Miran Kurspahić nikada nije vjerovao u sigurnost, konvenciju ni proračunati uspjeh. Njegov svijet, bilo kazališni ili glazbeni, uvijek se rađa iz sukoba – između instinkta i ideje, teatra i stvarnosti, discipline i dionizijskog kaosa. U vremenu u kojem je bunt postao marketinška poza, a subverzija još jedan žanr na streaming platformama, Kurspahić i njegov bend TV Eye i dalje inzistiraju na nečemu gotovo arhaičnom: stvarnoj energiji, iskrenom sudaru tijela i zvuka, znoju i nesavršenstvu.

Zagrebački kvintet, koji ovaj redatelj, glumac i performer predvodi s ritam gitaristom Sašom Mitrovićem, nakon zapaženog albuma prvijenca Kick It Out i niza nastupa s legendama poput The Culta i Godfathersa, vraća se na pozornicu Tvornice kulture kako bi predstavio svoj drugi studijski album Explode i otvorio novu etapu djelovanja – onu u kojoj rokenrol ponovno pokušava pronaći smisao u svijetu koji se sve teže pokreće. Uoči koncerta u četvrtak, 16. listopada, s frontmenom benda popričali smo o autentičnosti i kompromisu, strahu i humoru, umjetnosti kao posljednjem prostoru slobode, i o tome zašto još uvijek vjeruje da se i iz mraka može vidjeti svjetlost.

TV Eye opisujete kao bend koji svira prvenstveno iz užitka, ali i iz bunta prema indiferentnosti današnjeg vremena. Može li garažni rock, u svojoj sirovoj, gotovo liturgijskoj energiji, još uvijek probuditi publiku i stvoriti onaj fluid uzajamne energije koji je digitalno fragmentirano društvo gotovo zaboravilo?

Vjerujem da ni ja ni ostatak talibana iz TV Eyea nemamo iluzija da danas glazba može išta promijeniti. Ona je, u najboljem slučaju, postala samo još jedna pozadinska buka u beskonačnom prelistavanju trivijalnih isječaka na news feedu i društvenim mrežama. No ako me pitate za njezin koncertni, odnosno, izvođački aspekt, o živom trenutku izvedbe, onda možda i vidim tračak svjetla na kraju tunela. Svijet će se u idućim godinama neminovno promijeniti uvođenjem umjetne inteligencije u sve sfere života, od tržišta rada do umjetnosti.

To je iduća velika revolucija koja nam zasigurno predstoji. I baš u toj nadolazećoj dominaciji virtualnog vidim šansu za opstanak, možda čak i procvat živih događaja, koji će ljude organski povezivati, ali i konfrontirati. Jer ništa ne može zamijeniti energiju stvarnog susreta: žive, dišuće ljude, dodir, znoj, miris, intenzitet trenutka. Taj neki oblik ritualnog ludila, upisanog duboko u našu srž, naš mem kao ljudskih bića. Rokenrol je u svojim začecima nudio, i još uvijek nudi, upravo to – otpuštanje inhibicija, osjećaja, iskonski ritam, erotsku energiju i svojevrsno ludilo. Mi smo dovoljno stari da taj osjećaj još uvijek možemo prizvati, a dovoljno neopterećeni uspjehom da se ne zamaramo zadovoljavanjem kritičara ili izmišljanjem tople vode.

Na malom tržištu teško je istodobno biti autentičan i težiti široj vidljivosti. Kako uspijevate održavati održavati vlastiti estetski i etički kod, a pritom izbjeći pritiske koji vode prema prilagodbi komercijalnim očekivanjima?

Formula je jednostavna – ne živimo od glazbe. Svatko od nas ima svoj posao, svoju profesiju, i kroz nju rješava egzistenciju. Još važnije, svi smo ostvareni u svojim poljima i ne lovimo s ovim bendom ni slavu ni novac jer, infantilnosti unatoč, nismo toliko naivni da ne bismo znali kako se to ovom vrstom glazbe ionako ne postiže. Radi se isključivo o užitku i pronalaženju onih koji taj užitak žele dijeliti s nama. Kad čujem komentare o tome kako bismo trebali izgledati, zvučati, gdje bismo smjeli nastupati ili kojoj izdavačkoj kući pripadati, samo se spopadne smijeh.

