PIŠE: KATARINA LUKETIĆ

Po čemu ćemo pamtiti velikog Predraga Matvejevića

  • Autor: Katarina Luketić
  • Zadnja izmjena 03.02.2017 13:23
  • Objavljeno 03.02.2017 u 12:27
Predrag Matvejević

Predrag Matvejević

Izvor: Pixsell / Autor: Davor Puklavec/PIXSELL

Predrag Matvejević, jedan od najvažnijih i najprevođenijih pisaca i publicista Balkana i Europe preminuo je u četvrtak u Zagrebu u 85. godini nakon duge i teške bolesti. Po čemu ćemo pamtiti tog velikog aktivista i humanista, vječnog borca za slobodu riječi i misli i protivnika svih nacionalizama, za tportal piše književna kritičarka i publicistica Katarina Luketić

Predrag Matvejević rođen je u Mostaru 1932. godine. U to je vrijeme Mostar bio otvoren grad specifičnoga heterogenog identiteta i prepoznatljiva urbaniteta. Nepodijeljen, bez one nevidljive linije razdvajanja koja se od devedesetih jasno ucrtala u glavama mnogih pa ih i danas upozorava – ovisno već o nacionalnosti – kojim se ulicama trebaju kretati. U Matvejevićevoj mladosti Mostar je bio drukčiji, otvoren grad s razvijenom mediteransko-balkanskom, građanskom kulturom; mnogi će reći ‘kozmopolitski’. U takav je grad Matvejevićev otac došao iz Odese, kao ukrajinski emigrant (carist) kakvih je bilo u Jugoslaviji i čija su kasnija obiteljska svjedočenja bila prvo što se ovdje čulo o Staljinovoj vlasti.

U Mostaru je Matvejević završio školu, pa zatim iz njega otišao trajno, da bi mu se često vraćao u tekstovima, intervjuima, fizički. Iz Mostara je najprije otišao na studij u Sarajevo pa u Zagreb gdje je živio i radio sve do 1991. kada odlazi na nekoliko godina u Pariz, pa potom u Rim. Njegova znanstvena putanja uključuje zagrebački Filozofski fakultet, parišku Sorbonnu i rimsku La Sapienzu. Bez sumnje, karijera kakvu imaju samo rijetki. No, Matvejević nije bio tek akademski karijerist, dapače suha znanost koja se perpetuira sama unutar sebe nije ga zanimala.

Cijeli je njegov rad (knjige, tekstovi, javno djelovanje i izbori) dubinski određen impulsom da djeluje na stvarnost, na politiku i ‘živu’ kulturu, i angažira se kako bi i za druge i za sebe osvojio što više prostora slobode.

Pisma Titu, Miloševiću, Tuđmanu

Tako je još sedamdesetih Matvejević počeo pisati svoja znamenita javna protestna pisma, kasnije po prvi put objedinjena 1986. u knjizi Otvorena pisma – moralne vježbe objavljenoj u samizdatu.

Predrag Matvejević

Predrag Matvejević

Izvor: Pixsell / Autor: Grgur Zucko/PIXSELL

U tim je pismima tražio oslobađanje od zatvora i ublažavanje kazni za mnoge tadašnje disidente i neprijatelje režima, među kojima su bili i oni s kojima se i sam nije svjetonazorski slagao. Protestirao je javnim pismima i zbog zatvaranja ‘proljećara’: Gotovca, Veselice, Pavletića, ali i srpskih pisaca koji će se kasnije od disidenata preobraziti u nacionaliste, poput Gojka Đoge, osuđenog zbog zbirke Vunena vremena, ili Vojislava Šešelja, tadašnjeg mladog profesora sociologije. Intervenirao je i za Tuđmana, ali i tražio ublažavanje kazne muslimanskoj grupi optuženoj za nacionalizam u kojoj je bio i Alija Izetbegović. Protestirao je podjednako protiv progona i srpskih, i hrvatskih, i slovenskih, i muslimanskih intelektualaca, braneći samo načelo slobode govora i pravo na različito mišljenje, i to dosljedno, kroz cijele osamdesete, u vrijeme kada se nacionalizam valjao po ulicama, dok je rasprava između unitarista i federalista sasvim zamaglila jugoslavensku stvarnost.

Njegov je angažman bio vrlo intenzivan, pa je npr. tražio da se Radovan Ivšić vrati u članstvo Društva književnika Hrvatske, pomogao Vlatku Pavletiću da u ključnom trenutku dobije posao u Parizu, branio Kiša od napada nakon Grobnice, uglavnom pomagao je mnogima i borio se stvarno – djelima a ne fraziranjem – za demokratizaciju socijalizma, toleranciju i dijalog. Jedno je pismo adresirao i na samog Tita i u njemu mu savjetovao (bilo je to 1974., nakon čistke liberalnijih čelnika partije) ‘da se povuče sa svih funkcija’ i ‘ne prihvati odluku o doživotnom predsjedništvu, nespojivu sa socijalističkom tradicijom’.

Ipak, Tita je u devedesetima i branio, zalažući se za historijsko i slojevito, a ne utilitarno i nacionalističko razumijevanje njegove uloge. Razloge zašto i sam zbog takva djelovanja nije bio uhićen, Matvejević je vidio u međunarodnim vezama koje je imao kao potpredsjednik međunarodnog PEN-a i dobitnik Legije časti, kao i prijateljstvu s Krležom (prvo izdanje njegovih Razgovora s Krležom objavljeno je još 1969).

