Što se dogodi kad jednog zagorskog mladića bez znanja jezika lansirate u Irsku, zemlju magle, krivih cesta i emocionalne nesanice? Ako pitate Sandru Antolić, dobit ćete Hrvatsku mati (Vuković&Runjić), roman u kojem se provincija pretvara u pozornicu za velike teme: ljubav, iskorijenjenost, identitet i tehnologiju, sve začinjeno dozom nadrealnog i obiljem autoričinog prepoznatljivog humora, topline i jezika koji zna istodobno biti i materijal i tema.

Ova scenaristica, filmašica i književnica već je sa svojim prvijencem Svojevrsna (Vuković&Runjić, 2021.) osvojila kritiku i čitatelje te ušla u finale tportalove nagrade, a sada se, sa svojim drugim romanom, vraća među pet finalista. Uz nju su ove godine u konkurenciji i Olja Knežević s romanom Strada fortunata (Hena com), Jurica Pavičić sa Žigicama (Stilus), Darko Cvijetić s Previše mi to: osam djevojčica (Buybook), te Dragan Jurak s romanom Katastrofe (Meandarmedia).

Antolić u ovom razgovoru o pisanju govori kao o nečemu što se "dogodilo" kad je već od njega odustala, jer život je, kako kaže, tekao u drugom smjeru. Godinama je radila kao filmska kritičarka, copywriterica, scenaristica i suradnica na raznim marketinškim i kulturnim projektima. Tek u jednom trenutku, čekajući da se pokrene produkcija filma Nosila je rubac čerleni, odlučila je iz postojeće građe "zavrtjeti drugu centrifugu" – i tako je nastao njezin prvi roman. A onda i drugi.

Između književnosti i svakodnevice

S Antolić razgovaramo o svemu onome što se nalazi između književnosti i svakodnevice: o pisanju koje kreće iz slike, iz prizora, o radnji koju ne planira unaprijed, o nadrealnim elementima koji se iznenada otvore usred realističkog pejzaža. I o jeziku, kao materijalu, kao tematskom sloju, kao prostoru igre, nostalgije i otpora. Zagorski dijalekt, kojim se nerijetko služi u dijalozima, kod nje postaje istodobno i konkretan registar i svojevrsni mitski kod. "Možda bi se sve to moglo događati i u Konavlima ili Zagori", kaže, "ali Zagorje je moj temelj, moj osjećaj scenografije."

Roman Hrvatska mati naizgled je ljubavna priča, ali ispod nje pulsira razgranata mreža tema: pitanje iseljavanja i nemogućnosti integracije, patrijarhalne krutosti i društvenih uloga, tehnologije i jezika, otuđenosti i otpora. U središtu je "mali čovjek", kaže Antolić, njezini "ograničeni, ali dragocjeni likovi", koji se u njezinu autorskom odnosu tretiraju gotovo majčinski. "Ne dam da mi se prehlade", našalila se u razgovoru, opisujući koliko joj je stalo da njihova iskustva, koliko god rubna ili rubno nadrealna bila, ostanu ljudska, vjerodostojna, ispunjena toplinom i blagom ironijom.

Stiže i treći roman

U razgovoru otkrivamo i kako je nastajala Hrvatska mati, koliko je za roman važan bio irski krajolik, i osjećaj nelagodne očuđenosti koju je Sandra doživjela tijekom svog boravka tamo, kao i zašto njezin protagonist ne govori ni jedan strani jezik. "Samo sam zamislila da padne u Irsku, i da tamo ne može ništa reći. I što se tada događa?" U toj je ideji zarobljenosti, neprevedivosti, nekomunikacije, sažeta čitava drama suvremenih migracija i emocionalnih dislokacija.

A tu je i treći roman. Antolić ga već piše. Bit će, kaže, završetak njezine neslužbene zagorske trilogije i opet će govoriti o "malom čovjeku pred velikim fenomenom" – ovog puta fenomenom zločina. No dok ga ne dočekamo, pred nama je Hrvatska mati, roman u kojem se iz svakodnevnog izvlači neobično, iz lokalnog univerzalno, iz jezika – literatura. Sandra Antolić u ovom je razgovoru duhovita, topla i oštroumna, kao uostalnom i njezina književnost.

Pogledajte cijeli razgovor u podcastu koji slijedi – možda ćete, nakon što upoznate autoricu i njezin osebujni književni svijet, poželjeti pročitati Hrvatsku mati i uvjeriti se da roman može biti istodobno i šašav i ozbiljan, lokalno ukorijenjen i univerzalno relevantan i, najvažnije, da najnježnije, najlucidnije i najčudnije priče često dolaze s ruba.

Podcast powered by HPB