intervju s miroslavom sikavicom

'Odlučimo: Treba li nam film kao umjetnost ili je sve samo kapital i komercijala'

  • Autor: Nina Ožegović
  • Zadnja izmjena 11.08.2017 13:43
  • Objavljeno 11.08.2017 u 13:32
Miroslav Sikavica

Miroslav Sikavica

Izvor: Pixsell / Autor: Sanjin Strukić/PIXSELL

S Miroslavom Sikavicom, nagrađivanim mladim redateljem, umjetničkim savjetnikom HAVC-a za kratkometražni igrani film i dobitnikom novoutemeljene nagrade građana i građanki Grada Zagreba Nada Dimić Fonda za druge, razgovarali smo o njegovom najnovijem dokumentarcu 'Glasnije od oružja', o odrastanju uz domoljubne hitove, ulozi 'Moje domovine' i čistkama u eteru 1990-ih, zatim o filmu 'Zvir' za koji je dobio posebno priznanje u Cannesu, te o napadima na HAVC i uzletu hrvatskog filma

Film 'Glasnije od oružja' govori o ulozi domoljubnih hitova u političkim promjena početkom '90-ih, a realiziran je u produkciji Factuma. Sniman je na prostoru nikad završene Sveučilišne bolnice u Zagrebu i po slavonskim selima gdje je bila prva linija fronta. U filmu odjekuju, između ostalih, i najveći domoljubni hitovi tog doba, kao što su 'Stop The War in Croatia', 'Mir, mir, do neba' i 'Molitva za mir', a pojavljuju se Josip Ivanković, Zrinko Tutić, Josipa Lisac, Vera Svoboda, Boytronic, Sandra Kulier, Borut Šeparović, Miroslav Lilić, Ante Perković i drugi. Premda film govori o glazbi kao političkom oružju ne zauzima ničiju stranu nego ostavlja  gledateljima prostor za prosuđivanje i zaključivanje.   

tportal

Izvor: Pixsell / Autor: Sanjin Strukić/PIXSELL

Jeste li zadovoljni reakcijama publike nakon premijerne izvedbe dokumentarca 'Glasnije od oružja' na Motovunskom filmskom festivalu?

Reakcija publike nakon motovunske premijere te čestitke različitih sudionika onog vremena neistovjetnih političkih i nazornih stavova pokazali su da smo izabrali dokumentaristički ispravan put. Prva stepenica je uspješno preskočena, testirali smo film pred publikom, komentari su redom odlični pa se imamo čemu radovati.

Jeste li već razmišljali o inozemnim filmskim festivalima? 

Čini mi se da 'Glasnije od oružja' ima stanovit kino-potencijal i da bismo možda trebali ozbiljno razmišljati o distribuciji filma u nezavisnim i malim kinima, a onda eventualno i u regiji, a ne pošto-poto ganjati međunarodne filmske festivale. Na tome sada intenzivno radi voditeljica promocije i plasmana u Factumu, Martina Kolarić. I Factum kao dokumentarna produkcijska kuća i Nenad Puhovski kao producent imaju i iskustva i znanja pa ne sumnjam da će filmu znati udahnuti bujan prikazivački život i da će u suradnji s Odjelom promocije HAVC-a iznaći najbolju moguću strategiju u distribuciji filma.

Koja je zapravo bila ideja filma? Jeste li htjeli snimiti hommage tim pjesmama ili ste se opredijelili za analizu njihove uloge u tom razdoblju?

Krajem 1980-ih i početkom 1990-ih, u svim zemljama bivše Jugoslavije domoljubne pjesme bile su važno sredstvo izražavanja nacionalnog identiteta. U Hrvatskoj su 90-te bile nezamislive bez domoljubne glazbe, koja se emitirala na državnoj televiziji i radiju, a mogla se čuti i na dobrotvornim koncertima, u političkim kampanjama i na proslavama važnih nacionalnih događaja. I upravo za vrijeme jednog takvog nacionalnog praznika, prije dosta godina, kad su se s Hrvatskog radija orile budnice kao da je ponovo počeo rat, rodila se ideja o glazbenom filmu koji bi kroz melodije Domovinskog rata pokušao efektno progovoriti o hrvatskoj stvarnosti, onoj prošloj i ovoj sadašnjoj. Producent Nenad Puhovski stalno me hrabrio da ustrajem na snimanju stvarnih ljudi, aktera onog vremena, njihovih priča i motiva, govoreći mi da su ljudske sudbine i emocije važnije od informacija i fenomenoloških fakata.

