Premda je postojao plan da se nađemo i popričamo uživo, s Aleksandrom Wojtaszek (1991.) sam se ipak dopisivao –presudila nam je turistička sezona. Ovu poljsku kroatisticu upoznao sam davno, vjerojatno baš u Limbu, razgovarao s njom višekratno do dugo u noć i rugao se njenom 'slomljenom' hrvatskom. U međuvremenu je u svojoj domovini postala poznata po knjizi 'Fjaka', posljedično i stručnjakinja za hrvatska pitanja. Prilika za intervju se konačno ukazala kad je Disput objavio domaće izdanje tog bestselera, dosad prevedenog na slovački, gdje je također postao hit.

Podnaslov knjige 'Pogled izvana' mokri je san svakoga – ljudi su nevjerojatno zainteresirani za to kako ih vide drugi – no ovaj se pogled našim nacionalistima neće svidjeti. Razlog leži u tome što se Wojtaszek ne zadovoljava jednostavnim odgovorima; uvijek je zanimaju pozadina priče, odnosno gubitnici tranzicije i ostali marginalci: primjerice, sezonom u Zadru je navigiraju taksisti smješteni u jeftinom hostelu dok je Zagrebom vodi bivši beskućnik Mile Mrvalj, a svoju potresnu priču kazuje radnica nekadašnje tekstilne firme Kamensko, što je prikaz Hrvatske daleko od razglednica i naslovnica. Dakle 'Fjaka' je unatoč ljetnom i snenom naslovu dobrodošao poziv na buđenje iz tisućljetnog turističkog sna.

Povod ovom razgovoru hrvatsko je izdanje vaše hit-knjige 'Fjaka'. Možete li ukratko ispričati kako je ona nastala?

Koliko god to čudno zvuči, pomogli su mi doktorat i pandemija. Nakon intervjua sa spisateljicom Kapkom Kassabovom, pitala sam urednike najveće poljske izdavačke kuće koja se bavi publicistikom kako je moguće da nemamo nijedne knjige o Hrvatskoj koja nije znanstvena niti turistički vodič. Hrvatska je previše zanimljiva da je ograničimo na popis najljepših plaža i najboljih restorana. Složili su se, a zatim rekli da je ja moram napisati. Prihvatila sam izazov jer mi je trebao odmor od pisanja u znanstvenom stilu, a i oduvijek me je novinarstvo snažno vuklo. Čim sam sjela da napišem sinopsis, vidjela sam da je ta knjiga donekle već u mojoj glavi, da sam u tih petnaestak godina skupila dosta tema i priča. Onda je krenula pandemija. Ispočetka je bilo malo teže, ali onda sam dvije godine skoro stalno bila u Hrvatskoj: obilazila sve lokacije gdje još nisam stigla, znala sam provoditi i po par tjedana na nekom otoku, vraćati se mnogo puta na ista mjesta i prije svega pričala sam s mnogim ljudima. Velika su mi podrška bili hrvatski prijatelji – puno toga su mi ispričali, preporučili, pomogli. Uostalom, da me nisu stalno sprdali, nikad ne bih naučila tako dobro jezik niti saznala toliko o politici.

Knjiga je postala bestseler u Poljskoj, dobila prijevod na slovački, pred nama je hrvatsko izdanje, a u pripremi su prijevodi na češki i talijanski jezik. Kakav je to osjećaj, jeste li iznenađeni tolikim uspjehom?

Naravno da jesam. Znala sam da u Poljskoj postoji veliki interes za Hrvatsku jer je jako popularna destinacija za odmor. No nisam baš bila sigurna koliko će se takvu knjigu dati čitati ljudima kojima je stalo samo do ljetovanja – kod mene čak i ako se pojavi neka plaža, znači da su negdje u blizini kosti. U svakom mi je ormaru kostur, ne zato što je Hrvatska po tom specifična, nego tako izgleda povijest u ovom dijelu svijeta, a vjerojatno i u većini drugih. A da mi je netko prije par godina rekao da će Slovaci poludjeti za knjigom, prodati par tisuća primjeraka u pola godine i da ću biti u svim novinama tamo, vjerojatno bih ga ismijala. Ali kako sam saznala, Slovaci Jadran smatraju 'svojim morem' Poljaci bar imaju Baltik, nije da je neka alternativa, ali ajde, a oni se moraju u vas uzdati, slično kao i Česi. Silno me zanima što će Talijani reći, pogotovo što nisam prema njima posebno blaga u poglavlju o Istri, ali naravno, najviše me zanimaju reakcije iz Hrvatske.

