U Zagrebu uskoro počinje 22. ZagrebDox, festival koji se od svojih početaka do danas profilirao u jedan od najznačajnijih regionalnih pa i europskih festivala dokumentarnog filma, a jedan od filmova koji će se prikazati već u prvim danima festivala (konkretno, u ponedjeljak, 20.4..2026. u 19.30 u kinu Kaptol Boutique Cinema) novi je dokumentarni film Ivana Ramljaka, 'Pozdrav iz sekretarijata'.

Ramljakov se novi film dočekuje s velikim zanimanjem jer je riječ o autoru čiji je rad posljednjih godina postao sinonim za promišljen, precizan i etički osviješten dokumentarizam, a tu je i kontekst njegova prethodnog filma, 'Mirotvorac', koji je prošle godine nagrađen Velikom zlatnom arenom u Puli, ali je osim tog priznanja i kritičarskih laudi ostvario i širu javnu vidljivost, što je uz gro pozitivnih stvari za domaći dokumentarizam i njegov neprijeporni recentni uzlet, značilo i niz kontroverzi. Film je, naime, na kasnijim festivalskim, pa i televizijskim prikazivanjima pratio niz polemika, pa čak i podosta agresivnih ispada, zahtjeva za zabranama prikazivanja i otkazivanje projekcija. Raspravljalo se tu o koječemu – o interpretaciji povijesnih događaja i selekciji arhivske građe, pa sve do šire rasprave o granicama autorskog pristupa u tretmanu osjetljivih političkih tema. Drugim riječima, 'Mirotvorac' nije bio samo film, nego i događaj – i to onaj koji je pokazao koliko dokumentarni film, kad je ozbiljno napravljen, može proizvesti stvaran društveni nemir.

Nema potrebe za objašnjavanjem

U tom nam svjetlu 'Pozdrav iz sekretarijata' stiže kao nastavak jednog vrlo konzistentnog autorskog puta. Ivan Ramljak, naime, već godinama gradi jedan od najuvjerljivijih opusa u hrvatskom dokumentarnom filmu – onaj koji počiva na preciznom radu s arhivom, memorijom i pukotinama u službenim narativima. Upravo zbog toga njegov rad ima težinu i svježinu - dok mnogi drugi autori traže ravnotežu između naracije i dojma, između informacije i interpretacije, Ramljak je tu dilemu razriješio radikalno – odbacivanjem iluzije da dokumentarni film mora objašnjavati. U njegovu svijetu, film nije alat za razjašnjavanje stvarnosti, nego za razotkrivanje njezina teško pronicljivog karaktera..

'Pozdrav iz sekretarijata' tu logiku dovodi gotovo do krajnjih granica. Riječ je o dokumentarcu sastavljenom od takozvane pronađene građe ili, kako se to naziva popularnijim engleskim terminom, found footage – niza policijskih fotografija iz napuštene postaje na jednom jadranskom otoku, čije ime film namjerno ne otkriva. Taj otok može biti bilo koji otok, baš kao što može biti i bilo koje drugo zatvoreno, samodostatno mjesto koje istodobno živi od vlastite idealizirane slike i od potiskivanja njezina naličja.

Najcrnja kronika sunčanog otoka

Otok je, govore nam prve fotografije u filmu, ljeti osunčana turistička destinacija, ljupki kraj s plažama i pozadinskim cvrčanjem cvrčaka u onom himničnom nazorovskom ditirambu. No fotografije koje slijede bilježe ono što turistička razglednica nikada neće: prometne nesreće, nasilje, pljačke, mrtvu stoku, provale, požare, smrt, sitne i krupnije incidente koji čine tamnu, ali neizbježnu stranu svake zajednice. Ramljaka pritom ne zanima razotkrivanje banalne činjenice da i raj ima svoju paklenu stranu niti demistifikacija kao takva. Ono što ga zanima jest način na koji se to naličje bilježi – i kako ga vidi i arhivira aparat države.

Policijska fotografija, kao i svaka službena slika, pretendira na status dokaza. Ona bi trebala jamčiti istinu – snimiti događaj, zamrznuti ga i učiniti dostupnim sustavu koji će ga dalje obraditi, klasificirati i arhivirati. No 'Pozdrav iz sekretarijata' pokazuje koliko je ta ambicija ograničena. Fotografije koje gledamo jesu precizne, ali su istodobno i radikalno nijeme. One bilježe posljedice, ali ne i uzroke; prikazuju stanje, ali ne i proces; nude vidljivo, ali uskraćuju razumljivo.