Kako su na vas i vašu generaciju utjecale domoljubne pjesme iz 90-ih?

U vrijeme raspada Jugoslavije bio sam tinejdžer. Završavao sam osnovnu i kretao u srednju školu. Dok su na Zapadu moji vršnjaci odrastali slušajući Nirvanu, naš elektronički medijski prostor bio je preplavljen domoljubnim 'budnicama'. Pjesma koja je utrla put bila je Ivčićeva 'Stop the War in Croatia', koja je u kolovozu 1991. premijerno emitirana u Dnevniku. U Australiji su hrvatski iseljenici i zavičajni klubovi masovno kupovali Ivčićevu kazetu kako bi donirali sredstva za obranu domovine. Naslov, kao i poruka te pjesme, brzo se raširio dijasporom postavši prepoznatljivom političkom krilaticom onog doba vidljivom na brojnim antiratnim, propagandnim plakatima, majicama i dječjim crtežima. Razmišljao sam o tome da nekako isprepletem svoju osobnu priču s domoljubnim stihovima, ali moja perspektiva je u ono doba bila uglavnom promatračka.

Odrastao sam u Novom Zagrebu, koji je živio nekoliko mjeseci u strahu od najveće zagrebačke kasarne Maršal Tito, dakle pošteđen ozbiljnijeg rata i razaranja, izuzev granatiranja Banskih dvora i RTV odašiljača na Sljemenu u listopadu 1991. Rat sam gledao i slušao preko radija i televizije i bio sam, kao i drugi, ponesen nacionalnim zanosom. S druge strane, tatina obitelj bila je cijelo vrijeme rata u prognaništvu. Stričevi su mi bili u gardi. Dida nije htio pobjeći iz svoje kuće pred Mladićevim 9. korpusom JNA i pridodanom oklopnom bojnom i teritorijalnom obranom SAO Krajine u rujnu 1991. godine, nego je ostao u okupiranom selu nakon okupacije Drniša. Dakle, odrastao sam kao i većina moje generacije, kako kaže Ivan Roca u filmu, pod emocionalnim i psihičkim pritiskom ratovanja te zarezan ratom.

Kako ste snimali film? Je li vam arhiva HRT-a bila dostupna?

Na svoju i producentsku žalost, radim sporo i dugo. Srećom, imao sam cijelo vrijeme bezrezervnu podršku Factuma, najpoznatije nezavisne dokumentarne produkcijske kuće u Hrvatskoj. Producent je stalno kucao na vrata HRT-a i tražio mogućnost koprodukcije s javnom televizijom, jer smo otpočetka znali da se ovaj projekt ne može napraviti bez uporabe HRT-ove arhive. Neugodno nas je iznenadilo da velik dio glazbene dokumentacije onog vremena nije, na žalost, sačuvan. Uložili smo strašno veliki napor ne samo da pronađemo te rasute i raskomadane arhivske glazbene dokumente i izgradimo živu glazbenu sliku tog vremena, nego i da te oštećene audio zapise restauriramo i dostojno prezentiramo. U međuvremenu sam zajedno sa svojom suprugom Marijom Šimoković napisao scenarij za kratkometražni igrani film 'Zvir' te ga i snimio. Zanimljivo je da u tom igranom filmu malu, ali važnu dramaturšku ulogu ima Thompsonova 'Bojna Čavoglave', koju u trenutku najvećeg očaja, kao svojevrsni otpor, pjeva vlasnica bespravno izgrađene kuće koju treba rušiti, a koja se, kao najjači, najprepoznatljiviji i najpopularniji glazbeni 'poklič' onog vremena, pojavljuje i u filmu 'Glasnije od oružja'.