'Fjaka' je zbirka reportaža koja, između ostaloga, nastoji ukazati na drugu, nerijetko tamnu stranu hrvatske turističke bajke. Što biste rekli, kako je prosječni poljski turist vidio Hrvatsku prije izlaska vaše knjige?

Kad ljudi saznaju da se bavim Hrvatskom, vole mi pričati o svojim ljetnim avanturama. Hrvatska im je prelijepa zemlja, no ona je za njih samo Dalmacija. Obožavaju hranu ovdje, krajolik, sunce. Tu i tamo otplove i do Brača na dušeku, toliko se opuste. To je neka vrsta fantazije o tome kako bi dobro život mogao izgledati da ne moramo stalno žuriti, raditi, brinuti se o svakodnevici. Često se vraćaju godinama na isto mjesto jer tamo imaju sve šta im treba i osjećaju se kao doma. Ako se na nešto žale, to su najčešće cijene jer neki moraju cijelu godinu štedjeti za tih desetak dana na moru. Kad je knjiga izašla u Poljskoj, jedno od najčešćih pitanja na promocijama je bilo što Hrvati misle o Poljacima. Nisam im imala srca reći da nas često miješate sa Česima pa sam nešto govorila o bliskosti naših nacija. Svatko treba malo osjećaja da je važan, tu se baš ne razlikujemo.

Kad smo kod tamnih strana naše stvarnosti, odmah po izlasku hrvatskog prijevoda knjige optuženi ste za 'perfidni prijezir prema hrvatskoj državnosti'. Kako to komentirate?

Ovim putem se zahvaljujem tom čovjeku koji pomno prati moj rad, to nije njegova prva recenzija knjige. Doduše, u poljskom izdanju je bio malo maštovitiji, pa je rekao da sam sve o Hrvatskoj naučila na Filozofskom fakultetu, u Krivom putu i Limbu, što i nije tako daleko od istine. A sad, zaozbiljno, znala sam da se knjiga desničarskim krugovima neće svidjeti. Otvoreno pišem o tome da je većina problema današnje Hrvatske, naprimjer iseljavanje mladih ljudi, posljedica tranzicije i politike koje je vođena devedesetih, a nacionalizam ide pod ruku s kapitalizmom i pomaže u prikrivanju tih problema širenjem priče o tome kako smo superiorni nad drugima i kako su nam imaginarni neprijatelji za sve krivi. Svugdje je tako, u Poljskoj ponekad i gore, samo što mi nismo imali rata. Sjajna je ta ucjena: ako vidiš određene probleme, ti si neprijatelj hrvatske države i dio svjetske zavjere protiv nje. Ako kažeš da je mnogima u Jugoslaviji život bio bolji i sigurniji, a hrvatski i srpski su u principu isti jezik, onda si jugonostalgičar i četnik. Ako smatraš da je privatizacija bila često kriminalna, onda ti predbacuju branitelje koji si poginuli da danas na miru može vladati nepotizam. Tako je naravno lakše, zažmiriti i praviti se da stvarnost ne postoji, ali možda je vrijeme odrasti. Pogotovo onima koji deklariraju ogromnu ljubav prema domovini.

Meni se pak čini da je knjiga prožeta gorko-slatkom ljubavlju prema našoj maloj državi, kojoj se, unatoč svemu, godinama vraćate, najčešće van turističke sezone. Što vas toliko privlači u ove krajeve?

