intervju

Pisac i likovna umjetnica udružili su snage i stvorili knjigu u kojoj dijalog vode formom, jezikom i - temperamentom

10.11.2022 u 12:33

Bionic
Reading

Dvoje nagrađivanih autora – pisac Ivan Jozić i likovna umjetnica Vida Meić – stvorili su 'Šaptanje bankomatima i druge nježnosti', knjigu u kojoj dijalog vode formom i formatima, karakterom i temperamentom, jezikom i umjetničkim rukopisom. Svaka u nju uvrštena ilustracija i priča osnažuje onu sljedeću. Svaka razigrava, podbada, nasmijava, gane ili nas vodi do drugih nježnosti. O knjizi 'Šaptanje bankomatima i druge nježnosti' (Fraktura), u kojoj su sljubili mikropriče i grafike, razgovaramo s autorskim dvojcem

"Lirizam Jozićevih mikropriča, ljubavni i životni itinerari njegovih junaka zrcale se tajanstveno u atlasu mrlja, nizu zemljovida kojima Vida Meić naznačuje put do malih blaga posijanih u ovoj zbirci. Život je u detalju, kao da kažu. Nikad pokazati, nikada ne ispisati sve. Okrećući leđa grandioznosti i sveobuhvatnosti, ova umjetnički dvojac u "Šaptanju bankomatima i drugim nježnostima" daje sliku kudikamo uvjerljivijeg svijeta; fragmente o ljubavi, sreći, obitelji i umjetnosti, uz bonus fantaziju o bankomatu koji – ako mu šapnu prave riječi − dariva sretnike."

Više o knjizi saznali smo u razgovoru s autorskim dvojcem.

Kako vam je uspjelo okupiti onoliko ljudi na predstavljanju knjige, još u tjednu ZFF-a?

Ivan Jozić: Da, lijepo je vidjeti toliko ljudi, ali i tako različite profile ljudi. Odaziv je vjerojatno kombinacija faktora, naših društvenih krugova i ljudi koji, dolaskom, pokazuju da nas podržavaju, vole, cijene. Zato su promocije lijep dio (inače samotnog) procesa „stvaranja knjige".

U knjizi ste odlučili sljubiti mikropriče i grafike - je li to bila umjetnička odluka ili ste si htjeli proširiti publiku?

Vida Meić: Bila je to umjetnička odluka. Za mene, kao vizualnu osobu, potpuno je logično da riječi i tekst sljubljujem i doživljavam s vizualnim podražajem, intenzivirajući pritom osjećaj koji tekst nosi. Čak i kad uz tekst ne postoji doslovna ilustracija ili vizualizacija, na nas utječe i sama boja papira, bilo da je riječ o hladnom plavkastom ili toplom žućkastom papiru. Većina naših skripta s fakulteta ili nekih zabilješki na post-it papirićima vjerujem posjeduju i brojne "črčkarije" uznemirujućeg ili mirnog karaktera. Predaleko bi sad otišli da pričamo da i druga osjetila utječu na doživljaj pročitanog, pa i miris knjige!

Ivane, očekivali smo da ćemo nakon “Muške svinje” i prije čitati nešto novo od vas. Jeste li imali nekih pokušaja, ili je ovo bilo prvo što ste namjerili pisati nakon vašeg prvijenca?

Da ispravno odgovorim na pitanje, skrolao sam (moram reći dugo), po feedu Facebooka i našao objavu iz prosinca 2019. godine. Tamo piše - Odlučio sam: roman će se zvati "Mi". To je ujedno i odgovor na pitanje – dugo razmišljam o ulogama koje igramo u životu, odnosima koji iz tih uloga proizlaze. Temama identiteta, grupnog i pojedinačnog... Zamislio sam to ispričati kroz glavni lik, djevojku, koja gradi brod. Kada sam ideju ispričao piscu Darku Šeparoviću, on mi je rekao: "Hej! Pa i moj glavni lik gradi brod!" To je bilo nekad davno u Pifu, a eto njegov roman Pristanište vani je već par godina, moj je još razbacan u folderima. Vjerujem da mi je sljedeća knjiga roman, prilično sam siguran da će se zvati "Mi" a nakon njega planiram uzeti pauzu od pisanja, možda i trajnu. Teme koje želim obraditi u tom romanu toliko me privlače da mi se, iz današnjeg aspekta, čine dovoljnim.

Kako biste, u nekoliko rečenica, opisali vaše djelo “Šaptanje bankomatima i druge nježnosti”?

Ivan Jozić: "Bankomati" se lako čitaju, knjiga je prohodna, brzog tempa, a moglo bi se reći i da je "lijepa" jer je vizualni aspekt u njoj značajan i naglašen.

Vida Meić: Knjiga je zapravo skup životnih mrlja kroz riječi i plohe. Uhvaćeni trenuci života, nedorečene slike, nespretni događaji, slučajne mrlje, ogrebotine... Zbilja sakrivena u slučajnosti, podložna interpretaciji, vodeći pritom dijalog s čitateljem. Slučajnosti koje daju životnost.

Napisati mikropriču moglo bi se, nekima, doimati lako. No, je li tako? Što mora imati dobra mikropriča?