 Jesu li svi glazbenici prihvatili poziv da sudjeluju u filmu?

Na žalost, nisu. Nisam vjerovao da ćemo novinarka-istraživačica Neda Frank i ja tako teško dolaziti do sugovornika i da će nam se sugovornici nerado otvarati. Mnogi su bili nepovjerljivi, čak i oni koji su skladali politički korektne pjesme koje su zazivale mir. Koliko god mi neki njihovi razlozi bili nedokučivi, nikome ne zamjeram.

Jeste li pokušavali razgovarati i s onima koji su posegnuli za ustaškim pjesmama?

Pokušali smo doći i do onih autora koji su glazbu koristili za iskazivanje radikalnijih političkih poruka. No, tim autorima je bilo puno teže ući u trag jer su kazete i kompilacije alternativne produkcije često izdavane bez popisa autorske ekipe. To govori da je čak i tada svima bilo jasno kako je riječ o 'zabranjenom voću'. Niti danas nitko o tome ne želi otvoreno pričati. Međutim, država tada nije suzbijala crno glazbeno tržište, a mogla je da je htjela. Očigledno nije postojala potreba za kontrolom glazbene ponude jer su te pjesme tada imale svoju publiku, a odrađivale su nemalu, a važnu ulogu - dizale su ljudima moral i davale im mogućnost oduška.

tportal

Izvor: Pixsell / Autor: Sanjin Strukić/PIXSELL

U 1990-ima se od svih, pa tako i od pjevača, tražilo političko i ideološko opredjeljivanje. Kako ste Vi pristupili tom pitanju? Jeste li se u nekom trenutku dvoumili oko toga da biste trebali zauzeti stranu, recimo, u slučaju Thompsona i Štulića, kao dva antipoda?

Sve što je bilo komunističko, jugoslavensko i srpsko novoizabrana vlast u Hrvatskoj 1990. godine smatrala je istovjetnim i jednako opasnim te zahtijevala da se isključi iz javnog prostora i nove nacionalne svijesti. Glazbenici sumnjivih biografija i antihrvatskog ponašanja postaju politički nepodobni i isključuju se iz kulturnog prostora nove države. Čistka etera obavljana je po nacionalnom ključu. Tako čitava diskografija Azre odjednom nije postojala za glazbene urednike. Nastupilo je ledeno ignoriranje jednog od najznačajnijih opusa hrvatskog rocka, koje je nadživjelo čak i rat. S druge strane, jedna od logičnih posljedica Hrvatske bez Jugoslavije bila je i Hrvatska bez narodne muzike. Tako je najveća hrvatska diskografska kuća Jugoton, koja je u svom katalogu u 1980-ima, među inim glazbenicima, imala i čitav niz jakih imena narodne glazbe, zamrznula 1990-ih svoju arhivu 'novokomponovane narodne muzike'. Urednik narodne muzike na Radio Zagrebu spremno je 1993. godine priznao da su 'tijekom proteklih godinu-dvije dana povukli iz programa sve pjesme s ekavskim tekstovima narodne glazbe s istoka'. U atmosferi povišene nacionalne napetosti loše prolaze i neki instrumenti, tipa gusle i harmonika, koje politika difamira kao manje hrvatske, a više srpske glazbene instrumente pa samim time i nepodobne. Mi smo se pak pokušali suzdržati od tendencioznosti i napraviti dokumentaristički netezičan film koji, kao što kažete, neće 'zauzimati stranu', nego će biti otvoren različitim tumačenjima. Odlučili smo pustiti protagoniste da sami govore u svoje ime, a gledateljima ostaviti prostor za prosuđivanje i zaključivanje.

Čija izjava po vašem mišljenju najbolje oslikava motivaciju za pisanje takvih pjesama, kao i razdoblje u kojem su nastajale?

