POVIJESNA PUBLICISTIKA

Strossmayer izvan mitova

  • Autor: Mario Bošnjak
  • Zadnja izmjena 11.10.2011 13:20
  • Objavljeno 11.10.2011 u 11:00
Tportal

Tportal

Izvor: tportal.hr / Autor: Tportal

Đakovački kulturni krug predstavio je dvije knjige Josipa Juraja Strossmayera: 'Putopisne crtice' te 'Stolnu crkvu u Djakovu'. O knjigama su u Društvu hrvatskih književnika zanimljivo govorili dr. sc. Ružica Pšihistal, Ivica Mandić, predsjednik Organizacijskog odbora Strossmayerovih dana te Mirko Ćurić, priređivač knjiga

Poznavatelji lika i djela velikoga biskupa posebno su fokusirali njegov književni rad koji dosad nije bio istican u dugoj nisci njegovih zanimanja, znanja, umijeća i uopće njegovih mnogobrojnih djelatnosti. O biskupu Josipu Juraju Strossmayeru (1815-1905) mnogo je napisano, ali na potpun i objektivan prikaz njegova lika i djela, čini se, još će se pričekati. Ali, ipak dosadašnjim izdanjima ipak bolje je osvijetljen njegov književni profil.

Naime, sva je sila tekstova, dokumenta o njegovu raznovrsnu djelovanju iz doba njegova života, a i kasnije, u blaženu miru pohranjena u našim i inozemnim arhivima i još je uglavnom nedovoljno proučena te počesto siromašno ili jednostrano prikazana. Tako poznavatelj biskupova sveukupnoga djela mons. dr. sc. Andrija Šuljak zapisuje u pogovoru Strossmayerovim 'Putopisnim crticama' da su ga svojatali liberali, masoni, marksisti, Jugoslaveni, Slaveni i Europa, a zbog njegove širine i progresivnosti plašila ga se i Katolička crkva i njegova hrvatska domovina.

Zašto je tomu tako, zašto biskupa kojemu je dvostruko životno geslo bilo 'Sve za vjeru i domovinu' i 'Prosvjetom k slobodi' i dan danas mnogi Hrvati, posebice oni s velikim R, sumnjiče kao slaba domoljuba, a u crkvenim je krugovima još onih koji mu zlopamte uglavnom nikad pročitane polemike na Prvom vatikanskom koncilukada je, između ostalih zapaženih istupa, govorio o papinoj nepogrešivosti.

A on je, naglašava Šuljak, ponajprije bio pastir svoje biskupije. Vrlo je aktivno sudjelovao u političkom životu Hrvatske, Monarhije, Slavenskog juga, Slavenskog svijeta i Europe. Utemeljitelj je najviših kulturno-prosvjetnih ustanova u Hrvatskoj - Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, danas Hrvatska akademija, modernog sveučilišta u Zagrebu i Galerije slika. Pomagao je stipendijama mnoge studente i đake, pisce i umjetnike. Bio je preteča zbližavanja kršćanskih crkava i kultura, posebno katolika i pravoslavnih Slavena. To mu se i danas, koliko god to bilo ekumenski, također u pomnogih instant intelektualaca baš i ne vidi kao nešto pohvalno.

Nemalo je i onih koji smatraju Strossmayera nekakvim velikim Jugoslavenom, koji je, shodno tome, uvijek zamišljao Hrvatsku, napominje Mirko Čurić, znalački priređivač knjiga 'Putopisne crtice' i 'Stolna crkva u Djakovu', kao dio nekakvih većih državnih asocijacija. Da tome nije bilo tako razvidno je i kada putopisac razmišlja o sudbini Bavarske u doba ujedinjenja Njemačke, pa kaže: Moja Bavarijo, raduj se dok je vremena, jer kada se posvema preobraziš u Germaniju, ne vjerujem, da ćeš imati često povoda takvoj radosti. Do sada je barem iskustvima dokazano, da su manje države n. pr. Belgija, Švicarska, Holandija i ista Švedska i Norveška, sretnije i zadovoljnije nego velike. Najveća je međutim nevolja, kada zla kob odsudi malen narod na savez s velikim, što ga višeput, bez ikakvoga svoga probitka, sunovrati u vrtlog velikoga troška i rasipa. Takov narod gine i valja mu osobite mudrosti i opreznosti, da sasvijem ne izgine.

Đakovački kulturni krug

Đakovački kulturni krug

Izvor: tportal.hr / Autor: Tportal

E, pa nakon gornjega citata teško je zaista shvatiti one koji Strossmayera smatraju čak nekakvim duhovnim ocem Jugoslavije, a da se pritom čak ni ne obrazlaže što je uopće pojam jugoslavenstva u to doba značio. U 'Putopisnim crticama' na više je mjesta takvih pasaža koji su dokaz da samo pogolemo neznanje i priglupa zluradost može optuživati Strossmayera za jugoslavizam ili pak austroslavizam. Budući da bi se i među, čini se, sve brojnijim euroskepticima moglo naći i onih koji bi u Strossmayera mogli potražiti i neki anacionalni paneuropeizam po svaku cijenu, valja reći da se biskup zaista zalagao za Hrvatsku u zajednici europskih naroda, kaže se u predgovoru, za Hrvatsku uspravnu, pametnu i ponosnu, a ne Hrvatsku nerazvijenu, zapuštenu, na koljenima, koja se samo nekritički klanja stranim uzorima. Mons. dr. Marin Srakić, đakovačko-osječki nadbiskup i metropolit u proslovu knjige 'Stolna crkva u Djakovu' spominje nekoliko veoma zanimljivih događaje iz zemlje i svijeta koji odlično ilustriraju dokle mogu ići zablude o Strossmayerovu stavu o nacionalnom. Naime, primjerice, kada su nakon slobodnih izbora 1990. godine počela preimenovanja ulica u jednom katoličkom i hrvatskom selu gdje se jednu ulicu htjelo nazvati po imenu toga velikoga biskupa, neki su vjernici pitali je li to u redu, naime o biskupu se i njegovim (ne)nacionalnim stavovima čuli i negativno, a pogotovu zato, smatra predgovarač, zato što je bivša vlast Strossmayera stavljala nasuprot nadbiskupu Stepincu.

