INTERVJU: BOBO JELČIĆ

'Suština svih ratova na ovim prostorima je sirova pljačka, sve drugo je retorika'

  • Autor: Nina Ožegović
  • Zadnja izmjena 21.09.2017 19:22
  • Objavljeno 21.09.2017 u 19:22
Bobo Jelčić

Bobo Jelčić

Izvor: Pixsell / Autor: Igor Kralj/PIXSELL

Velibor Bobo Jelčić, nagrađivani kazališni i filmski redatelj, te predavač glume na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu, upravo je završio novi igrani film 'Sam samcat' s Mikijem Manojlovićem i Rakanom Rushaiddatom, a u Kerempuhu priprema novu kazališnu predstavu vrlo intrigantnog naslova 'Ponovni početak rata'.

Bobo Jelčić je redatelj vrlo specifične poetike i estetike, a najpoznatiji je po kazališnim projektima 'S druge strane', 'Promatranja', 'Usporavanja' i 'Nesigurna priča' koje je realizirao s Natašom Rajković i s kojima je s velikim uspjehom gostovao na mnogim uglednim europskim festivalima. U to vrijeme njegove su predstave smatrane hrvatskim kulturnim brendom.

Filmska publika ga je zapamtila po njegovom drugom nagrađivanom igranom filmu 'Obrana i zaštita', dobitniku sedam pulskih Arena, koji je snimljen u njegovom rodnom gradu. I u tom filmu, kao i u predstavama, bavio se intimnom dramom glavnog junaka. Prošle godine je po prvi put surađivao sa zagrebačkim HNK postavivši predstavu 'Na kraju tjedna' u kojoj su glumci razbijali pozlaćene barokne anđele, a sada debitira i u Satiričkom kazalištu Kerempuh. Također je tokom ljeta u izlogu Galerije Forum postavio likovno-kazališni interaktivni istraživački projekt 'Žive slike' u kojem je htio isprobati drugi jezik i ispitati granice, kako nam je ispričao, između stvarnosti i fikcije, teatra i likovnosti, te pokreta i mirovanja.

Jelčić je uvijek oštar na riječima, kritičan prema kazališnoj i političkoj situaciji, izvan establishmenta i mainstream opcija, riječju, zanimljiv i provokativan sugovornik.  

Prvi put režirate u Kerempuhu svoj autorski projekt 'Ponovni početak rata'.  Kako je došlo do suradnje s Kerempuhom?

Dugo smo razgovarali. Ja sam se nećkao, kao i uvijek. Jer ne radim žanrovski baš ništa, kazalište naročito, tako da se nisam vidio u tako čvrstim žanrovskim okvirima kakav je Kerempuhov repertoar. No oni nisu postavljali nikakve uvjete, zapravo su pristali na sve moje. Nekad bi ta kombinacija izgledala nemoguća – Kerempuh i ja - danas više nije, i drago mi je što je tako. A i Kerempuh se promijenio, spremniji je na rizik i istraživanje više nego prije, malo se avizo, što bi rekli u Bosni, proširio je polje interesa, refrešao ansambl, a i uporniji su u pregovorima, ne možeš ih smesti, mislim tu prije svega na Doru Delbinaco i Zrinku Šamija. Ravnatelja da ne spominjemo.

  • +5
  • +2

Snimanje filma 'Sam samcat' redatelja Bobe Jelčića

Izvor: Pixsell / Autor: Igor Kralj/PIXSELL

Naziv predstave 'Ponovni početak rata' je vrlo provokativan. O čemu je zapravo riječ?

