'Teško je u današnjem svijetu govoriti o 'čaroliji', a nažalost i o moći dokumentarnog filma. Ono o čemu trebamo razgovarati jest naša odgovornost da se suočimo s tim svijetom. Kao i u svakodnevnom životu, to je lakše ako nismo sami, ako iskustva, strahove i nade dijelimo s drugima – pa i s potpunim strancima, s kojima gledamo film. Upravo to dijeljenje iskustva razlikuje filmski festival, pa i ZagrebDox, od gledanja kod kuće', kaže za tportal Nenad Puhovski.

Iako su teme dokumentaraca često teške, što potvrđuje i ovogodišnji ZagrebDox, Luketić ističe da se dokumentarci danas gledaju i izvan specijaliziranih festivala. Protekla godina donijela je i presedan: među najgledanijima su tako bili 'Fiume o morte' i 'Mirotvorac' te su ostvarili i zapažen međunarodni uspjeh.

'Bez imperativa komercijalnog'

'Publiku je za to dijelom pripremio ZagrebDox jer godinama donosi najkvalitetnije naslove i omogućuje da važne filmove gledamo među prvima. Festivalska selekcija reagira na aktualne događaje i ne izbjegava osjetljive teme, bez imperativa komercijalnog. Publika to prepoznaje i svjesna je da dokumentarni film nije puko svjedočanstvo stvarnosti, već subjektivan autorski pogled. Stvarnost je uvijek konstruirana – autor određuje razinu istinitosti, a publika razinu povjerenja', kaže Luketić.

Dodaje da je zadatak redatelja izaći iz tih okvira i opservacijskim, kritičkim ili angažiranim pristupom ostvariti svoj kreativni tretman stvarnosti, kako je to definirao John Grierson.

'Upravo je u tome moć dokumentarca – potaknuti publiku na razmišljanje o svijetu koji je ionako prepun tema. Prednost je i u brzini reakcije, a produkcijski, umjetnički i novinarski dokumentarac može brže odgovoriti na događaje', ističe.

Autentičnost i pristupi

Puhovski izdvaja nekoliko autorskih pristupa dokumentarnom filmu.

'Prije svega su tu autentični umjetnički pristupi koji kroz metaforu, estetiku i naraciju pokušavaju progovoriti o stvarnosti, što je danas sve teže postići. Kao primjer izdvojio bih film 'Divia' Dmitra Hreška, svojevrstan rekvijem za ratom uništenu prirodu u Ukrajini', kaže.

Drugi je pristup izravniji i klasično narativan, bez zazora od prikaza brutalnosti.

'I tu ima snažnih primjera, poput filma 'Misija' Mikea Lernera i Kolektiva Gaza, koji prikazuje nefiltriranu stvarnost bolnica u Gazi. Treći pristup, koji smo okupili u programu 'Dox otpora', ima gotovo aktivistički karakter i zastupa jasnu društvenu ili političku tezu, poput filma 'Knjižničari' Kim A. Snyder', dodaje Puhovski.

I intimno je političko

Jadran Boban, čija je 'Vučja gozba' jedan od domaćih favorita s ovogodišnjeg ZagrebDoxa, smatra da je 'snaga dokumentarnog filma u tome da probavlja svijet koji snima i oblikuje ga u novu stvarnost'.

'To može otvoriti nove perspektive i snažno utjecati na gledatelja. Teško je zamisliti društvo bez nepravde, a dokumentarni film bavi se upravo time. Čak i kada je intiman, film je političan, a odnos gledatelja i filma uvijek je društveni odnos', kaže Boban.

Puhovski pritom naglašava da dokumentarni film rijetko izravno pokreće promjene, ali često djeluje kao katalizator.

'Primjer je 'Trijumf volje', koji pokazuje da dokumentarac može biti i instrument manipulacije. S druge strane, filmovi kao što su 'Titicut Follies', 'Tanka plava linija', 'Neugodna istina' ili 'Fahrenheit 9/11' snažno su utjecali na javni diskurs, pa i politike', navodi.

Moć i manipulacija

Luketić ističe da je dokumentarni film oduvijek bio politički iznimno moćan kao propagandno sredstvo, ali i pokretač promjena.

'Njegova snaga leži u uvjerljivosti – gledatelj ima dojam da vidi stvarnost, iako je riječ o autorskoj konstrukciji. 'Trijumf volje' Leni Riefenstahl jedan je od najsnažnijih propagandnih filmova u povijesti', kaže.

S druge strane, navodi primjere onih koji su imali konkretan društveni učinak.

''Tanka plava linija' pomogla je oslobađanju pogrešno osuđenog čovjeka, a 'Super Size Me' potaknuo je promjene u prehrambenoj industriji. No dokumentarac sam po sebi ne mijenja stvarnost – on pokreće javni pritisak', dodaje.

Utjecaj u Hrvatskoj

Na regionalnoj razini učinci su rjeđe mjerljivi, no postoje.

'Utjecaj dokumentarca češće se vidi u promjeni javnog razgovora nego u konkretnim političkim potezima', kaže Puhovski.

Luketić pritom podsjeća na niz domaćih naslova:

''Gazda' Darija Juričana otvorio je raspravu o Agrokoru, 'Srbenka' Nebojše Slijepčevića o ratnim traumama, 'Tvornice radnicima' o radničkim pravima, a 'Fiume o morte' upozorava na nove oblike fašizma. No bez javne rasprave njihov utjecaj ostaje ograničen', ističe.

Puhovski dodaje da bi bilo zanimljivo usporediti reakcije na filmove 'Oluja nad Krajinom' i 'Mirotvorac'.

'Dijeli ih 25 godina, ali reakcije nisu bitno drukčije', kaže.

Dokumentarni film danas ipak nije toliko marginaliziran kao nekad.

'Razvoj distribucije i festivala, ali i raznolikost formi doveli su do brisanja granica između dokumentarnog i igranog filma. To je proces koji je predvidio Jean-Luc Godard – dokumentarni film teži igranom, a igrani dokumentarnom. Živimo u zanimljivim vremenima i za film', zaključuje Luketić.