Mlada autorica Dora Šustić napisala je sjajan roman - prenosi Gradska knjižnica Rijeka - a to je prepoznala i prosudbena komisija Književne nagrade Drage Gervais (Aleksandar Mijatović, Ivica Prtenjača, Vlado Simcich, Milorad Stojević i Darija Žilić) koja je između 87 pristiglih rukopisa odabrala upravo njezin. Roman je ukoričen - već i predstavljen u Rijeci - dok nas zagrebačka promocija romana prvijenca očekuje u Knjižari Fraktura 21.11.2022. s početkom u 19:00 sati.

Osim autorice, o romanu će govoriti spisateljica i urednica djela Olja Savičević Ivančević, a razgovor će moderirati entuzijast digitalnog i web izdavaštva, content marketinga i primjene novih tehnologija u kulturi Kristian Benić.

U nastavku prenosimo i Obrazloženje prijedloga rukopisa pod naslovom Praznina za Književnu nagradu Drago Gervais u kategoriji neobjavljenoga rukopisa:

"Prosudbeno povjerenstvo 23. kolovoza 2021. godine u uži je izbor uvrstilo 3 rukopisa proze, 3 rukopisa poezije i na sastanku 13. rujna 2021. godine donijelo odluku da se u kategoriji neobjavljenoga rukopisa nagrada Drago Gervais dodijeli rukopisu naslova Praznina.

U prosudbenom postupku Povjerenstvo se rukovodilo kriterijima utvrđenim u postupcima u ciklusima nagrade 2015., 2017. i 2019. godine. Prvi je kriterij književni. Odnosi se na specifične poetičke i estetičke zakonitosti oblikovanja književnog izričaja. U sklopu prvog kriterija uzimali su se u obzir formalni i sadržajni elementi proze (motiv, fabula, siže, tema, ideja, zaplet, kompozicija) i poezije (metar, ritam, stih, motiv, asocijativni sklopovi, figure, kompozicija). Drugi je kriterij izvanknjiževni. Odnosi se na recepciju rukopisa, raspon čitateljske publike kojoj bi djelo bilo upućeno i namijenjeno, potvrđivanje i učvršćivanje renomea nagrade Drago Gervais, snaženje njezinog nacionalnog utjecaja i odgovor nagrade na aktualna društvena kretanja. U završnom koraku prosuđivanja u odnos se dovode ta dva kriterija, uz puno uvažavanje specifičnih zakonitosti književnog i izvanknjiževnog polja.

U rukopisu romana Praznina, pripovjedačica i lik djevojka, milenijalka, napušta sigurnost obiteljskog doma, riječke građanske obitelj, oca liječnika, odlazi u Prag studirati filmsku režiju. Njihov profesor uspoređuje vođenje filmske priče s vođenjem ljubavi; jedina obavezna literatura su Aristotelova Poetika i Kama-sutra. Profesor traži od studenata da sastave scenarij. Pripovjedačica radi na scenariju ljubavne veze između likova Roberta i Alme. Ona u društvu kolega u jednom od praških kafića Duende susreće fotografa Leona na pragu četrdesetih i s njim započinje strastvenu i romantičnu ljubavnu vezu. Leon je netom izgubio suprugu Aynu, čije ime znači zrcalo. Aynu je Leon upoznao u Cádizu, u Španjolskoj.

Pripovjedačica je svjesna da sada ona zrcali izgubljenu Aynu, ženu-ogledalo. Istovremeno, u sklopu studijskih zadataka, pripovjedačica priprema scenarij na temu ljubavi između mlade žene i starijeg muškarca. Priča iz scenarija prelazi u priču pripovjedačice. Profesor režije upozorava da scenariji s ljubavnom temom imaju konvencionalne, kičaste zaplete i stereotipne likove. Pripovijedajući o svojoj ljubavnoj avanturi s Leonom, pripovjedačica istovremeno pripovijeda o svojima pokušajima da ljubavnoj priči vrati neponovljivost i jedinstvenost prvog puta, posebnost u odnosu na sve druge veze. Potrage za originalnosti priče i autentičnosti ljubavne veze nerazmrsivo su isprepletene.

Dok je u svom scenariju pripovjedačica izvan priče, u vlastitoj ljubavnoj avanturi ona je jedan od dva jedina lika; ljubavnica starijeg muškarca koji u njoj vidi zamjenu – dvojnice – preminule supruge. To nije jedini dvojnički odnos u romanu, uz ovaj se javlja više udvajanja između likova. Kao što se pretapaju priče, pretapaju se identiteti pripovjedačice i Ayne, one zrcale jedna drugu, do točke nerazlučivosti izvornika i kopije. Kao što nijedna priča ne može jedinstvena, tako i pripovjedačica predstavlja kopiju, zrcalni odraz, svoje prethodnice. Pripovjedač koji se oblikuje kao tvorac priče, ispostavlja se ujedno kao njezina tvorevina. Kao i ljubavni odnos, pripovijedanje je istovremeno približavanje i udaljavanje pripovjedača od njegovog predmeta, njegove priče. Ako se stopi sa svojim predmetom, više o njemu ne može pripovijedati, ako se odmakne od njega, iščezava priča. Kao i ljubavna veza, i odnos između priče i pripovijedanja temelji se na intervalu koji ih istovremeno dijeli i povezuje, ili, kako se to na nekoliko mjesta u romanu naziva, na timingu. Kao što Leon pokušava vratiti izgubljenu ljubav, pripovjedačica nastoji obnoviti vezu između iskustva i pripovijedanja. Njezina mladost (priča) potražuje zrelost (pripovijedanja), ali je i ta zrelost upletena u raspad mladenačkih iluzija i očekivanja o sebi i drugima (Leonov tragični gubitak supruge, borba s prekomjernom tjelesnom težinom, raspad ideala samoostvarivanja, itd…).

Radnja se u većem dijelu odvija u Pragu, gdje se susreću studenti iz svih krajeva svijeta, čije se život svodi na predavanja, obroke u pomodnim veganskim restoranima, pijanke, neobavezne i usputne odnose. U romanu se smjenjuju aseptizirani vinski barovi i restorani s vegetarijanskom hranom. Nakon juha od bundeve, sendviča s humusom i pečenom mrkvom, kolača od mrkve, zobene kaše s cimetom, kava sa sojinim mlijekom, bulgura, soje, odlazi se u pivnice, ispijaju se ogromne količine rakije, viskija, uzimaju se opojna sredstva. Radnja se povremeno premješta u Španjolsku, Tursku i Rijeku. