Otkazivanje glavne zvijezde večeri najgora je stvar koja se može dogoditi festivalu, kako za publiku, tako i za organizatore. Ovakva nezgoda već se jednom dogodila u povijesti INmusica i to točno prije deset godina, kad je Florence Welch, tada na vrhuncu popularnosti, slomila nogu. Ipak, odužila je dug godinu dana kasnije te su Florence & The Machine održali jedan od boljih koncerata velikih headlinera u povijesti festivala, a zakrpe koju je festival tad izveo kako bi premostio problem se ni ne sjećamo.

I ove godine otkazivanju glavnih zvijezda druge večeri, američkih južnjačkih rokera Kings of Leon, kumovao je lom donjih ekstremiteta – konkretno, pjevač Caleb Followill slomio je petnu kost igrajući se s dječicom pa je bend manje od mjesec dana prije festivala otkazao cijelu europsku turneju. Nastalu rupu pokušao je zakrpati Kasabian, još jedan bend čiji zenit slave je prošao prije desetak godina, ali se još uvijek vrti u krugu pretežno britanske festivalske scene i očito je uvijek spreman uskočiti s klupe za rezervne igrače.

Je li zamjena u zadnji tren mogla biti bolja i donijeti neku novu kvalitetu festivalu? U vrijeme pijane koncertne ekonomije, koja se, kao i sve u svijetu, prilagođava jutarnjem bioritmu Donalda Trumpa, teško je očekivati da se iz šešira izvuče nešto od čega bismo pali u nesvijest. Ovako je rotacija ispala relativno bezbolna: jedan bend za (doduše, nešto manje) široke narodne mase zamijenio je drugi, širokim narodnim masama uglavnom je svejedno dokle god se zabavljaju, a mi ostali smo ionako prije svega došli vidjeti Kim Deal.

Rumble in the Jungle

A počelo je sasvim drugačije – afričkim obračunom na glavnoj pozornici. Otvorio ga je u popodnevnim satima najmlađi sin najveće glazbene legende crnog kontinenta Fele Kutija, Seun Kuti s bendom Egypt 80. Njegov brat i najeksponiraniji član najpoznatije nigerijske glazbene obitelji, Femi Kuti, već je bezbroj puta nastupio u Zagrebu – posljednji puta u ožujku ove godine. No, na mladima svijet ostaje, pa štafetu polako preuzima Sean. On na krilima aktualnog albuma 'Heavier Yet (Lays the Crownless Head)' u produkciji Lennyja Kravitza, praćen plesačicom, pouzdanim bendom i obdaren nevjerojatnom sličnošću s ocem, nešto suvremenijom verzijom nadahnutog aktivističkog funka uspijeva očuvati plamen afrobeata.

U drugom kutu afričkog ringa nalazi se Michael Kiwanuka, britanski kantautor ugandskih korijena čiji roditelji su 1980-tih pobjegli od režima Idija Amina u London. Kiwanuka je zanat kovao kao session glazbenik koji je svirao s Adele, sve dok njegova autorska glazba nije postala sveprisutna podloga za kulminacije serija na streaming servisima. Sinoćnji nastup na Jarunu zadesila je slična sudbina kao i Air dan prije – usnuli croonerski soul nadahnut tradicijskim folkom sa sve očitijim duhovnim nadahnućima puno je bolje funkcionirao prošlog ljeta u Šibeniku. Nije pomogao ni sam Kiwanuka, koji je čak i pjesme bržeg tempa kao 'Black Man in a White World' izveo u ogoljenim, gotovo poluakustičnim verzijama, no za kraj je stvar spasila prekrasna 'Love and Hate', koju je uvijek lijepo čuti.

Post punk obračun u kojem pobjeđuju Makedonci

I na manjim pozornicama odvijao se obračun relativno sličnih izvođača, a kako smo primijetili ranijih godina, najfrekventniji žanr u nižerazrednom spektru INmusica te onaj na kojemu se kriju najveća iznenađenja upravo je post punk. U ovom obračunu, što se našeg dojma tiče, makedonski Vagina Corporation odnijeli su pobjedu ispred korejske djevojačke družine Sailor Honeymoon, koje su, držeći se djetinjastih punk manirizama, na koncu otklizale i u cover bend. S druge strane, makedonska četvorka, iako vidno nadahnuta tradicijom post punka balkanskog podneblja od Šarlo Akrobate do Repetitora, razigranom svirkom slobodne strukture nudi žestoko, nervozno, ali pozitivno i svježe čitanje ovog sad već neizbježnog žanra.

