Kad bi neka ozbiljna strana TV kuća htjela snimati dokumentarnu seriju o Hrvatskoj i kad bi producenti mene pitali da im nacrtam rutu za tri mjeseca rada na terenu, rekao bih im da se prva četiri tjedna stacioniraju isključivo u Splitu, a poslije mogu kud ih noge nose. Jer sve najbolje i sve najgore što postoji u Hrvatskoj, sve najljepše i najružnije, sve najrigidnije i najslobodnije, sve najtužnije i sve najveselije – sve je to koncentrirano na ovom skučenom prostoru. Kad odete odavde, dragi moji producenti, ništa vas više u Hrvatskoj neće iznenaditi, ni pozitivno niti negativno, jer sve ste bitno već vidjeli i doživjeli u tih mjesec dana Splita, govorio je svojedobno Renato Baretić.

U tom je Splitu Baretić napisao svoje najbolje, ne samo novinarske tekstove, nego i one književne, scenarističke. Došao je u najveći dalmatinski grad sredinom devedesetih, pisao za Slobodnu Dalmaciju i Feral Tribune, te zadnjih nekoliko godina bio redoviti kolumnist tportala.

Osim kao sjajnog i jedinstvenog novinara, humorističnog, autoironičnog, pamtimo ga i kao kroničara našeg vremena i našeg društva. Sve ono što je gledao i vidio, sve ono što je čuo i slušao, ono što je, uostalom, osjetio i osjećao o ovom narodu i podneblju, prenio je u književni i dramski rad: bile su to vrhunske studije mentaliteta, odnosa, s istančanim osjećajem za jezik i ono što nam jezik predstavlja.

Živimo takvo sranje da je i izolirani pučinski otok bolji

Široj je javnosti najpoznatiji po svom kultnom romanu Osmi povjerenik (AGM, 2003.), u kojem nije samo, kako to pisci obično rade, fikcionalizirao prostor i svijet, nego i jezik. Stvorio je famozni tretijuonski govor i sve što iz tog govora proizlazi. Jedan je od osnivača Pričigina, splitskog festivala pričanja priča, jedan od onih čije smo scenarije gledali a da nekad i nismo znali da ih je upravo on napisao.

Jurica Pavičić, Baretićev prijatelj i kolega pisac i novinar, za tportal je podsjetio koliko je Osmi povjerenik bio i društveni i kulturni fenomen: knjiga koja je postala enorman hit, osvojila brojne domaće nagrade, a prema kojoj je snimljen i film u režiji Ivana Salaja, koji je bio hrvatski kandidat za Oscara. "Ono što je meni oduvijek bilo zanimljivo je pitanje: zašto? Što je u toj knjizi pogodilo pravu žicu tranzicijske Hrvatske?", govori Pavičić.

"Čini mi se da je ‘Povjerenik’ tih ranih 2000-ih pogodio senzibilitet društva koje se budi iz opijenosti demokratskim promjenama i prihvaća razočaranje kao ‘default’. A Barni je toj publici ponudio Trećić: s jedne strane, Trećić je bio tri kanala udaljen od sranja na kopnu i to ga je činilo privlačnim. S druge, Trećić je bio galsko selo iz Asterixa koje se opire globalizaciji, tranziciji, čak i demokraciji. Uspjeh Barnijeve knjige kao da je bio kolektivna čitateljska poruka: ovo što živimo je takvo sranje da je i izolirani pučinski otok bolji. U neku ruku, taj motiv povezuje dvije otočke hrvatske knjige, Osmog povjerenika i Miris, zlato i tamjan Slobodana Novaka."

Nenormalno duhovit lik

Tranzicijsko društvo, nemogućnost čovjeka da se sastavi i pozicionira u vremenu i prostoru, svojevrsnu povijest nesnalaženja, sve je to Baretić ispisao i u svojim drugim djelima. Bio je nepogrešivo točan i precizan u društvenim i političkim analizama i komentarima, i kao malo koji pisac hvatao je ono što nazivamo duhom vremena.

Zrinka Pavlić, tportalova filmska i televizijska kritičarka, kaže kako još uvijek zuri u njegovu vizitku koju joj je dao na jednom Pričiginu, i ne može vjerovati da ga više nema. „Vizitka je to i tipična i atipična za Renata. Atipična zato što Renato – iako jest bio poseban – nikada nije pokušavao biti nešto posebno niti se pretvarati da nešto ‘predstavlja’. A tipična zato što je bio nenormalno duhovit, pa je vizitku napravio u obliku osobne iskaznice kakva se izdaje u našoj zemlji, samo bez OIB-a i sličnih bespotrebnih birokratskih podataka, nego samo s onima koji su potrebni da mu se obratite.