I jest i nije, to još uvijek nije definitivni naziv nego tema za razmišljanje. Tjera na akciju, prije svega mene, da razmišljam o tome kao o jednoj izglednoj mogućnosti koja otvara niz strašno aktualnih pitanja. To je još uvijek u prostoru vjerojatnog, pa ne zvuči tako šokantno, ni provokativno koliko bi trebalo. Radi se o povratku u budućnost. Jedna žena iz BIH dolazi u jednu zagrebačku obitelj tražeći pomoć, donoseći sa sobom miris rata, tako počinje priča. Njen dolazak dodatno zakomplicira već komplicirane odnose. Cikličnost tog motiva i kontinuitet straha, koji on izaziva, sukus je življenja na ovim prostorima, koji se od vremena do vremena apgrejda. Novost je samo što ga ja sad izmišljam, potenciram. No pitanje je da li ga izmišljam, treba li tu prijetnju uopće izmišljati u ovoj konstelaciji postratno-predratnog stanja u kome se konstantno nalazimo? Kod nas su popularni osjećaji strepnja i oprez. Sjećate se toga još iz socijelizma kad se govorilo 'Ponašajmo se tako kao da će vječno biti mir, a u isto vrijeme kao da će sutra biti rat'. Dakle, poslije rata koji nije ni završio kako treba, mi smo u strahu od novog rata, koji je možda već započeo. Od tud smo počeli.

Bavite li se u predstavi i s aktualnom situacijom - 'ratom' desničara i ljevičara, odnosno 'ustaša' i partizana' u hrvatskom izrazito podijeljenom društvu, koji je kulminirao promjenom imena Trga maršala Tita?

Priklanjam se tezi da se politički problem, nacionalni ili neki sličan, može riješiti dobro postavljenom ekonomskom strategijom, naravno, ako za to ima volje, a uglavnom je nema. A ideologiziranje u politici, nacionalnoj ili nekoj drugoj, zapravo je prikrivanje ekonomskih i socijalnih slabosti nekog društva. Mislim da je to suština sistema u kojem živimo. Jednako kao što je suština svih ratova na ovim prostorima proizašlim iz tih sistema vrlo sirova pljačka i kao što je privatizacija državnih, narodnih dobara najveća od svih tih pljački. Sve drugo mi se čini kao retorika koja prikriva pravo stanje stvari.

A Tito?   

Što se tiče Tita, on je baš iz Zagreba otpremljen na posljedni počinak zapamtljivo-veličanstveno, sjećate se? I drugi su se gradovi opraštali, ali Zagreb je to učinio baš osmišljeno i originalno. I nikog nije smetalo što se on samo koju godinu ranije groteskno i samodopadno, bez nekog vidljivog razloga, po treći put samoproglasio narodnim herojem. Čak i ako su bili indoktrinirani i prisiljeni doći na kolodvor, svi ti ljudi na njegovom ispraćaju, nisu morali plakati. Ta evolucija je zanimljiva. Od zborskog pjevanja 'Fala' na zagrebačkom kolodvoru do ploče s njegovim imenom koja je završila kao poklon Bujancu na njegovoj svadbi. Zamislite kakav je emotivni i politički put prijeđen u tih gotovo 40 godina! No, ako želimo biti ozbiljni onda bi skidanje bilo čije ploče s bilo kojeg trga u ozbiljnoj državi zaslužilo makar minimalnu argumentiranu znanstvenu raspravu zašto i zbog čega se to čini. Naravno, ako se složimo da je Tito tu kao reprezent antifašizma, a ne zbog nečijeg hira. A ovako, to izgleda ostrašćeno-osvetnički pragmatično zbog političkog trenutka, koji će kao i sve nepovratno proći.

Bobo Jelčić u društvu producentice Zdenke Gold i glumice Nine Violić

Bobo Jelčić u društvu producentice Zdenke Gold i glumice Nine Violić

Izvor: Pixsell / Autor: Goran Stanzl/PIXSELL

Za novi igrani film 'Sam samcat' o samohranom ocu u kojem se obračunavate s hiperbirokratiziranim sustavom napisali ste i scenarij, a sniman je u Zagrebu u produkciji Spiritus movensa. Tema je u žiži javnosti zbog niza slučajeva u kojima se roditelji bore za skrbništvo nad djecom.

