'Zagorka', autorski projekt Ivice Boban i nova produkcija Drame Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu, negdje je između ta prva i ta druga četiri sata, između fenomena koji nedvojbeno zaslužuje i više od obične posvete i nevjerojatne nebrige za svoju temu, publiku i izvođače. Kao da je kazalište na trenutak zaboravilo što bi trebalo biti, i to baš u času kad treba slaviti jednu od onih koje je samo izgnalo.

Ivica Boban sve je sklonija 'eksperimentima' sve većeg kalibra, u kojima pokušava ponovno pronaći ishodišta kazališta. Od inovatorice koja je razbijala igru i koja je među prvima ovdje probijala granicu između glume i plesa, tj. zagovarala izvedbu kao kompleksniji čin od lijepog scenskog govorenja, pretvorila se u kazališnu autoricu koja velikim predstavama pokušava pronaći neki novi 'kvantitativni princip'.

Zato nema smisla uspoređivati 'Almu Mahler', njezinu takozvanu malu, ali izrazito uspješnu predstavu iz Teatra &TD, i 'Zagorku'.

Prva je pokušala osvijetliti lik možda i zaboravljen, druga pokušava prodrijeti iza lika koji jest poznat, ali kao da, iz mnogih razloga, ipak ne postoji. Vjerojatno zato ovaj autorski projekt Ivice Boban najviše inzistira na biografičnosti, linearnosti, činjenicama, priči... da bi se napokon saznala istina, onoliko koliko je istina uopće dohvatljiva, o liku koji se krije iza imena od pera izabranog po regionalnom ključu.

Život Marije Jurić Zagorke nesumnjivo je izvrsno izabrana i zahvalna tema za kazališnu ili bilo koju drugu vrstu obrade. Fascinantna osoba i autorica zavidnog kapaciteta objedinjuje popularno i elitno, priču o uspjehu u granicama dopuštenog i niz osobnih brodoloma, a pritom je svjedočila, ponekad i iz prve ruke, povijesnim previranjima koja su i na uspjeh i na brodolome ponekad imala presudan utjecaj. Spoj osobnog i javnog, privatnih inklinacija i zadatosti s jedne te društvenih postulata i mijena s druge strane, kombinacija je koja gotovo da ne može ne završiti uspjehom, no 'Zagorka' je ipak daleko od toga.

Režijska i dramaturška nemaštovitost toliko su prisutne u njoj i očito namjerne da cijela stvar nalikuje konceptu, no jedini koncept koji se iz takve predstave s tom temom može iščitati je da i sama produkcija želi biti vjerna poetici Zagorkinih romana. Sve sastavnice su unutra: snažna i samosvojna heroina, nesretne okolnosti, obiteljsko nasilje, pokoji prijatelj i pomagač, seoska idila, narodne popijevke, nacionalni zanos, istinoljublje i pravednost... jedino kraj baš i nije sretan, ali ni ne mora biti. Najširi slojevi publike trebali bi voljeti takvu predstavu, s rupčićem u ruci i podignutom rukom, glasno negodujući u trenutku kad je junakinja ugrožena ili aplaudirajući nakon što ugnjetavačima (po)kaže gdje im je mjesto. Baš tako - iskreno, čisto i devetnaestostoljetno!

Takva vrsta vježbe iz popularnog, možda i pučkog kazališta ima i drugu, uvjetno rečeno još zabavniju stranu. Tako pojednostavljena Zagorka lagati ne može i ne zna, pa i sama predstava otvoreno progovara o hrvatskome glumištu i sasvim jasno daje do znanja koliko je među biranom elitom središnjeg nacionalnog kazališta i njegove drame onih koji zaista mogu nešto učiniti svojim bivanjem na pozornici.

Kad su prikriveni kanonskim tekstom željeznog repertoara, ta nedoličnost možda ne dolazi (ponekad!) toliko do izražaja kao u trenutku kad se sudare s naivnim svijetom te produkcije. Pored članova ansambla, u njoj sudjeluju i ugledni gosti koji su, iako predaju glumu, od nje još poprilično daleko. No zato gošće - neuništiva Daria Lorenci Flatz u naslovnoj ulozi i uvijek zanimljiva Lana Barić kao Zagorkina sveprisutna opsesivna majka - čine najviše da se taj ogromni igrokaz ne raspadne, ali ni one nisu svemoćne. Svi ostali se zaista trude biti uvjerljivi u predstavi koja se trudi biti uvjerljiva, ali trajnim osciliranjem između dokumentarnog tona i stilizacije otkriva da ni sama ne zna želi li biti parodija same sebe, kazališta ili društva. Pa to ne može znati ni publika.

Drugim riječima, ako se Zagorku i htjelo opisati Zagorkinim sredstvima, trebalo je malo misliti i na sadašnjost. Nije da nema sličnih primjera, i 'Alma Mahler' je među njima, a kao jedan od vrhunskih može se navesti i onaj kako su Dalibor Matanić i Robert Perišić uspjeli donekle sličnu biografiju Slave Raškaj stisnuti u eponimnih sto minuta. Ivica Boban htjela je nešto slično filmskoj dramaturgiji kratkih rezova i sinkronije, priča čak i čini luk od sredine 20. stoljeća i razočarane starosti prema djetinjstvu, ali to je jedini korektan odmak od banalne linearnosti pripovijedanja, izuzmu li se dva jeftina glazbena broja i nepotrebna, koliko i nedostatna, ukoliko je namjera bila spajati lik i djelo, podsjećanja na Zagorkine povijesne romance.

Iako će na studiozniju i nadahnutiju autorsku biografiju morati još pričekati, Zagorka je tako ponovno poslužila kao lakmus papir domaće kulture, glumišta pogotovo. To i nije tako loše – carske golotinje nikad dosta.