U suvremenom streamingu postoji jedan žanr koji me umara gotovo jednako kao oglasi za internetske kladionice i ljudi koji na društvenim mrežama objavljuju fotografije vlastitih stopala na plaži uz natpis 'napokon malo mira'. Ni inače nisam neka golema ljubiteljica krimi, noir, policijskih, špijunskih i srodnih serija, ali posebno žestoke napadaje kolutanja očima dobivam od podžanra serija o tajnim operacijama, narko-kartelima, infiltracijama, doušnicima, krijumčarima i muškarcima koji vrlo ozbiljnim glasom izgovaraju rečenice poput: 'Ako me otkriju, mrtav sam čovjek.'

Streaming platforme, za razliku od mene, obožavaju takve priče, i to toliko da bi čovjek pomislio kako je polovica zapadnog svijeta zaposlena u tajnim službama, a druga polovica šverca heroin u kamionima s voćem. Svakih nekoliko mjeseci iskrsne nova serija u kojoj netko nosi skriveni mikrofon, netko sumnja da ga prate, netko skriva pištolj u ventilaciji, a netko se znoji nad šalicom kave jer mora zapamtiti lažni datum rođenja izmišljene osobe koju glumi na tajnom zadatku. Još se usput i sve to isporučuje u paketu s mutnim skladištima, mračnim pubovima, muškarcima zabrinutih lica i neizbježnim kadrovima autocesta snimljenih iz zraka, kao da je svaki kriminalac u Europi dužan barem jednom dnevno provozati se po obilaznici.

Pa ipak se ponekad među svim takvim, meni izuzetno napornim serijama, pojavi jedna koja mi izbije sve gunđave adute iz ruku i uvjeri me da je se ipak isplati pogledati. Jedna koja uspije nadmudriti vlastiti žanr. Netflixove 'Legende' upravo su takva serija.

Da nije bilo nakane pisanja ovog osvrta, vrlo vjerojatno nikad ne bih stisnula 'play' uz njezinu najavu na naslovnici Netflixa, ma koliko se visoko na ljestvici popularnih serija popela (a ova se popela u donju polovicu 10 najpopularnijih). Ali eto, treba o nečemu pisati, pa sam uz gorespomenuto kolutanje očima, ipak stisnula taj nesretni 'play', lagano pritom začepljujući nos prstima. Nakon šest epizoda morala sam priznati poraz. Serija mi je pogazila predrasude, rastavila ih na sastavne dijelove i zatim ih uredno pospremila u ladicu s natpisom 'ne pravi se pametna'.

Autor serije Neil Forsyth već je u izvrsnoj seriji 'The Gold' pokazao da ga kriminal zanima manje od društva koje ga proizvodi. Njega ne fasciniraju razbojnici, nego sustavi. Ne zanimaju ga toliko zločini koliko ljudi koji pokušavaju objasniti zašto se zločini događaju. Taj interes prenio je i u 'Legende', koje su nadahnute stvarnim operacijama britanske carinske službe početkom devedesetih godina.

Britanija je tada tonula u heroin. Država je gubila rat protiv krijumčara. Netko je zato došao na ideju koja zvuči kao spoj očaja, improvizacije i administrativnog ludila - uzeti obične carinske službenike, dati im lažne kriminalne identitete i poslati ih među najopasnije ljude u zemlji. Ti lažni identiteti zovu se 'legende'. Odatle i naslov.

Središnji lik Guy, kojeg izvrsno glumi Tom Burke, radi na Heathrowu. Bivši je boksač, čovjek koji izvana djeluje sasvim obično, ali ispod površine izjeda ga glad za nečim zanimljivijim i važnijim od svakodnevne rutine na poslu. Kad dobije priliku postati netko drugi, prihvaća je gotovo bez razmišljanja. Ono što počinje kao posao, postupno prerasta u egzistencijalnu zamku. Jer kako vrijeme prolazi, Guy više nije siguran gdje završava njegova legenda, a gdje počinje on sam. To je ujedno i najzanimljiviji aspekt cijele serije.