Sad to više nije pitanje izbora, nego nužde. Davno mi se život rasprsnuo na dva dijela, jedan poljski i jedan hrvatski. Gdje god da jesam, uvijek mi nedostaje onaj drugi, ne toliko zbog same zemlje, koliko ljudi. U Hrvatsku me prije svega oni privlače, volim vašu otvorenost, sklonost smijehu i druženju, zezanju. Već se davno osjećam ovdje doma, ponekad i više nego gore: za svjeverne sam krajeve malo preopuštena i preglasna. Tamo mi dijagnosticiraju ADHD, ovdje kažu: naša si. Možda ću se napokon preseliti jednog dana, no nažalost, zasad je u Poljskoj ipak lakše naći dobar posao. Ako ništa prije ne iskombiniram, onda bar penzija na obali. Šta da radim, niko još nije smislio bolje mjesto za život od Mediterana, samo da se ima para.

Hrvatska je, kažete, vaša vršnjakinja. Kako se u vašim očima mijenjala percepcija Hrvatske od prvog dolaska do danas?

Malo sam se našalila s time da smo se neovisna Hrvatska i ja rodile u lipnju 1991. godine, pa je nekako ta priča s vršnjakinjama zaživjela, iako naravno devedesete i nulte znam iz priča i knjiga. Prvi put sam na dulje vrijeme došla ovdje prije trinaest godina, na trećoj godini faksa. Bio je listopad, Zagreb mi se činio siv i sirov, a onda je stigla najteža zima u mnogo godina, pa je lako zamisliti koliko sam bila oduševljena. Od te 2012. godine gledala sam kako Hrvatska slavi različite uspjehe, između ostalog ulazak u Europsku uniju i drugo mjesto u nogometu, pa se i ponosi turističkim rekordima, ali me je uvijek više zanimala optika ljudi koje život nije previše mazio i pogled iz mjesta koja su van turističkih ruta. Ako nas zanimaju realni uspjesi, ajmo vidjeti koliko je bolji život onih koji su najugroženiji u društvu, a to su različite manjine, izbjeglice, gubitnici u tranziciji, one koje najlakše odbacujemo i preziremo jer su navodno sami sebi krivi. Kao što se vjerojatno vidi u knjizi, puno sam toga naučila i kroz kulturu, prije svega književnost, ali i film ili glazbu. Rekla bih da sam brzo zavoljela Hrvatsku, njezinu raznolikost i ljepotu, ali da sam si namjerno komplicirala tu ljubav. Činjenica da nisam počela od ljeta na moru nego od studiranja u Zagrebu mi je pomogla da od početka ne nosim ružičaste naočale.

Našu ste tešku temu o dvadeseteostoljetnim vođama Titu i Tuđmanu nadahnuto isprepleli s pričom o Matiji Gupcu i humorističnim detaljima njihovih života, učinivši je značajno lakšom. Kakav je pogled izvana na ovaj zagorski trojac?

Gubec mi uopće nije bio cvjetak na krznu, kako se to kod nas kaže, znači samo dodatak. Upravo me je on fascinirao – kako je živopisan lik u općoj imaginaciji. U Poljskoj tek zadnjih par godina malo više pričamo o narodnoj povijesti, dosad smo izgleda svi vjerovali da smo potomci plemića. Dijete sam sa sela, svi su moji bili težaci i to iz pograničnog područja, pa mi nikad nije bilo jasno zašto učim samo o kraljevima i magnatima, kao da imam s njima išta zajedničko. Zato sam se oduševila kad sam čula da toliko ulica u Hrvatskoj nosi Gupčevo ime. Ako želimo išta razumijeti od današnjih političkih previranja ovdje, ni Tita ni Tuđmana se naravno ne može preskočiti. Kod nas Tito slovi uglavnom za komunističkog diktatora, u skladu s tim kako vidimo našu vlastitu povijest i koliko je strog antikomunizam u Poljskoj. Trudim se malo zakomplicirati tu priču. O Tuđmanu se zna malo, a meni je on jako bitan dio priče jer se nekako stalno vraćam u devedesete kao ključnu dekadu oblikovanja današnje stvarnosti. Doduše, nedavno smo razgovarali s frendovima da danas ni oni kojima je Tuđman stalno na usnama više ne mare za njegovo političko nasljeđe, da je ostao puki simbol, bedž na reveru koji se ne smije dirati. Meni je opet najzanimljivije dirati u to što se ne smije, svetogrđe je oblik subverzije. U mom slučaju, dosta sigurne, jer ne ovisim financijski ni na bilo koji drugi način od ovdašnjih prilika ni odnosa moći.