Po toj logici bismo valjda trebali zauvijek ostati zatvoreni u garaži, bez izdanja, odjeveni u skromnu, neupadljivu odjeću, držeći se propisane estetike "pravog" garažnog benda. A nikako se, naravno, ne bismo smjeli drznuti osnovati bend nakon dvadeset pete. Ili, još gore, svirati glazbu koju ne slušamo i ne razumijemo da bismo bili "pomodni". Takvo razmišljanje podsjeća na tinejdžerski dogmatizam – nedojebani idealizam petnaestogodišnjaka koji misle da postoji jedna ispravna formula za slobodu. U stvarnosti, puno je tu dogmatizma i pravovjernih, čega se grozim. Temelj rock’n’rolla oduvijek je bio sloboda – otpor konvencijama, rigidnim pravilima i normama – i tog se postulata i dalje držimo.

Stvaraš i sviraš ono što osjećaš, iznosiš to s punim uvjerenjem i ne povijaš se tuđim ukusima. Tako ostaješ dosljedan sebi i svojoj glazbi, bez obzira koliko ona bila "anakrona". Tvoja je, uživaš u njoj, proizlazi iz nekih tvojih osjećaja, sjećanja, pasija, uzora i referenci. Nikome je ne namećeš kao sveto pismo. Ima dovoljno mjesta za sve pod ovim nebom. Mi nudimo svoje viđenje rock’n’rolla: dobru svirku, dobru zabavu i zdravu zezanciju. I sigurno se zbog toga nikome nećemo ispričavati. Kao što je rekao jedan od mojih dječačkih uzora, David Bowie: "Don’t play to the gallery."

Drugi album nazvali ste Explode, sugerirajući energiju i kreativnu eksploziju, iako bend sami opisujete kao "gerijatrijsku skupinu". Kako objašnjavate taj paradoks da istinski, sirovi i eksplozivni rock izlaz pronalazite upravo u zrelijoj dobi? Donosi li kasno "otkrivanje" glazbe kao kreativnog polja zapravo i neku prednost?

Svi u bendu prešlismo četrdesetu, neki i pedesetu, pa je logično da smo nekim novim klincima dinosauri. Mi tu "gerijatriju" autoironično nosimo s ponosom – živahni, vitalni i nabrijani dinosauri koji još nisu uginuli i koji se, usput rečeno, i dalje znaju dobro zabaviti. Barem dok nas ne sustigne biološka neumitnost. Svi smo mi, svaki na svoj način, infantilni, i to mi je divno. Još smo radoznali, još uvijek se igramo, još imamo potrebu stvarati zajedno. Glazbi pristupamo ozbiljno, ali sebe ne shvaćamo previše ozbiljno, pa u toj rasterećenosti leži lakoća stvaranja.

Bez humora, zdrave zajebancije i zadirkivanja nema ni kvalitetnog odnosa u bendu, a samim tim ni dobre glazbe. Sve drugo vodi u neko pretenciozno pimplanje, a to me užasava. Nitko nas ne može toliko sprdati koliko se mi međusobno sprdamo i to je, mislim, jako zdravo. Ja sam iskreno oduševljen samom činjenicom da iza nas stoje već dva objavljena albuma i gomila sjajnih koncerata, kasnom startu unatoč. A čeka nas, nadam se, još barem toliko. Za mene je to ogroman uspjeh i, prije svega, veliko veselje, bez obzira na brojke, statistike i tuđa mišljenja. Da, Explode – netko se potrudio, uložio vrijeme, napravio nešto i na kraju to čak izdao kod diskografa. BUM! I Aleluja!

Vaš autorski pristup često kombinira poziciju autsajdera i humor koji se ruga ustaljenim obrascima. Razvijate li pritom svjesnu strategiju – neku vrstu "anti-metode" – kojom namjerno tražite bolna mjesta današnjeg društva i otvarate teme o kojima se inače šuti?