Ivan Jozić: Dobra mikropriča čitatelja mora ostaviti s emocijom, slikom u glavi. Idealno, treba se nastaniti u sjećanju, ne doslovno zapamćena, više kao osjećaj. Jer to nije doskočica, ili vic, nije motivacijski citat. Mikropriča bi trebala prikazati trenutak, dati nagovještaj, koji može biti trenutak ili kroki cijelog života. Mislim da nije lako napisati knjigu mikropriča, barem nije bilo meni. Jednu priču možete "pogoditi", možda i nekoliko, ali držati tempo kratkog teksta kroz knjigu, da ima smisla, da ima kičmu i dinamiku pripovijedanja nije jednostavno. Jasno se sjećam kako sam nakon prvih napisanih priča, pomislio - čovječe, ovo je najlakša stvar na svijetu - pa sam onda ostatak pisao godinama, kao po kazni.

Ivane, neobična je vaša pozicija. Vi ste proveli mnoge godine na direktorskim pozicijama u važnim našim kompanijama, a istodobno ste i pisac. Osjećate li se zbog toga pomalo kao autsajder? Pisce obično zamišljamo na drugačijim radnim mjestima i kružocima.

Sigurno sam autsajder, a tu poziciju biram svjesno. Odgovara mi, ne želim biti dio kružoka, iako nemam ništa protiv istih. Jednostavno, mislim da je za moje pisanje ovako bolje. Zbog toga možda neke trenutke ili odnose propuštam, ali si ostavljam slobodu; ne odgovaram nikome za tempo svog pisanja, ne uspoređujem se, niti natječem. Vremenski pišem kada mogu, jer mi i dalje karijera i obiteljske obveze uzimaju devedeset posto vremena u danu, ali uvijek pišem najbolje što mogu. Ta dualnost puno je zanimljivija ljudima oko mene, a zapravo radi se o "hobističkom vremenu" kada završim sve obveze, večeram, uspavam dijete, pospremim kuhinju, ostaje neko vrijeme za pisanje. Tada ljudi obično pletu, ili slažu makete, sviraju gitaru... Takvi ostaci vremena nisu romantični niti arty, ali dovoljni su, jer je odluka svjesna.

Vida, na koji način ste organizirali svoje grafike u knjizi, kako je tekao proces? Čitali ste prvo njegove priče, pretpostavljam, i onda?

Da, prvo sam čitala priče, paralelno kako ih je Ivan pisao. No, zatim je uslijedio proces nov i za mene. Nisam kretala od nule, već sam listajući postojeće grafike iz ciklusa Atlas Mrlja, tražila dojam i osjećaje koje sam stekla čitajući priču. Tražila detalje, zoomirala, okretala, brisala, docrtavala, digitalno reagirala i intervenirala na vlastite skenirane grafike izvedene u tradicionalnim tehnikama dubokog tiska. Ponekad sam izdvojila samo jednu liniju iz cijelog papira, ili milimetarsku točkicu pored ogromne mrlje. Takav pristup dozvolio mi je puno slobodnije i direktnije prenošene misli nakon pročitane priče. U želji da se riječi ne odvajaju od likovnih elemenata, reagirala sam impulzivno, vođena impresijama. Vrlo važan aspekt za mene je bio odnos teksta i vizuala, gledajući pritom čisto estetski komunikaciju između te dvije forme, kompozicijski svodeći slova na čisto likovno, na liniju, na mrlju. Upravo zato je mrlja vrlo često izmaknuta u neki kut ili marginu lista. Na početku sam pažnju usmjerila zasebno na svaku priču i mrlju, no pred kraj, kada se nazirao raspored priča, cjelokupni tok i tijek knjige mi je postao prioritet, mrlje su morale pratiti uvod, zaplet te nježan i čišći kraj knjige. Dojam koji ponekad nosi i prazna stranica jači je od bilo koje riječi ili plohe.

Zašto ste se odlučili baš za apstrakciju koja će pratiti ove priče?

Iako nam se poznati vizualni prikazi čine zanimljiviji za promatranje, apstraktni i na nesvjesnoj razini utječu na nas, ostavljaju dojam, osjećaj. Koristeći samo likovne elemente, a ne sugestivne forme, čitatelju se želi otvoriti percepcija i mogućnost imaginacije. Apstraktni prikazi omogućuju da čitatelj nakon pročitanog zaluta po razlomljenim plohama mrlja, nastavi svoju priču, izgubi se u mašti, promisli o osjećajima.

Ivane, što ste vi dobili od Vidinih mrlja, na koji način su utjecale na vaš kreativni proces?

Vidine apstrakcije u mnogočemu su kao kratki tekst, ili poezija. One daju nagovještaj, emociju, ostaju otvorene interpretaciji. U tome su nam forme slične. Mrlje definitivno ne odgovaraju uz roman, esej... formu koja je čvrsto definirana. Rad s drugim umjetnikom, pogotovo nagrađivanim, podigne ljestvicu, htio si to čovjek priznati ili ne, uvijek je prisutno poštivanje, čak i bojazan da ćeš onog drugog ostaviti na cjedilu (može li se to nazvati sumnjom? Ta zvjerka uvijek je tu negdje prilikom stvaranja). Zbog tog osjećaja ubaciš u brzinu više.

Planirate li nastaviti umjetničku suradnju?

Ivan Jozić: Prijelom stranica knjige funkcionira kao platno. Tako smo knjigu na početku zamišljali, da može "živjeti" i na zidu, da svaka Mrlja (i svaka priča kraj nje) čine zaokruženu cjelinu. U tom smislu, knjigu će pratiti nekoliko izložbi koje planiramo, no sada više nema žurbe. Radit ćemo na tome kvalitetno i kada stignemo.