Ako pak pitate domaću publiku, pobjednici ne samo ove večeri, već bend koji je na festivalu uspio okupiti najveću masu u odnosu na gabarite pozornice zagrebački je Ki Klop. Bend je to koji dosta vješto izbjegava poznate koordinate, blendajući dance punk sastojke iz šešira LCD Soundsystema sa senzibilitetom postjugoslavenskih rock sljedbenika Plavog orkestra, no pritom zadržavajući zagrebački obješenjački štih. Uz izvođački napredak u odnosu na ranije svirke, sad evidentno imaju i publiku i popularnost im malo tko može osporiti.

Kim Deal, kraljica majka

INmusic nam svake godine donese po jedno ime koje samo vrijedi barem četvrtinu karte za festival – ne samo zato što ga nemamo priliku inače vidjeti, već zato što ostavlja srce na livadi i daje od sebe više nego što ste očekivali. Ovu je ulogu sinoć odigrala Kim Deal, legenda koja već gotovo pola stoljeća, kroz svirku u Pixiesima i Breedersima, oblikuje glazbu za koju volimo misliti da je temelj alternativnog rocka.

Deal je sa sobom ovoga puta dovela i čitav orkestar, nadogradivši klasičnu rock postavu puhačkom i gudačkom sekcijom, a sve kako bi što vjernije izvela materijal s aktualnog albuma 'Nobody Loves You More'. Riječ je o posljednjoj ploči koju je u životu snimio legendarni inženjer zvuka Steve Albini, zatvorivši tako krug platonske glazbene veze koju su on i Deal započeli prije 37 godina na albumu Pixiesa 'Surfer Rosa'.

Na ovom sjajnom albumu Deal stvara muzej živih slika alternativne rock glazbe, kombinirajući razorne kantautorske ispovijesti s cow punk distorziranim akustičnim rifovima, prekrasno šlampavim solažama i meksički nadahnutim puhačko-gudačkim nadogradnjama. Sve skupa izgleda kao da slušate Pixiese i Breederse kako rade grunge soundtrack za Spužvu Boba u apokaliptičnom, pijanom New Orleansu, svijetu u koji samo Kim Deal može uklopiti 'Happiness is a Warm Gun' od Beatlesa i ostati živa.

No ne brinite – ako su vam falili Pixiesi i Breedersi, Deal ni tu neće ostati dužna, jer kakav bi to bio presjek karijere bez 'Cannonball', hitčine koji je tih 1990-tih spojila rock s duhom hip hopa, ili 'Gigantic', do danas ipak najveće pjesme Pixiesa koju nasljednice Kim Deal u podgrijanim Pixiesima pjevaju s knedlom u grlu. Za razliku od njih, Deal i njezin devetočlani bend je gaze kao plitak simfo punk potok, ostavljajući nas sa smiješkom od uha do uha dok pokušavamo naći smisao ostatku večeri.

Krpa našla zakrpu

Jer uz dužno poštovanje Kasabianu i ljudima koji su se sinoć evidentno dobro zabavili, u društvu veličina kao što su Air i Massive Attack, o zvijezdama ranijih godina da ne govorimo, ovaj bend nema autorski integritet niti veličinu potrebnu za iznijeti glavnu poziciju na festivalskoj pozornici. Možda ju je imao 2014., kad im je status miljenika industrije i starih znanaca Brit Awardsa osigurao tu poziciju na Glastonburyju. No iako bend i dalje uporno izdaje albume i brani svoj status koncertne atrakcije, sinoć su ostavili dojam gažerskih zabavljača s team buildinga koji u usiljenom pokušaju humora poteže čak i obradu 'I Want It That Way' Backstreet Boysa.

Kasabian se sinoć, za razliku od nastupa od prije devet godina, nisu čak ni posebno trudili: bilo je dovoljno odsvirati tih par hitova poput 'You're In Love With a Psycho', 'Club Foot' ili 'Fire', kojom redovno završavaju koncerte, i aktivirati sva opća mjesta frat partyja, od skakanja preko urlanja do zalijevanja pivom. Ipak, vremena razuzdanih ranih nultih, posebno na Otoku, davno su za nama te ovakve last minute rezerve u udarnom terminu jednostavno nemaju više što tražiti. Nadamo se da će posljednji dan festivala, uz titane kao što su St. Vincent ili Massive Attack, ipak popraviti dojam na glavnoj pozornici.