Bavljenje aktualnošću i onime što je relevantno za život sugrađana smatram svojevrsnom umjetničkom dužnošću. U kazalištu ionako ima previše onih koji ne "talasaju" i ne bave se osjetljivim temama, pa mi se otvaranje tih neuralgičnih točaka čini još potrebnijim. Umjetnost, da bi imala smisla, mora biti mentalno stimulativna. Pobuđivanjem različitih osjetila, prije svega kognitivnih, treba potaknuti publiku na kritičko promišljanje svijeta, ljudi i događaja oko sebe. Dobro kazalište uvijek je političko, makar se radilo i o banalnoj ljubavnoj priči, jer ono mora imati dodir s publikom i njezinim životima. Inače je mrtvo, sterilno i beznačajno, troši dragocjeno vrijeme, prostor i pažnju. Ako je kazalište kvalitetno, ono postavlja prava pitanja i time usmjerava pozornost na bitne teme, fokusira ih. A što se humora tiče – bez njega, po meni, nema ni prave umjetnosti. Izostanak autoironije uvijek otvara autoput prema pretencioznosti i lošem stvaralaštvu.

Što je danas po vama najopasnije ne propitivati? Živimo u vremenu u kojem se i desni i lijevi narativi često tretiraju kao nedodirljivi – koje su ideje ili vrijednosti postale tabu do te mjere da se o njima više i ne usuđujemo otvoreno raspravljati? Koju cijenu društvo plaća kada iz straha prestane dopuštati provokaciju?

Najopasnije je, oduvijek, propitivati stvarnost – ili, još preciznije, istinu. Upravo zato što si svatko prisvaja monopol nad njom, istina postaje najosjetljivije područje. A poanta umjetnosti, barem onakve kakvu ja razumijem, jest sloboda. Sloboda od okvira, zadatosti, sigurnih obrazaca. Ako želi biti istinski vrijedna, umjetnost mora biti hrabra, probijati granice, ići onkraj, prkositi, provocirati kad treba. Umjetnost mora izazvati reakciju i emociju, od zadivljenosti, sreće i opijenosti, do šoka, zgražanja, pa, meni najvažnijeg, promišljanja i kritičkog odmaka. Čim potakne kognitivno-senzualni proces u nama, ona ima vrijednost. Samo totalitarni umovi, malograđani i neuki ljudi pokušavaju umjetnosti oduzeti njezinu provokativnu prirodu.

Umjetnost ne poznaje dopuštene i nedopuštene teme; naprotiv, njezina je zadaća katkad i kršiti ta pravila. U tome leži njezina ljepota – čak i u totalitarnom režimu umjetnik kroz svoj rad može, makar na trenutak, biti slobodan. Zato se toliko zalažem za umjetničku slobodu i zato prezirem političku korektnost. Smatram je jednom od najmalignijih globalnih bolesti 21. stoljeća. Sloboda govora je, po meni, jedno od najdragocjenijih dostignuća ljudske civilizacije i temelj svake umjetnosti i kulture. Danas je na meti i s lijeva i s desna, što samo potvrđuje koliko je nužna i koliko je, zapravo, krhka.

Nikada nismo imali više informacija, a nikada nismo bili dezorijentiraniji i ogorčeniji. Možemo li još uopće govoriti o zajedničkoj stvarnosti ili smo trajno osuđeni na informacijske mjehure i emocionalne eho-komore?

Pojava interneta, a potom društvenih mreža, u potpunosti je promijenila svijet kakav smo poznavali. Utjecaj nije ograničen samo na dinamiku društvenih odnosa, nego i na sam način na koji percipiramo stvarnost. Identitet više ne formiramo sami za sebe, već u neprekidnom suodnosu sa zajednicom – i to, sve više, kroz tuđu percepciju. Nekoć je mogućnost poigravanja vlastitim identitetom bila ograničena, spora, ponekad i nemoguća. Dolaskom interneta to je postalo trendovsko pitanje: svatko danas, ovisno o raspoloženju i prilici, bira između nebrojenih verzija sebe kao s digitalnog švedskog stola. U svijetu u kojem se "idealno ja" gradi u virtualnoj domeni, gdje dominira narcizam i potreba za samopotvrđivanjem, ta se logika postupno preselila i u stvarni život.

Postaješ ono što u tom trenutku osjećaš, bez obzira kako te drugi doživljavaju. No kako su u društvu i dalje prisutni stariji, ukorijenjeniji modeli identiteta, između ta dva sustava nastaje nekompatibilnost koja proizvodi nerazumijevanja, konflikte, pa i mržnju, što svakodnevno gledamo upravo na tim istim mrežama. Danas svatko tko ima profil postaje neka vrsta javne ličnosti, čije se mišljenje navodno mora čuti i uzeti u obzir. U pozadini svega leži postmodernistička boljka – relativizacija značenja i urušavanje sustava vrijednosti, koje su doveli do gubitka kriterija, a s njime, naravno, i ukusa.