Fotografija kao instrument moći

U tom se smislu ovaj film može čitati kroz prizmu promišljanja jednog od najznačajnijih suvremenih teoretičara fotografije, Johna Tagga, koji fotografiju vidi kao instrument moći. Slike iz napuštene policijske postaje koje bilježe zločine i prekršaje iz nekoliko desetljeća i dva politička sustava sredstva su kojima se bilježi, ali i proizvodi društvena stvarnost kroz klasifikaciju i nadzor. Ramljak u tome ide i korak dalje pa pokazuje da je i ta proizvodnja stvarnosti nestabilna. Država, kako se ovdje implicira, ne proizvodi istinu, nego evidenciju. A evidencija, koliko god bila detaljna, uvijek ostaje fragment.

Film zato na neki način funkcionira kao anti-krimić. Svi elementi žanra su tu – mjesta zločina, tragovi, dokazi – ali nema onoga što krimić čini narativno zadovoljavajućim: nema uzročno-posljedičnog lanca, nema razrješenja, nema figure koja bi rekonstruirala događaj i time uspostavila red. Gledatelj je prepušten sam sebi, osuđen na nagađanje i, u konačnici, na prihvaćanje činjenice da se iz ovih slika ne može izvući cjelovita priča. Ta frustracija nije nusprodukt, nego ključni učinak filma. Ramljak nam oduzima narativ kao sredstvo smirivanja kaosa i ostavlja nas s fragmentima koji se opiru povezivanju. U tom smislu, 'Pozdrav iz sekretarijata' može se povezati s radovima autora poput Haruna Farockog, koji je istraživao kako slike funkcioniraju unutar sustava moći, ali i s dokumentarnim radovima Adama Curtisa ili Chantal Akerman, čiji filmovi također inzistiraju na razlici između viđenog i shvaćenog.

Nasilje kao dio otočke svakodnevice

Posebno je zanimljiv prostor u kojem se sve to odvija. Otok, taj gotovo arhetipski simbol mediteranske ljepote, ovdje se pojavljuje kao zatvoreni sustav u kojem se paralelno odvijaju idila i nasilje. Ramljak to nasilje u filmu izlaže kao niz gotovo banalnih činjenica i u toj banalnosti leži ono što u filmu nekako najviše uznemirava – taj niz fotografija toliko je 'običan' da razotkriva nasilje kao sastavni dio svakodnevice koji zajednica registrira, ali ne problematizira.

U tom kontekstu film otvara i pitanje gledateljske pozicije. Gledajući ove fotografije, bez konteksta i bez mogućnosti razumijevanja, postajemo svojevrsni voajeri. Promatramo tuđe tragedije, ali zapravo nemamo pojma kakve su to točno tragedije, što se u njima zapravo odvilo i zbog toga gubimo i mogućnost i pravo na empatiju koja proizlazi iz znanja. Susan Sontag pisala je o tome kako fotografije patnje mogu otupiti našu sposobnost suosjećanja; Ramljak nas podsjeća na još neugodniju mogućnost – da nas mogu učiniti znatiželjnima bez ikakvog pravog razloga i opravdanja.

Stvarnost nije priča nego niz slika

Formalno, riječ je o izuzetno čistom filmskom postupku – redukciji dovedenoj do krajnjih granica, gdje svaki element ima svoju funkciju, a odsutnost postaje jednako važna kao i prisutnost. U Ramljakovu opusu, 'Pozdrav iz sekretarijata' označava pomak prema još većoj apstrakciji i još radikalnijem nepovjerenju prema narativu. 'Mirotvorac' je pokušavao rekonstruirati događaje i dati im smisao ili pozadinu, ali ovaj film odustaje od te ambicije. On umjesto objašnjenja sadrži pitanja – i to pitanja koja nemaju (jednostavne) odgovore.

U vremenu u kojem se od dokumentaraca očekuje da budu jasni, informativni i 'korisni', ovaj 24-minutni eksperimentalni dox inzistira na nejasnoći, fragmentu i nedorečenosti, a Ramljak pokazuje da razumije kako stvarnost nije priča, nego niz nepovezanih slika koje mi, iz potrebe za smislom, pokušavamo povezati. I vrlo često to ne možemo. Svim bilježenjima i fotografijama unatoč.

Iako je zbog podosta eksperimentalnog karaktera i donekle apstraktnog izričaja 'Pozdrav iz sekretarijata' mnogo zahtjevniji za gledatelje negoli je to bio 'Mirotvorac' ili neki prijašnji Ramljakovi filmovi, ovo je ipak jedan briljantan, ambiciozan film koji itekako opravdava velika očekivanja od jednog od naših najcjenjenijih dokumentarista.