Povjesničar Stipe Kljaić s Hrvatskog instituta za povijest za tportal komentira činjenicu da je Skupština Grada Zagreba preimenovala ulice koje nose imena Filipa Lukasa, Vladimira Arka, Antuna Bonifačića i biskupa Ivana Šarića
Komentirajući činjenicu da je Skupština Grada Zagreba preimenovala ulice koje nose imena Filipa Lukasa, Vladimira Arka, Antuna Bonifačića i biskupa Ivana Šarića, povjesničar Stipe Kljaić s Hrvatskog instituta za povijest, u izjavi za tportal, ističe kako je riječ o 'ideološkom radikalizmu koji se u svojem fanatičnom sljepilu ne osvrće na povijesni kontekst i gazi preko povijesnih činjenica, s tim da Zagreb postaje poligon za realizaciju jedne lokalističke revolucije pod diskriminatornim sloganom ljevičarskog lokalpatriotizma 'Zagreb je naš!' Zagreb je upravo postao to što jest zbog svoje otvorenosti i širine, univerzalnog duha jer se nije držao uskogrudnosti lokalpatriotizma koji izgleda da je danas službeni moto gradskih vlasti'.
'Ti ljudi, konkretno Lukas, Arko, Bonifačić, pripadaju Zagrebu, ali i hrvatskoj nacionalnoj povijesti i kulturi. Bez Lukasa i Bonifačića, bez Arka, bez njihova doprinosa hrvatskoj kulturi i hrvatskom gospodarstvu oni bih bili značajno siromašniji. Na kraju krajeva, Lukasova djelatnost je zadužila mnoge ustanove, današnji Ekonomski fakultet, Maticu hrvatsku i Leksikografski zavod 'Miroslav Krleža', u mnogočemu značajna uloga Matice hrvatske u kasnijem Hrvatskom proljeću je bila moguća upravo radi Lukasove izgradnje njezine infrastrukture za vrijeme njegova predsjednikovanja, a Arkova konfiscirana imovina i poslovni subjekti su korišteni i za razvoj socijalističke privrede, koja se tako nekritički idealizira u krugovima vladajuće stranke Možemo', dodaje Kljaić.
vezane vijesti
Prema njegovim riječima, 'čišćenje koje se sada provodi je nije povijesno točno i utemeljeno: Lukas naprimjer nije nikada bio član ustaškog pokreta'.
'Naprotiv, bio je disident tog režima, prozivan je da je 'anglofil' jer je bio orijentiran na strani Saveznika. Čak postoje svjedočenja da mu je ustaški režim prijetio uhićenjem i kaznom smrti, ali se to nije usudio zbog njegova velika ugleda u hrvatskom javnom životu 1930-ih i 1940-ih godina. Ipak, nove su ga komunističke vlasti osudile na smrt u odsutnosti, preminuo je u Rimu gdje je i pokopan iste 1958. godine, a njegovi su posmrtni ostaci prebačeni nedavno u rodna Kaštela kod Splita', rekao je Kljaić.
Postoje, dodaje Kljaić, vrlo jasni dokazi i njegovi javni govori koje je držao na sjednicama Matice hrvatske za vrijeme Drugog svjetskog rata u kojima je izražavao duboko neslaganje s Pavelićevim režimom i njegovim politikama.
Što se pak vrhbosanskog nadbiskupa Ivana Šarića tiče, Kljaić napominje kako su političko-povijesne okolnosti u BiH, za razliku od teritorija Hrvatske, za vrijeme NDH bile znatno složenije i drugačije.
'Opasnost je tamo za njega kao crkvenu osobu bila veća, što četničkog što od partizanskog pokreta, i zato je ta njegova 'veza' s režimom bila jača, jer je na području Vrhbosanske nadbiskupije bila veća vojna opasnost od stradanja, i to treba tretirati u tom kontekstu ratnog vihora i opće eskalacije sukoba. Nepravedno je svoditi ga samo na vrijeme NDH. To je svođenje povijesnih osoba na samo jednu i to kratku epizodu iz njihovih života nije racionalno, nego ideološki puritanizam', rekao je Kljaić.
Govoreći o industrijalcu i proizvođaču alkoholnih pića Vladimiru Arku, čije je ime, također, proskribirano, Kljaić napominje kako je 'logika, očito, svakoga tko je bio prisutan u Zagrebu za vrijeme NDH optužiti da je kolaborant režima, pristaša, suradnik, poklonik'.
'Povijest se ponavlja, po istoj logici i po istoj mjeri je bio osuđen prije 80 godina kao i danas, doduše danas na samo simboličan način. I to od jedne progresivističke stranke koja se kune u to da je najvažnije ono buduće, da svi moramo slijediti svemoguće njezine tranzicije u bolju i vedru budućnost, simptomatično da im odjedanput smeta prošlost i ljudi koji su živjeli prije 80 godina. Radi li se tu zapravo za naivne i neupućene, i za 'korisne idiote' o prepakiranju i remaking jedne stare ideologije pod zastavama nekih novih boja? Nakon ovog možemo očekivati da gradske vlasti zabrane Zagrepčanima korištenje npr. liftova Thiessen-Krupp jer je ta kompanija poslovno surađivala s Hitlerovim režimom i financirala njegovu ratnu mašineriju. Ili, dozvolite da budem ironičan, možemo očekivati da se donose inicijativa od ovakvih gradskih vlasti o promjeni imena grada Zagreba u naprimjer Titograd, jer je eto ime Zagreb problematično jer je pod tim imenom bio glavni grad NDH. Gdje su granice tog ideološkog ludila?', pita se Kljaić.