Film govori o ocu koji se zalaže za svoje pravo da više vremena provodi sa svojim djetetom. Pratimo situaciju koju taj otac, kojeg igra Rakan Rushaidat, pokušava riješiti s bivšom ženom, sustavom i samim sobom. To je amblematska situacija tipična za sve samohrane roditelje, koji se nakon rastave nađu u tom paralelnom sustavu. Obitelji više nema, a roditeljstvo mora funkcionirati. Film, naravno, nije epski, bavi se tek fragmentom života tog samohranog oca, taman toliko da se svi elementi poslažu oko njega i da problemi sustava postanu očiti, vidljivi.

Na koje zidove nailazi samohrani roditelj u tom paralelnom sustavu u Hrvatskoj?

Obiteljski zakon je mijenjan, ispravljan, dopunjavan, a zapravo nikad nije dovršen. Čak kad bi taj zakon bio idealan dijete rastavljenih roditelja ne može istodobno biti s oba roditelja, i to treba prihvatiti kao činjenicu. I tu treba tražiti zadovoljavajuće modele. A naš zakon stvara još veću konfuziju. Zato treba stvarima pristupati individualno, međutim, pitanje je koliko su ljudi na terenu stručni i strpljivi, koliko razumiju tu tematiku i koliko su senzibilizirani za individualne probleme. Privatno postaje javno i za roditelje je to ogroman šok. Kao i pravne regule oko djeteta što su dosad smatrali svojom intimom na koju su reagirali isključivo spontano. Ja sada mogu početi optuživati sustav, kao što svi rade, i reći da ti ljude loše rade svoj posao, ali sustav je tu samo štaka. Nužno zlo. Na to ne treba trošiti riječi. Pravo pitanje jest što onda, kako se nositi s tim i koja je individualna odgovornost? Ali bez obzira na film, rastavu treba prihvatiti sa što manje negativizma i očaja, i sa svim specifičnostima koje ona nosi i prije svega s vlastitom odgovornašću. Svađa i niski udarci ne mogu doijeti ništa dobro. U igri su stvari koje su važnije od toga.

  • +11
  • +8

Poznati na zagrebačkoj premijeri filma 'Obrana i zaštita'

Izvor: tportal.hr / Autor: Lucija Bušić

Jednom ste izjavili da vaš prvi film 'Obrana i zaštita' predstavlja obračun s vašim rodnim Mostarom, njegovom podijeljenošću i traumom. Možete li to pojasniti?

Rastakanje BiH kao države, ali i rastakanje ideje o BiH počelo je još s aferom Agrokomerc potkraj 80-tih, u doba socijalizma. Rastakanje je počelo s iskonstruiranom  ekonomskom krizom u smjeru destabiliziranja države, jer BIH je tada počela poprimati atribute državnosti i ekonomske stabilnosti. Ovo što se događalo kasnije samo je nastavak tog davno započetog procesa, uključujući tu i rat i sve ono nakon rata. To dio jednog te istog procesa. Mostar je, dakako, dio te priče, istina, reprezentativan i paradigmatski dio, koji je dodatno  tijekom vremena avansirao u tom smjeru. Ili što bi rekao jedan ovdašnji političar dodatno se 'mostarizirao'. Citiram: 'pod svaku cijenu izbjeći daljnju mostarizaciju BiH društva, kao i još nekih prostora na području exyu'. To znači da Mostar danas znači, ne isključivo, ali uglavnom samo jednu stvar, značenjski simplificiranu i direktnu - grada koji ne funkcionira. Mostar je, dakle, mostariziran. Obračun znači prihvatiti tu činjenicu, razmišljati politički, po mogućnosti bez sjećanja, prihvatiti ga bez kontinuteta odnosa, a izgraditi neki novi odnos. Kao s nekim novim gradom.

Postoji li još neki obrazac?