Josip Ivanković, aranžer i producent tamburaškog sastava Zlatni dukati, koji je tijekom rata snimio tri domoljubne kazete, priča u filmu kako se, kao dragovoljac, prijavio u vojsku s namjerom da ide u rat, ali su ga u Ministarstvu obrane odbili procijenivši da može više pomoći kao glazbenik. I doista, svojim glazbenim angažmanom Zlatni dukati su pomogli da dođe do političke idealizacije tamburice kao nacionalnog glazbala. Ne bih htio spoilati film potencijalnoj publici koja film još nije vidjela, ali je sudbina 'Moje domovine' i ogorčenost njezina koautora Zrinka Tutića jedan od njegovih ključnih dramaturških momenata. Jedna od rijetkih pjesama koja je uspjela preživjeti i nadživjeti rat, jedan od najkvalitetnijih i najprepoznatljivijih glazbenih proizvoda tog vremena, 'Moja domovina' pjevala se i na zadnjim velikim uličnim, antivladinim prosvjedima u ovoj zemlji prije šest godina, ali se tada pjevala iz neke druge emocije i nosila je novu retoričku poruku. I ta snimka je završila u filmu.

Kakvo mjesto zauzima film 'Glasnije od oružja' u Vašem dosadašnjem opusu, s obzirom na teme kojima ste se bavili, od tragedije Luke Ritza u 'Oblaku', preko tema o mladima za Fade In-ov serijal pa do kratkometražnog filma 'Zvir', gdje ste se bavili bespravnom gradnjom?

Često krećem od društvene problematike, no ne smatram se društveno angažiranim redateljem. Meni je društvo tek polazište za priču - ono što primjećujem oko sebe, što me 'svrbi', što mi je na neki način intrigantno. Na primjer, divlja gradnja na Jadranu u 'Zviri' ili vršnjačko nasilje u 'Oblaku'. No, moj pravi filmski fokus je na međuljudskim odnosima: u 'Zviri' na odnosu između oca i sina, u 'Oblaku' na obitelji i prijateljima koji se nakon tragična gubitka svojeg bližnjeg pokušavaju ponovo sastaviti i pronaći smisao. Za 'Glasnije od oružja' polazište je bila komunikacijska uloga domoljubne pjesme u Domovinskom ratu, no ključne su ipak sudbine njihovih autora i pjevača, kojima poklanjamo retorički najistaknutije mjesto u filmu - njegov kraj, odnosno zaključak. Dakle, društvena problematika je samo polazište za priču. To se odnosi i na tridesetak epizoda dokumentarnog serijala 'Direkt' koje sam režirao. Uglavnom, zanimaju me stvarni ljudi i njihove priče, prije svega međuljudski odnosi i za njih često u svojim radovima tražim intrigantan društveni kontekst. Kao i većina redatelja, snimam filmove da bih rekao nešto, ispričao neku priču, prikazao nečiju sudbinu. Ne snimam filmove kako bih mijenjao svijet. Nadam se da će se svijet promijeniti, ali ne koristim film u tu svrhu.

Trenutačno ste savjetnik HAVC-a za kratkometražni igrani film. Slažete li se s općom ocjenom da je hrvatski film u uzletu?

Ne samo kratki, hrvatski igrani film je sve artikuliraniji. Stilski i tematski je sve istančaniji. I samim time sve prepoznatljiviji i prihvaćeniji vani, premda se i dalje mahom bavi deprimantnim seciranjem posttranzicijskog društva i njegovih društvenih, političkih i ekonomskih trauma. Posljednjih godina gotovo nije bilo niti jednog većeg međunarodnog filmskog festivala bez hrvatskog filma u nekom od natjecateljskih programa. Riječ je o koncentraciji kvalitete i frekvenciji pojavljivanja vani koja nas sve zajedno može samo veseliti i puniti ponosom.

Kako ste doživjeli smjenu Hribara s mjesta čelnika HAVC-a, kao i napade na tadašnje vodstvo HAVC-a od strane stanovitih braniteljskih udruga i ekstremnih desničara? Biste li se mogli složiti s ocjenom da je to bio udar na umjetničku slobodu stvaranja?

