koprcala se zarobljena između vlastitih ambicija i vlastitih osjećaja, a cijeli Rutshire djelovao je kao bure baruta u koje je netko upravo bio ubacio baklju. Ili dvije. Ili dvadeset sedam.

Zato se povratku druge sezone, koja je stigla na Disney Plus stigla 15. svibnja i u Hrvatskoj se prikazuje tjednim ritmom, veselimo gotovo nezdravo. Tjedno emitiranje u 2026. godini vrlo je okrutna i neobična praksa, gotovo viktorijanski oblik mučenja. Nakon kraja svake epizode slijedi sedam dana mučnog čekanja i uvjeravanja samoga sebe da si odrasla osoba koja ima važnijih problema od toga hoće li Rupert opet napraviti neku glupost. Uspjeh je tog uvjereavanja, naravno, vrlo ograničen jer nitko uz streaming-pohlepu ne može potpuno odrasti u glavi.

U trenutku pisanja ovog teksta emitiran je tek dio od ukupno dvanaest epizoda druge sezone pa se osvrćem samo na ono što smo dosad vidjeli. A ono što smo dosad vidjeli toliko je zabavno da bih bez većih moralnih dvojbi potpisala ugovor kojim Disney preuzima vlasništvo nad mojom dušom (šta će mi, ionako je ne koristim), pod uvjetom da mi odmah isporuče preostale epizode. A druga sezona nastavlja točno ondje gdje je prva stala i odmah daje do znanja da nitko nije došao smirivati situaciju. Naprotiv. Rat između Venturera i Coriniuma prerasta iz poslovnog sukoba u nešto što sve više nalikuje krvnoj osveti među zavađenim plemićkim dinastijama. Televizijske licence, oglašavanje i vlasnička prava tretiraju se s ozbiljnošću kojom se u srednjem vijeku raspravljalo o prijestoljima. Ljudi se vrijeđaju, ucjenjuju, zavode, izdaju i uništavaju s takvim žarom da se povremeno stječe dojam kako je osamdesetima nedostajao samo jedan sastanak s terapeutom da izbjegnu pola svojih problema.

A najžešći igrač u svemu tome zove se Tony Baddingham. I glumi ga nezaboravan, sulud, nenormalni karizmatičan David Tennant. Isuse, David Tennant… odakle da počnem?

Taj čovjek u drugoj sezoni 'Rivalsa' izvodi nešto što se više ne može nazvati ni glumom. To je već oblik crne magije. Lik ima toliko karizme da dominira scenom čak i kad leži krvav, polusvjestan i doslovce slini po parketu. A kad ustane, navuče odijelo, zagrize cigaru i počne planirati osvetu, čitava serija promijeni gravitaciju. Fanovi padaju na koljena. Tribine se tresu. Zidovi podrhtavaju. Konji u okolici Rutshirea instinktivno postaju nervozni. Tennant igra Tonyja kao kombinaciju medijskog mogula, uvrijeđenog aristokrata, psihopata i čovjeka koji bi vrlo vjerojatno tužio samoga Boga zbog narušavanja tržišnog natjecanja. Nemoguće ga je voljeti, ali ga je i nemoguće prestati gledati.

Alex Hassell i dalje je savršen Rupert Campbell-Black - ljudska katastrofa zapakirana u magnetski privlačno pakiranje. Rupert i dalje ulazi u prostorije kao da ih posjeduje, izlazi iz njih kao da je upravo osvojio olimpijsko zlato i pritom uspijeva zakomplicirati apsolutno svaki odnos kojem se približi na manje od tri metra. Njegov razvoj u drugoj sezoni zanimljiv je upravo zato što ga život sve češće pokušava natjerati da snosi posljedice vlastitih odluka. Rupert na to reagira otprilike onako kako bi mačka reagirala da mora ispuniti poreznu prijavu.

Bella Maclean nastavlja briljirati kao Taggie, emocionalno središte serije, dok Nafessa Williams kao Cameron Cook dobiva još više prostora za prikaz žene koja pokušava uspjeti u sustavu kojim dominiraju muškarci uvjereni da su osobno izmislili moć, seks i televiziju. Aidan Turner kao Declan O'Hara ostaje moralna savjest priče, premda ni njegova savjest nije baš uvijek laboratorijski sterilna. Zanimljiva je i romansa Freddieja Jonesa i Lizzie Vereker, čiji odnos postaje jedna od najemotivnijih linija sezone, što je gotovo komično kad se uzme u obzir da ih okružuje ekipa ljudi koja bi i grupni zagrljaj uspjela pretvoriti u aferu, ucjenu ili međunarodni incident. Među novim licima posebno se ističu Rupert Everett i Hayley Atwell, koji u već ionako spektakularan ansambl unose dodatnu ubojitost već klasičnog britanskog aristokratskog otrova. Oboje djeluju kao da su genetski uzgojeni upravo za ovakav tip serije.

No najzanimljivije kod 'Rivalsa' ipak i dalje ostaje ono što se događa ispod površine. Stuart Hall pisao je o tome kako je tačerizam stvorio novu vrstu individualizma u kojoj tržište postaje glavni organizacijski princip društva. Kulturni povjesničari poput Marka Fishera kasnije će opisivati svijet u kojem kapitalizam prodire u svaki kutak privatnog života. 'Rivals' govori o navlas istom, ali to prikazuje mnogo jednostavnije i mnogo zabavnije. U Rutshireu je sve tržište. Ljubav je tržište. Brak je tržište. Seks je tržište. Televizija je tržište. Ljudi su tržište. Reputacija je tržište. A kad sve postane roba, jedino što preostaje jest pitanje tko će koga prvi prodati.

Zato je toliko fascinantno koliko serija govori o sadašnjosti premda se događa prije četrdeset godina. Medijske platforme danas su nešto sasvim drugo i drugačije, algoritmi su zamijenili televizijske magnate, influenceri su zamijenili lokalne celebrityje, no narcizam, pohlepa, opsjednutost statusom i pretvaranje privatnog života u javni spektakl ostali su potpuno isti. Publika to prepoznaje. Kritika također. Publika je seriju počela gledati zbog seksa, kostima, konja, skandala i Davida Tennanta, ali uz nju je ostala zbog likova, dijaloga, humora i činjenice da serija zapravo ima što reći o svijetu. Kritika pak sve više priznaje ono što je Cooper znala još osamdesetih - da raskalašena zabava i društvena analiza nisu suprotnosti nego savršeni partneri.

Ima druga sezona poneki problem. Ansambl je sve veći, priča sve gušća, a pojedine epizode povremeno djeluju kao da pokušavaju ugurati tri skandala, dvije afere, jedan medijski rat i barem pola psihološkog sloma u četrdesetak minuta. Ali to je dio šarma 'Rivalsa', zato ih tako i volimo. Serija, naime, i u drugoj sezoni radi ono što radi najbolje. Pretvara pohlepu u spektakl, taštinu u komediju, seks u političku kategoriju, televiziju u bojno polje, a gledatelje u dobrovoljne taoce vlastitog oduševljenja. 'Rivals' nas, kao gledatelje, zavodi kao da nas je upravo krišom odvukao s vrlo skupog tuluma, usput ukrao nekoliko boca šampanjca, upucavao se većem dijelu uzvanika i uzvanica bez obzira na spol te, prije nego što je s nama pobjegao u noć na provod, lagano nekome preoteo televizijsku kuću. I upravo zato ostaje jedna od najzabavnijih, najpametnijih i najbezobraznijih serija današnjice