'Putopisne crtice' otkrivaju autora sjajna zapažanja, velika smisla za različite komparacije, posebice s gradovima u Hrvatskoj pritom kritički vrednujući što je bolje , ali i što je gore nego li u domovini. Često upozorava na moguće uzore za Zagreb, Osijek, Đakovo itd., a pritom ne ostaje samo na opisima značajnih građevina, i to ne samo sakralnih, nego ih i valorizira prema tome mogu li biti uzor u Hrvatskoj ili ne. Ne zastaje samo na izvanjskosti gradova, već znalački ocjenjuje i društveni život, pa i političke situacije, tako da se ponekad čini da mu je putopisanje, zapravo, samo povod za njegova opća razmišljanja o tadašnjosti i budućnosti svijeta kako u inozemstvu, tako i u tuzemstvu, u njegovoj Hrvatskoj pred kojom je tada još mnogo razvojnih potreba koje on nastoji i osobno konkretno rješavati.

Prolazi on tako u veoma brzom ritmu za to doba od Djakova do Osijeka pa preko Magjarske do Beča, put zlatnoga Praga, u Draždjane (Dresden), Berlin, Bamberg pa do Monakova (München). U nekim gradovima ostaje po dva dana, ali to kao da mu je dovoljno da zapiše veoma zanimljive putositnice. Ponekad gotovo novinski reportažno zapaža, primjerice, tako da je Berlin iako velik i lijep grad poprilično nečist. Posjećuje i zoološki vrt gdje ga veseli što djeca dolaze tamo na nastavu , ali nipošto mu se ne sviđa što se posjetitelji najviše zadržavaju kod majmuna kojeg smatra odurnom životinjom jer ga se doima kao karikatura čovjeka, a ponajviše ga smeta to što majmuna tadašnja znanost proglašava pretkom čovjekovim, tj. čovjeka majmunovim unukom, a ne bićem na sliku i priliku Božju.

Tako osoban zna biti i u tekstovima o stolnoj crkvi đakovačkoj gdje o svim slikama piše detaljizirano opširno, a o dvjema slikama koje mu se ne dopadaju na samom kraju zapisuje sljedeće: Sad bi mi još samo preostalo dvije slike u glavnoj lađi opisati, ali mi se ne će. Umjetnik, koji ih je slikao, vrlo je dobar i plemenit čovjek, no slab slikar. Slike mu nimalo nisu monumentalne. Reklo se, da je učenik Overbeckov i da je dugo vremena kod Overbacka radio. Ja u njegovim slikama ni najmanjega traga Overbackove umjetnosti ne nalazim. Slika jedna predstavlja žrtvu Noemovu, a druga žrtvu Abrahamovu. Tim će slikama najoštrija kritika biti neposredno susjedstvo Seitza starijega i mladjega.

Gornji reci o majmunu i izostavljenim opisima dviju sliku, anegdotalni kakvi jesu, dobar su uzorak Strossmayerova spisateljskoga umijeća. Očito njegovi publicistički tekstovi otkrivaju autorovu iznimnu svestranost renesansnoga tipa, ponekad upravo žurnalističku rečenicu, uvijek gipku i preciznu, a obično i efektno poantiranu. Stil mu je, iako danas, dakako, pomalo antikan, ali visoko poliran i lako čitljiv.

Sklon je i originalnu izboru stilematski obilježenih riječi, pa i tadašnjih neologizama, nekih do danas neprihvaćenih, kao što je, primjerice, riječ zemnjak za krumpir, ali i sjajnih tvorevina kao što je prikrpina za nešto što se neprikladno dodaje nečemu, a to je kod njega najčešće neskladno dozidavanje objekata uz sakralne građevine. Lansiravši možda tu riječ nije ni slutio koliko će se prikrpina naći do dana današnjega oko njegova imena, lika i djela. Mnogi će mitovi, nakon čitanja predmetnih dviju knjiga, posebno oni negativna predznaka, koje su oko njega isprepleli suvremenici i nesuvremenici te zluradi svevremenici, jednostavno otpasti. Tako će i priče o njegovu nedovoljnu hrvatstvu, neumjerenu slavenofilstvu i nepriličnu kleriku, za kojeg se i danas šire priče da je imao čak tridesetpetoro djece, biti ipak stavljene pod znak sumnje. Te dvije knjige tako posebno otkrivaju autora Josipa Juraja Strossmayera izvan svih mitova.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!

Napiši ovdje što ti misliš o ovoj temi