Postoji, valjda. Treba samo malo okrenuti ploču. Evo jednog iz Šantićeve pjesme 'Emina'. Šantić, Srbin po rođenju, pati i uzdiše za lijepom mladom djevojkom, muslimankom Eminom, ne posežući za njom, ali je ne prestaje željeti, znajući cijelo vrijeme da ta ljubav zbog strogih vjerskih pravila nije moguća i da od svega može ostati čeznja, patnja, ili pjesma. O kakvim se god vjerskim, nacionalnim ili nekim drugim inhibicijama, običajima ili regulama ponašanja radilo, koji su još od davnina utkani u svakodnevnicu tog grada, ne moraju rezultirati napetošću i negativizmom i ne moraju nužno proizvoditi mržnju, nego baš obratno. Dakle, može i tako. Obrasci već postoje. Treba pročitati pjesmu još jednom.

Po prvi put ste se okušali kao glumac i to u iznimno gledanoj seriji 'Novine' Dalibora Matanića. Mislite li da je prikaz hrvatskog društva u seriji 'Novine' realan ili previše crn kao što neki misle?

Što će ti fikcija pored ovakve stvarnosti! Prosječan stanovnik ovih zemalja ima zanimljiviji život od nekog izmišljenog akcijskog junaka. Fikcija ili neka umjetna konstrukcija može samo pokvariti uvjerljivost. Treba se držati stvarnosti koja je interesantnija od bilo kakve mašte. Dokumentarnost je zato žanr ovih prostora. Tu se događa toliko toga što ljudski um još nije u stanju smisliti ni dokučiti. Klijentelistički obrasci koje serija tretira nisu vezani samo za politiku, njma je premreženo cijelo društvo, to je postala institucionalna stvar, duboka i neiskorjenjiva, saživljena sa sustavom, podrazumijevajuća, ali ne samo u politici i eksponiranim sistemima nego svugdje od kućnog savjeta do recimo Nagrade hrvatskog glumišta.

Koliko možemo utjecati na promjene u sustavu osobnim zalaganjem, odnosno mogu li umjetnici u predstavama i filmovima aktivistički djelovati?  

Treba govoriti jasno i javno, bez skrivanja iza nekakvog kolektiviteta, ili spontanog ne daj bože okupljanja, iza neke ideologije ili institucije. To je jedini način borbe. I ne kroz predstave, to je isto postalo pomodno i neuvjerljivo, nego direktno, u svoje ime. Mada, treba i tu lučiti stvari, jer je  i tu došlo do zasićenja, svakakvi ljudi govore svašta, guraju se u želji da dođu do izražaja, jer verbalnog delikta više nema, pa sami sebi ispadaju hrabriji nego što jesu. Hrabrost javnog govora je nova mantra oko koje se guraju suvremeni heroji, pa to višeglasje zna stvoriti kaos od kojeg ne čuješ ni ono što bi trebao čuti niti ono što treba čuti. Ne podnosim takvu buku, osim kad svira Indoš sa svojim bendom.

Prošle godine poslali ste otvoreno pismo tadašnjem predsjedniku Hrvatskog društva dramskih umjetnika Slavku Juragi, u kojem ste reagirali na njegovo pismo u kojem je on tražio od članova da se ne izjašnjavaju u vezi izbora bivšeg ministra Zlatka Hasanbegovića. Koliko ta udruga ima efekta na rješavanje ključnih problema glumačke zajednice?