"Nismo Renato i ja bili bliski, ne može se ni reći da smo bili frendovi jer smo se vidjeli možda tri puta u životu, ali uvijek smo se jako dobro kužili i ugodno proćaskali. Odlično smo se zabavljali komentirajući zajednička iskustva purgera koji su zbog ljubavi otišli u Dalmaciju, a kužili smo se i zato što smo se oboje bavili sličnim stvarima – pisanjem knjiga i priča, TV kritika, scenarija."

Samo netko s uhom za ljude i priču može biti tako sjajan pisac

Baretić, dodaje Pavlić, daleko je uspješnije i s mnogo više odjeka nego ona sama ispisivao priče, barem u književnom i scenarističkom smislu. "Ono što sam kod Renata odmah primijetila jest da nije bio sjajan samo u pričanju, nego i u slušanju. I po mojem mišljenju upravo ga je to činilo vrhunskim piscem i scenaristom. Kako bi inače tako majstorski smislio trećićanski jezik?", govori.

"Samo netko tko ima takvo uho za ljude, za govor, za priču može oblikovati takve likove. I samo netko s takvim velikim, toplim darom da jednako dobro pripovijeda i jednako dobro sluša mogao je biti takav pisac, novinar i scenarist. Ali i takav čovjek u čiju vizitku buljiš 24 sata nakon što čuješ da ga više nikada nećeš vidjeti ni čuti, iako si ga vidjela možda tri ili četiri puta u životu. Užasno mi je žao zbog toga."

Tatjana Radmilo, književna prevoditeljica i rođena Splićanka, Bartićeva bliska prijateljica i suradnica na Pričiginu, podsjeća da je on bio i pisac, i novinar, i prijatelj, ali ponajviše "uno di noi", jedan od nas, nikada ne dovodeći u pitanje svoje purgerstvo.

Uspio je nemoguće: ujediniti Split

"U Splitu, takozvanom ‘gradu slučaju’, u kojem se svi neprestano izruguju jedni drugima, kmeče i kritiziraju, u kojem je svaka inicijativa unaprijed osuđena na neuspjeh, Renato je stvorio i ostavio festival pričanja priča – Pričigin – koji u tom trenutku nigdje drugdje ne bi mogao uspjeti. Dovoljno je pogledati pričiginske fotografije i sretna lica publike. Malo je tko za tako kratkog zemaljskog života drugim ljudima darovao toliko žive i opipljive kolektivne sreće trenutka. A kad je Pričigin doveo gotovo do punoljetnosti, prepustio ga je drugima, baš kako i treba biti", kaže Radmilo.

Dao nam je, dodaje, i Split za početnike: abecedu grada, pojmovnik Splita, duhovit, zabavan, ali i pun poštovanja prema ovom gradu i njegovoj ludosti. „Zanimljivo je da je i Pričigin i Split za početnike stvorio u suautorstvu – zasigurno uz zafrkanciju, gušt i puno veselja“, zaključila je Radmilo.

Za Marinu Vujčić, spisateljicu, urednicu i još jednu blisku prijateljicu, Renato Baretić bio je, kako kaže, "naš Tonino Smeraldić" – vlastiti junak koji će, unatoč svim sudbinskim podvalama, pa i onima koje su znale biti tragične, uvijek biti "zadužen" za plemenitost i sve ono dobro što se mora pronaći da bi se preživjelo.

Službeni prevoditelj brige za ljude

"Naš službeni prevoditelj, koji će nam vlastiti jezik i mentalitet ‘prevoditi’ na utopijski šarm u koji je, zahvaljujući njegovoj vještini baratanja riječima, bilo tako lako povjerovati. Ne mogu se sjetiti ni jednog drugog asimiliranog Splićanina kojemu je Split do te mjere dopustio da bude njegov i prihvatio ga kao autoritet za dalmatinski mentalitet, jezik i običaje“, govori Vujčić.

Priznaje da ni sama ne zna je li za to zaslužno čudo Osmog povjerenika, romana u kojem nam je svima izmislio onaj jedan otok na koji se može pobjeći, ili njegova blaga, topla i brižna narav, koja je svima koji su ga upoznali s vremenom postala dragocjenija od njegove književnosti.

"Unatoč tome što sam bila istinski fan njegova pisanja – i književnog, i novinskog, i scenarističkog – u svoju bih osobnu antologiju njegovih rečenica sada najradije uvrstila poruku koju mi šalje da provjeri je li sve u redu kad novine pišu da je požar u mome selu. Takav je bio Renato Baretić. Meštar od riječi koji se iskreno brine za druge. To je, za razliku od knjiga koje ostaju, nenadomjestivo", zaključuje Vujčić.