Iako je to ono što me najmanje zanima, kriminalistička radnja u 'Legendama' funkcionira vrlo dobro. Napetost je stalno prisutna. Svaka pogrešno izgovorena riječ može biti kobna. Svaki detalj može otkriti prevaru. U nekoliko izvrsnih scena Forsyth gotovo sadistički rasteže živce gledatelju. Posebno je dojmljiv trenutak u kojem kriminalci počinju ispitivati Guya o detaljima iz njegove izmišljene prošlosti, a kamera se zadržava na njegovu licu taman dovoljno dugo da se vidi kako mozak panično pretražuje vlastitu memoriju. Još je bolja scena u kojoj Don, veteran operacije kojeg igra Steve Coogan, izgovara rečenicu koja postaje svojevrsni tematski ključ serije: 'Legenda mora biti dio tebe. Mora doći IZ TEBE.' Usput valja napomenuti i da je Coogan ovdje fantastičan. Njegov Don djeluje kao čovjek koji je toliko dugo živio u lažima da ih više ne razlikuje od uspomena. U svakom pogledu nosi umor nekoga tko zna da država nakon završetka operacije ne zna što bi s ljudima koje je sama pretvorila u profesionalne lažljivce. I to je onaj 'zavijutak' i ne toliko skriveno značenje koje 'Legende' čini zanimljivijima od većine srodnih serija.

Ispod ne toliko zanimljive kriminalističke površine, naime, krije se priča o identitetu. O ulozi. O performansu. O društvu koje od pojedinca stalno traži da glumi neku verziju sebe. Sociolog Erving Goffman davno je tvrdio da svakodnevni život funkcionira kao pozornica na kojoj svi igramo određene uloge. Forsyth tu ideju doslovno pretvara u zaplet. Njegovi likovi postaju glumci koji više ne znaju jesu li sišli sa scene. Tu se otvara i politička dimenzija serije.

Država od običnih ljudi traži herojstvo, ali ga organizira birokratski. Traži žrtvu na razini grčke tragedije, ali je evidentira u tablicama. Traži hrabrost, ali je administrira kroz obrasce i procedure. U tom smislu 'Legende' postaju vrlo britanska priča o institucijama koje djeluju istodobno herojski i apsurdno.

Psihološki gledano, riječ je o seriji o ovisnosti, s tim da se uopće ne radi o ovisnosti o heroinu. Riječ je o ovisnosti o adrenalinu, o osjećaju važnosti, o opasnosti. Guy postupno postaje ovisan o vlastitoj legendi. Ona mu pruža uzbuđenje, status i identitet koji u svakodnevnom životu nema. Što je dulje u operaciji, to manje želi natrag. Ključno pitanje u njegovoj priči, a i u priči serije općenito postaje: što ako osoba koju izmisliš postane zanimljivija od osobe koja jesi? Odgovor nije lak, ali je plodonosan za pisanje cijele jedne ovakve serije.

U kontekstu suvremenog streaminga 'Legende' djeluju gotovo staromodno. Nema ovdje spektakularnih obrata svakih deset minuta. Nema očajničkog lova na viralne trenutke. Forsyth vjeruje glumcima, dijalozima i karakterima. Vjeruje da je ljudska psiha dovoljno zanimljiva sama po sebi. I uglavnom je u pravu.

Ponekad, doduše, nije pa serija tu i tamo kiksne. Povremeno previše likova traži pažnju. Neke epizode djeluju natrpano. Katkad se osjeti da stvarna povijest pruža više materijala nego što šest epizoda može podnijeti. No kad se sve zbroji i oduzme, 'Legende' ipak ostavljaju mnogo pozitivniji i snažniji dojam nego što sam očekivala dok sam seriju mjerkala na Netflixovoj naslovnici, uzdisala: 'Ajme majko , ne da mi se ovo'.

Jer na kraju ova priča govori o nečemu što nadilazi carinike, drogu, policiju i tajne operacije. Govori o ljudskoj potrebi da budemo netko drugi. O iskušenju koje nosi mogućnost da pobjegnemo od sebe. O opasnosti da se u tom bijegu izgubimo. A to je puno zanimljivije od još jednog kamiona punog heroina koji prelazi granicu u gluho doba noći. Takvih kamiona televizija je već vidjela na tisuće. Ljudi koji se izgube u vlastitoj priči, s druge strane, oduvijek su rijetka roba u TV-serijskom svijetu. I 'Legende' su taj svijet definitivno obogatile.