Matvejević je također bio i jedan od rijetkih intelektualaca koji nisu bili narkotizirani ‘hrvatskom šutnjom’, pa je još 1989. uputio otvorena pisma Slobodanu Miloševiću u kojima ga optužuje da je ‘probudio sve pritajene nacionalističke i klerikalne strasti i upotrijebio ih na najprimitivniji način’, ‘zloupotrijebio osjetljivost srpskog naroda spram svoje zemlje i njezine sudbine’ i ‘pridonio više nego itko drugi da se razbiju i raspu snage koje su željele sačuvati zajednicu nesretnih jugoslavenskih naroda’.

Nakon toga, a prije definitivnog raspada zajedničke države, pisao je i Tuđmanu, nezadovoljan smjerom njegove politike, nacionalizmom i ustaškom emigracijom koju je pripustio u vlast te smatrajući da se ‘ne može sve pravdati oporbom prema agresivnom tipu nacionalizma koji je pod Slobodanom Miloševićem razvio svoje barjake po Srbiji: stvari valja vidjeti onakve kakve su same po sebi, ne samo relativno, u odnosu spram drugoga’.

Uvijek na ljevici

Borba za slobodu govora i prava pojedinaca koje je progonio režim te protest protiv (post)jugoslavenske autoritarnost i nacionalizama kod Matvejevića su bile konstante. Rano se razišao s partijom, ali je dugo vjerovao u mogućnost ‘socijalizma s ljudskim likom’ i jugoslavensku ideju o čemu je napisao 1982. i knjigu Jugoslavenstvo danas.

To jugoslavenstvo ‘nije bilo unitarističko’, a u predgovoru reprint izdanju knjige iz 2003. piše jasno o porazu ideje jugoslavenske države kakva je bila, vjerujući i dalje u ‘mogućnost bratstva’ i južnoslavenskih i europskih naroda. Zbog svega toga Matvejevića su napadali i srpski i hrvatski nacionalisti pakirajući mu nacionalnu izdaju, a među njima bili su i neki od onih koje je Matvejević svojedobno branio i koji su se 1990. lako, rekao bi Kangrga, ‘prošvercali u novi poredak’. Nakon dva metka ispaljena u poštanski sandučić i natpisa ‘Svinja jugoslavenska’ odlučio je otići u Pariz.

Njegov se život dalje odvijao ‘između azila i egzila’, u nesigurnom stanju ‘između’ koje u stvaralačkom smislu jest plodonosno (i ‘privilegirano’ kako je rekla Julia Kristeva), ali zasigurno nije lako za proživjeti. Matvejević nije bio ideološki konvertit; cijeli je život ostao ljevičar, kritičan prema staljinizmu koliko i nacionalizmu i ‘demokraturi’ (kreaturi spoja ‘‘demokracije’ i ‘diktature’) te živo zainteresiran za mogućnost transformacije ljevice na ovom prostoru. Nije nastojao propisati poželjne identitete (pa niti onaj jugoslavenski) niti je propovijedao ideološke dogme.

Bio je otvorena duha i široke perspektive, spreman javno se angažirati, kritizirati vlast i ukazivati na društvene anomalije u prezentu. Zbog svega toga često je bio napadan, i od strane vlasti, i od strane specifične intelektualne klike (pa ga je tako prozvao jedan i danas aktivan nacionalistički ‘teškaš’ za plagiranje u Mediteranskom brevijaru), da bi 2005. bio čak sudski gonjen i osuđen na uvjetnu kaznu u sramotnom procesu koji je zbog njegova teksta o odgovornosti intelektualaca za rat (Naši talibani) pokrenuo jedan trećerazredni autor.

Mediteran – otvoreno ‘unutarnje more svijeta’

Osim po angažmanu, Matvejevića će se jednako pamtiti po njegovim eruditskim, esejističkim knjigama Mediteranskom brevijaru, Drugoj Veneciji, Kruhu našem koje su višestruko prevođene, nagrađivane i poznate izvan ovdašnjih granica. Brevijar je koncipiran kao otvorena knjiga o Mediteranu u kojoj se skladno spaja znanje o moru, obalama i ljudima koje su taj ambijent i njegova povijest dubinski formirali te ‘mediteransko osjećanje svijeta’, osjećaj povezanosti i pripadanja jednom prostorno-kulturnom specifikumu.

Taj je specifikum nenadmašno opisao Fernand Braudel, a Matvejević je upravo na tragu braudelovskog interpretiranja ‘prostornosti’ i ‘struktura dugog trajanja’ složio vlastiti, originalni mozaik od različitih identitetskih kamenčića. Sličnu otvorenost, interes za filološke tajne veze, signale svakodnevice i memoriju mjesta pokazao je i u Drugoj Veneciji. Svijetu iz Brevijara, Mediteranu koji je ‘isti i različit na početku i na kraju’, pripadao je i sam Matvejević. I to zemljopisno i po rođenju, jer za njega je i Mostar bio mediteranski grad (Mediteran je tamo gdje raste stablo masline), kao i očeva, kozmopolitska, ‘južnjačka’ Odesa. I kulturološki, kao romanist i slavist i onaj koji se ne boji spoja obale i kopna, prožimanja Mediterana, Balkana i Srednje Europe. Na kraju, pripadao mu je i samim životnim izborima, uzdajući se pri tome u – možda utopijsku, ali svakako vječitu mediteransku – vjeru u otvorenost, povezivanje i razumijevanje onog naizgled različitoga.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!