Drugim riječima, postalo je posve nebitno tko što kad gdje i zašto nešto govori ili radi, jer afirmaciju svatko dobiva brojem lajkova i pratitelja. Algoritmi nehajno određuju vrstu i protok informacija koje primamo i time oblikuju našu "stvarnost". Izostaje naš vlastiti mehanizam selekcije, ali i povjerenje u institucije koje bi to mogle raditi umjesto nas – a osobito povjerenje u istinitost samih informacija. Jer informacija nije isto što i istina, baš kao što obilje informacija ne znači veću prosvijećenost. Dostupnost podataka, iako demokratičnija nego ikad, ne proizvodi znanje, nego šum – zamućuje jasnoću, potiče fragmentiranost i stvara plodno tlo za mnoštvo "osobnih istina", koje ne vode razumijevanju, nego sukobu.

Kažete da suvremeno društvo nagrađuje vidljivost, a ne stvarnu izvrsnost. Koje su najopasnije dugoročne posljedice te erozije meritokracije za kreativne i društvene sustave?

Posljedice su već vrlo vidljive, osobito u postkorona razdoblju koje je dodatno pojačalo otuđenje, zatvorenost i hermetičnost pojedinaca, pogotovo mladih. Danas je sve češće da upravo ta generacija svojim "identitetom" upravlja prvenstveno unutar simulakruma društvenih mreža, kroz avatare, a sve manje u stvarnom životu i fizičkoj interakciji. Svoju afirmaciju i potvrdu traže u virtualnom prostoru, gdje im ti avatari postaju važniji od njih samih, a lajkovi stranaca jedino relevantno mjerilo vrijednosti. U tom digitalnom staklenom zvonu osjećaju se sigurno jer sami kontroliraju gabarite vlastite stvarnosti.

No svaki proboj realiteta u taj safe space doživljavaju kao napad, a zatim, gotovo mazohistički, uživaju u ulozi lažnih martira i moralnih autoriteta. Problem nastaje kad ta hipersenzitivnost – ta emocionalna hemofilija – preraste okvire virtualnog i poželi zabraniti, ukloniti ili prokazati kao "fašizam" sve što se ne uklapa u njezin dogmatski sustav istina. Ja osobno po pitanju identiteta imam vrlo malo filtera – neki bi rekli i premalo – i zato ne osjećam potrebu skrivati se iza avatara. Radije živim svoj film i ostvarujem svoje maštarije u ovom, stvarnom, banalnom i običnom životu. Možda je to zbog moje racionalne, antiteističke naravi – jer u neki drugi život ionako ne vjerujem. Mnogima, naravno, smeta i to.

Nekada je bunt bio znak mladosti i otpora sustavu, danas se često pretvara u stilski rekvizit. Što za vas danas znači biti buntovan umjetnik i mijenja li se funkcija bunta s godinama? Kako se, kao autor koji se oslanja na slobodu govora, humor i ironiju, nosite s pritiscima da filtrirate jezik i ideje?

Ako govorimo o buntovništvu, ono kod mene proizlazi iz karaktera i seže u najranije djetinjstvo. Nisam ga izgradio svjesno, niti ga koristim kao pozu. Zasigurno se ne manifestira kroz glazbu – stvaram, pišem i pjevam rock’n’roll, koji je danas gotovo klasična, neki bi rekli i konzervativna forma, premda se ne opterećujem tim kategorijama. S druge strane, na lijevoj podlaktici imam tetovažu posvećenu revoluciji, a na desnoj buntovnicima i kazalište mi se zove Rebel. Dakle, vjerojatno nešto u tome ima. Da li su mi kritički odmak i propitivanje autoriteta donijeli prepreke i probleme u životu?

