'Prvo se dobro ispavam. S obzirom na to da smo slobodni samo jedan dan sedmično, ne mogu skoknuti do Adelaida u Australiju, a ne mogu ni do Beograda da vidim porodicu. Svakog dana radimo veoma mnogo, već od 6.45 ujutro, još u interijeru, a za nekoliko dana izlazimo i u eksterijer. Mnogo je glumaca, vrlo je zanimljivo', za Dnevni avaz ispričao je Miki Manojlović kako provodi svoje zagrebačke dane.

Uživa u snimanju s redateljem filma Bobom Jelčićem i ekipom koju čine Rakan Rushaidat, Snježana Sinovčić Šiškov, Ksenija Marinković, Nikša Butijer, Milivoj Beader...

'Prije nego što smo počeli snimati s Bobom Jelčićem, imali smo probe koje nisu bile samo neko usvajanje dijaloga koji je napisan nego ozbiljno upoznavanje s odnosima, likovima, tzv. ulaženje u lik mnogo dublje nego što je to običaj. Tako da mogu reći da mi ne predstavljamo te likove u filmu nego zaista pokušavamo biti oni', rekao je. Film će govoriti o poremećenim odnosima zbog rastave braka. Fokus je na ocu kojeg igra Rakan Rushaidat koji se bori za pravo da što više vremena provodi sa sinom, a Miki Manojlović glumi tetka glavnoga lika.

Iako i dalje uvijek ima spakirane stvari za put i rad na više mjesta, posljednjih godina ipak više vremena provodi u Beogradu nego u Parizu. 

'Tako je ponajviše zbog obitelji, jer sam htio da moj sin Ivan ide u školu u Beogradu. Kad je kretao u školu, bila je to velika dilema, kao iz one pjesme koje su nešto mlađe generacije od moje veoma mnogo slušale, 'Should I Stay Or Should I Go' grupe Clash. Zaključili smo da će Ivan u Beogradu dobiti šire obrazovanje, na toj razini do fakulteta. Jednog dana, kad krene na studij, može i u Pariz. Uostalom, savršeno govori i francuski i srpski. Kad je progovorio, s 14 mjeseci, progovorio je oba jezika... No zemljopis ne mijenja mnogo na stvari. Sve je to danas vrlo blizu bilo gdje u Europi', kaže 67-godišnji glumac koji je braku s kolegicom Tamarom Vučković, direktoricom Jugoslavenskog dramskog pozorišta.

Progovorio je i na temu rata, koji u njegovu slučaju nije uništio ništa pa ni nijedno prijateljstvo. Naprotiv, čak ih je ojačao.

'Ljudi s kojima se i danas, evo, družim u Zagrebu, isti su kao i prije. Njihova imena veoma su poznata, ali to su moje intimne stvari. Nema ni traga od bilo čega što bi mnogima bilo, kao, normalno, da sad mene u Zagrebu netko mrko gleda, naprotiv. Vrlo su ljubazni. To je bitno za mene. Nisam ni ja neki egomanijak, neki ego tip pa da kažem: Evo mene, tu sam. Ali ljudi kad me prepoznaju, zaista su izuzetno raspoloženi što sam u gradu u kojem jesam trenutno', izjavio je u Dnevnom avazu. Ne smeta mu, kaže, to što ga na ulici znaju zaustaviti i pitati što snima, što priprema, zamoliti za fotografiranje.