Jednom mi je netko rekao nakon jedne od mojih reakcija na Nagradu hrvatskog glumišta da moram u tijelima društva imati nekoga tko će lobirati za mene. Da li to moram komentirati? Što se tiče pisma -  Juraga je tada sugerirao da ne treba politizirati, zaoštravati i zauzimati stav, kao da izjava da ne treba politizirati nije politička par exelance! I kao da je danas moguće ne politizirati na funkciji, koja je bez obzira koliko se skrivao iza naslova umjetničke udruge, i politička. Ili kad se radi o pitanjima koja dodiruju građanske slobode, a u tom se pismu radilo baš o tome, pa umjesto da ih štiti, barem građanske slobode svojih članova, ono ih tim pismom definitivno uskraćuje i dokida. Tako da ja ne reagiram na Društvo niti na Juragu osobno, nego na neki naslov bez smisla i karaktera, koji je u stanju složiti takvu papazjaniju kakvo je to pismo. Valjda će se dolaskom Perice Martinović barem nešto promijeniti. I još nešto: jeste li primijetili da tamo, na čelu te udruge, nikad ne sjedi nitko iz lijevog političkog spektra? Je li to slučajno ili namjerno? A propos nepolitičnosti: Da li je to slučajan nepolitički fakt ili smišljen politički potez?

Prije nekoliko godina skinuli su vam predstavu 'Allons enfants' s programa Dubrovačkih ljetnih igara, a zatim i 'Galeba', koji je dobio sjajne kritike u inozemstvu, s repertoara ZKM-a. Da li ste zadovoljni sa životom svojih predstava? 

Zadovoljan?! Skinuli su sa repertoara sve što su mogli ili sve što su stigli, a što ima ikakvu dodirnu točku sa mnom. Po dolasku nove uprave u ZKM skinute su moje dvije predstave s repertoara. 'Galeb' se upravo slavodobitno vratio s prestižnog Wiener Festwochena, a  'S druge strane' je obišla cijelu Evropu i na repertoaru je već deset godina. Obje su imale snažan inozemni život i dobile brojne nagrade. I vjerojatno im je to bio krimen jer su obje skinute dolaskom nove uprave, bespovratno, autoritarno, ignorantski, bez objašnjenja. Mi smo, naime, imali dogovor o daljnjem planu igranja tih predstava i njihovim budućim gostovanjima po festivalima, također i o mojem novom projektu, o kome se već dugo razgovora. Dogovor je izgledao čvrst, profesionalan i vjerodostojan. Danas, dvije godine kasnije, od svega toga ništa. Niti jedna predstava nije obnovljena, niti sam pozvan zbog nove, niti sam dobio bilo kakvo očitovanje ili objašnjenje u vezi toga. Zašto? Ne znam! Očito sam naglo postao nepoželjan ili nekvalitetan, što mi je teško prihvatiti s obzirom da se radi o kazalištu u kojem sam proveo toliko puno  vremena i toliko toga napravio, ali jebiga, što da se radi. Imao sam najbolju volju da nastavim tu suradnju. Ako je to bila nepisana poruka, upućena na moju adresu, ovim putem poručujem da sam je shvatio.

U nekoliko navrata bili ste kritični i prema selektorima na kazališnim festivalima. Što im najviše zamjerate?

Govorio sam o ekipi koja se regionalno umrežila te se natječe u osnivanju novih kazališnih festivala i čuvanju stečenih pozicija, ravnateljskih ili selektorskih kako bi stupanj manipulacije porastao, a njihova korist bila što veća. Spominjao sam i neka konkretna imena, festivale i slično, ali očito uzalud. Ta praksa počiva na klasičnoj klijentelističkoj premisi - usluga za uslugu. Zna se šta je ulog, tko što može, tko što nudi i slično. Jagma je oko nagrada i ugleda koji one izazivaju puno više nego oko novca, kojeg kazalište nikad nije ni imalo.  No sve to čak ne bi bio problem, da ti isti ljudi u isto vrijeme, licemjerno u javnosti ne zastupaju sasvim suprotne teze: zgražaju se nad korumpiranošću društva, klijentelističkih obrazaca i slično, ali samo dotle dok se ne uđe na njihov teren na kome rade potpuno istu stvar nad kojom se javno zgražaju. Tim simuliranjem lijeve ideje nanose trajnu štetu svima koji se ovim poslom bave, ali i pravim iskrenim aktivistima koji se iskreno bore upravo protiv takvih radnji.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!