Svakako, ali sve drugo bilo bi neiskreno, lažno i stvorilo osjećaj mučnine. Ovako sam sretan i svoj. To je moj put, moja priča i moja borba. Već sam rekao da ne vjerujem u političku korektnost, štoviše, da je prezirem. Iznad svega cijenim slobodu govora, koja, nažalost, pogotovo na ljevici, više nije u modi. Možda to znači da sam zastario i retro, ali s tim nemam nikakav problem. I moj imidž je retro, to se vidi i na prvi pogled, pa što onda? Uvijek me zabavljao onaj malograđanski refleks da bi umjetnik trebao izgledati "ozbiljno".

Vjerojatno bih, po toj logici, trebao hodati uokolo u radničkoj bluzi poput Brechta ili biti neki klišeizirani stereotip u crnoj dolčeviti i naočalama da bi me se shvaćalo ozbiljno. Nekima možda smetaju i moje tetovaže, frizura ili stav, ali mene se to savršeno ne tiče. To su čiste gluposti, površno brkanje forme i sadržaja. Posve sam transparentan i siguran u sebe i imam potrebu udovoljavati vlastitim, a ne tuđim hirovima. Uostalom, sadržaj koji nudim – bilo u kazalištu ili glazbi – dovoljno govori sam za sebe. Tko to ne vidi, ionako ne traži sadržaj, nego formu.

Vaš scenski alter ego opisan je kao dionizijski, impulzivan i neukroćen, a sami sebe znate nazvati "faraonom r’n’r-a". No izvedbene umjetnosti brzo razotkrivaju pozu i neiskrenost. Koliko je ta energija zapravo vođena i promišljena, a koliko joj dopuštate da izmakne kontroli i pretvori koncert u nepredvidljivo iskustvo?

Ne nazivam se faraonom, nego ajatolahom r’n’r-a – to je autoironična referenca na moje islamsko porijeklo, ali i na tradiciju Little Richarda, odnosno Davida Lee Rotha, koji su koncerte tretirali kao svojevrsne parareligijske svetkovine. I meni je taj pristup blizak – koncert kao liturgijsko slavlje, zajednički ritual oslobađanja energije. Naravno, ne mogu pobjeći od svog izvedbenog iskustva redatelja, glumca i voditelja, štoviše, obilno ga koristim na sceni i on se možda najviše očituje u nekoj mojoj unutarnjoj pripremi, interakciji s publikom i u izvođačkom erosu, s obzirom da sam prirodni ekstrovert i doista volim pozornicu.

Nepredvidivost trenutka ono je što me iskonski uzbuđuje, zato volim "live" format u svakom obliku – on te prisiljava da se osloniš na instinkt i iskustvo, da reagiraš u realnom vremenu. Glazbena pozornica traži upravo to prepuštanje, organsko čitanje situacije i autentičnost. Kad zastupaš vlastitu glazbu s punim uvjerenjem, bez štednje i zadrške, tada nastaje onaj pravi reciprocitet, uzajamno davanje i primanje energije između benda i publike. Postoji vrlo specifičan osjećaj zajedništva i hrabrosti kad iza sebe osjetiš zvučni zid sazdan od gitara, basa i bubnja. U tom trenutku, doslovno si spreman kao poljska konjica jurišati na tenkove.

Svjesni ste da današnja glazbena scena zahtijeva stalnu prisutnost – singlove, spotove, medijsku vidljivost – ali i sami inzistirate na organskom građenju publike kroz nastupe, a ne kupovinu lažne popularnosti. Kako balansirate između tog "medijsko-singličnog" sustava i vlastitog etosa da fanove gradite sporo i iskreno, bez kompromisa koji bi vas udaljili od autentičnosti?

Ne zamaramo se imidžem autentičnosti jer nikome ne polažemo račune osim sami sebi. Volimo glazbu koju radimo, uživamo u procesu stvaranja i, ponajviše, u nastupima – i to je najbolji način da ostanemo dosljedni onome što jesmo. Ne kalkuliramo i ne dodvoravamo se, iako bismo vjerojatno bili popularniji da to radimo. Ali nama je važnije da se svi iskreno zabavljamo dok sviramo i da tu energiju prenesemo na publiku.

Želja nam je nastupati što češće i pred što više ljudi, ali svjesni smo da se to ne gradi preko noći. Zato sviramo gdje god stignemo, od malih klubova do velikih pozornica, uvijek s istim guštom i istom posvećenošću. Naravno, trudimo se biti prisutni u javnosti koliko nam mogućnosti dopuštaju, bilo kroz nova izdanja, bilo putem društvenih mreža. No naš pravi teren su koncerti – nastupi uživo ostaju mjesto gdje se o bendu stvara stvarni dojam i reputacija.