Jedna od početnih točaka knjige priča je o splitskom Hajduku, svojevrsni ključ za razumijevanje Dalmacije. Kako biste strancu objasnili zaluđenost lokalaca nogometom? Jesu li vas uspjeli 'zaraziti'?

Iako ja i sport nismo baš na ti, znala sam od početka da o Splitu želim pisati kroz prizmu Hajduka. Upravo zato što ni sama nisam do kraja imuna na ovu količinu entuzijazma i ljubavi, pa imam svoju člansku iskaznicu. Odatle i Camus u ovoj priči, jer zašto u moru apsurdnosti života ne plakati najčešće zbog nogometa? To se ne može objasniti, to se mora doživjeti. Hajduk mi je bio također sjajan način da malo lakše i zabavnije prepričam povijest Dalmacije u 20. stoljeću i objasnim taj famozni dišpet. Jedini je problem što sada kad je utakmica Poljske i Hrvatske znaju me zvati za komentar, pa moram pitati oca za rezultat. Ali su mi navijači jednog poljskog kluba obećali pomoć i zaštitu ako nešto zatrebam, pa izgleda da sam po običaju na dobitku.

Dotaknimo se na koncu i reportaže, žanra koji polako ali sigurno umire u suvremenom novinarstvu. Ipak, u Poljskoj je stvar drugačija, što potvrđuje i uspjeh vaše knjige. Što mislite, zašto je tome tako?

Optimističan odgovor je da smo zainteresirani za svijet oko nas i želimo ga čim bolje shvatiti. Pesimističan da i čitanje mora biti danas čim produktivnije, pa je reportaža bolja od romana ili poezije jer donosi praktične informacije i povećava naše znanje. Ali mislim da je prije svega do tradicije koja kod nas postoji već godinama, bar od vremena cara reportaže, Ryszarda Kapuścinjskog. Samo se taj žanr iz novina, koje su i kod nas u krizi, preselio u knjige. Stalno traju diskusije koliko je u njemu književnosti, a koliko faktografije, smije li to biti osobna optika, gdje su granice subjektivnosti i metafore. Mislim da se to ne isključuje i da priča može biti pitka i zabavna, a da opet pokušava objasniti složenost svijeta i uzima samo istinite događaje. Ne trebaju mi fikcionalni likovi kad su ljudi oko mene toliko zanimljivi, iako čitam jako puno beletristike i služim se nekim književnim postupcima.

Konačno, što je sljedeće za vas, radite li na nastavku 'Fjake“?

Radim sad na knjizi posvećenoj vašim komšijama, Crnoj Gori. Ta malena zemlja je fascinantna i jako složena u mnogim pogledima, od identiteta, preko društvenih uređenja i tradicija, do kulture i povijesti. Moj je problem što ne znam brzo pisati po narudžbi, nego moram upoznati ljude, sprijateljiti se, obići sve regije, pa i živjeti malo negdje, zato taj proces dugo traje. No priznajem, baš uživam u toj fazi, sreća što ne moram živjeti od pisanja jer bih sigurno brzo krepala. Međutim, vjerujem da ću se jednom vratiti u Hrvatsku jer postoji još mnogo fascinantnih tema kojih se nisam ni dotakla, imam već par ideja. Sjajno je pisati knjigu o nekoj zemlji jer ona nikad nije dovršena, u startu moraš priznati poraz, a onda je puno lakše.