U pozadini napada na HAVC stoji u velikoj mjeri ad hominem argumentacija i napad na njegova ravnatelja i pojedine predstavnike Audiovizualnog vijeća i Upravnog odbora te obmanjivanje javnosti da oni dodjeljuju šakom i kapom novce jednom uskom interesnom i klijentelističkom krugu filmaša. No stalno se propušta istaknuti da HAVC funkcionira na principu povjereničkog sustava, kojeg je još 1972. godine uveo Danski filmski institut i koji danas uspješno funkcionira u različitim varijantama u nordijskim zemljama i na Islandu. Sistem umjetničkog povjerenika je jednostavan, nije birokratičan, transparentan je i s jasnom odgovornošću, a počiva na načelu neovisnosti odlučivanja.

Miroslav Sikavica

Miroslav Sikavica

Izvor: Pixsell / Autor: Sanjin Strukić/PIXSELL

Umjetnički savjetnik, a ne ravnatelj, sastavlja listu prioriteta i brani svoje odluke pred Audiovizualnim vijećem, koje ima pravo odbiti preporuku, što sistem financiranja pojednostavljuje i čini ga transparentnim, u odnosu na neindividualno odlučivanje, koje je obično rezultat pregovora te je teže ući u trag razlozima za ili protiv projekta. Imao sam priliku raditi jedan natječajni rok za vrijeme dok je ravnatelj HAVC-a bio Hrvoje Hribar i imao sam potpuni suverenitet nad svojom listom prioriteta. Ne samo da se ravnatelj niti u jednom trenutku nije miješao u moje odluke, nego me je, zajedno s cijelim Odjelom filmske proizvodnje, zaštitio od različitih pritisaka raznih predlagatelja projekta i omogućio mi 'mir' i neovisnost odlučivanja. Niti jedan sustav nije savršen pa tako niti HAVC-ov, koji, naravno, ima mjesta za popravak. A on se neće desiti s ad hominem prepucavanjem i političkim pritiskom. U ovoj zemlji svatko ima mišljenje, a ukus rijetko tko. No, kako su u ovoj zemlji mnoge izborene vrijednosti ionako prelako potraćene, ne bi čudilo da se to dogodi i filmu. Na žalost, budućnost nije ružičasta.

Mislite li da će negativna kampanja usmjerena protiv HAVC-a dovesti do pada kvalitete hrvatskog filma?

Ako se nastavi, sasvim sigurno će dovesti do pada kvalitete. Sredstva su se u ovoj godini drastično srezala i stanje u kinematografiji je alarmantno. Na drugom roku odlučivanja u 2016. godini, dakle poslije Hribarove smjene, imao sam mogućnost preporučiti tek dva kratkometražna igranofilmska projekta, što je po mom sudu apsolutno nedopustivo za formu koja ima izmjerljiv međunarodni uspjeh i vidljivost vani, i koja nam je, uostalom, donijela nagradu Europske filmske akademije, dakle europskog Oscara koji je dobio Jure Pavlović za 'Piknik'. Mislim da je krajnje vrijeme da se kao društvo odredimo treba li nam film kao umjetnost ili sve treba prepustiti kapitalističkoj tržišnoj logici, dnevnoj politici i komercijalnom (ne)ukusu koji poput raka metastazira u sve umjetničke sfere.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!

Komentari čitatelja 3

Prikaži sve
  • dban6

    12.08.2017 22:57

    Dokumentarne filmove treba snimati jer su dokaz vremena u kojem su snimljeni i tu mogu biti sve vrste tema i dilema. No, igrane filmove treba snimati zbog publike, za nas koji ćemo dati novac da bi ga pogledali. Zato treba snimati filmove koje će široka publika s veseljem ići gledati, a ne samo n...

  • drago41053@gmail.com

    11.08.2017 15:06

    tko postavlja to "epohalno" pitanje neka trazi odgovor kod hribara

  • purgeropitek

    11.08.2017 15:16

    I ja znam napravit film kojeg nitko ne bu gledal. Jesam li zato umjetnik?

Napiši ovdje što ti misliš o ovoj temi