Često ističete da je bolje publiku precijeniti nego podcijeniti, ali istodobno ste kritični prema površnosti i lošem ukusu. Kako u praksi izgleda taj pristup – znači li to svjesno ponuditi više slojeva značenja, računajući da će samo dio publike dosegnuti najdublje? Osjećate li odgovornost i prema široj, mainstream publici, posebno u rocku koji je danas često sveden na nevažnu zvučnu kulisu?

Uvijek treba ponuditi više i bolje, pa će svatko u recepciji tog materijala pronaći ono što mu odgovara ili što je u stanju razumjeti. Nije nužno da svi "uhvate" sve slojeve, ali meni je važno da su oni tu. Pokušavam se obratiti svima, bez iluzije da će svi jednako prihvatiti ili razumjeti ono što radimo. Umjetnost nije droga pa da možete pretjerati. Publiku naprosto treba izložiti sadržaju i snaći se u tom iskustvu zajedno s njom.

Da postoje recepti za uspjeh u umjetnosti, mnogi bi ih već odavno pretvorili u instant-slavu i novac. Ovako ta potraga ostaje stalna, neizvjesna, i upravo nas to tjera da se iznova preispitujemo, da stalno počinjemo ispočetka, iz ničega. Nema garancija da će ono što radite biti prihvaćeno ili hvaljeno, ali u tome i leži uzbuđenje. To je rizik koji pokreće kreativnost. Ako ste iskreni prema sebi i vlastitom umjetničkom integritetu, ako dajete svoj maksimum, tada ne varate ni publiku, i nemate potrebu dodvoravati joj se.

Ako je vaš zadatak "proučavati ljude" i postavljati pitanja, kako se vaša zdrava skepsa i istodobna fascinacija, pa i strah od tehnološke budućnosti, prelijevaju u vaš rad?

Upravo sa svojom prijateljicom i dugogodišnjom suradnicom Ronom Žulj radim na predstavi Help is available, monodrami koja se, između ostalog, bavi našim današnjim odnosom s umjetnom inteligencijom. AI je trenutačno na razini amebe, ali to ne sprječava mnoge da mu se obraćaju za razne savjete – od banalnih do romantičnih i psiholoških – radije nego prijateljima ili stručnjacima. Dakle, već sada, u ovoj ranoj fazi, AI prerasta u ulogu savjetnika, a ne samo alata, a što li će tek biti za koju godinu.

Jedan od ključnih postupaka u predstavi bit će ironijska fetišizacija autobiografskog u umjetnosti – taj rastući imperativ "stvarnog života" i "autentičnog iskustva" prenesenog na pozornicu, platno ili roman. Kroz dijaloge i scensku prisutnost – između digitalnog i stvarnog – pokušat ćemo otvoriti pitanje možemo li doista upravljati vlastitom sudbinom, umjetničkom kao i privatnom. Koliko uopće imamo slobodnu volju, a koliko smo determinirani okolinom, genetikom, zbrojem iskustava i slučajnosti? Razmišlja li umjetna inteligencija bolje od nas, i gdje zapravo danas živimo – u realnom ili u virtualnom svijetu?

Unatoč dijagnozama apatije i erozije demokracije, definirate se kao nepopravljivi optimist. Na čemu gradite uvjerenje da se društvo ipak kreće naprijed?

Na krajnje infantilnom idealizmu koji graniči s utopijom, koji je, bojim se, obiteljski nasljedan. Da sam pametniji i pragmatičniji, i da rjeđe dajem ovakve intervjue, vjerojatno bi mi život bio jednostavniji. Ali onda to ne bih bio ja. Još me uvijek pogoni neki dječački bijes i dokle god ta energija postoji, ne planiram posustati. Povremeno dođe do zamora materijala, no dam si vremena, rekuperiram se i opet srljam u boj s vjetrenjačama. Siguran sam da mi i sportski način života pomaže u tome. Nadam se da će potrajati što duže, jer se često osjećam poput lokomotive bez strojovođe koja juri mračnim tunelom prema zidu, uvjerena da je s druge strane svjetlost.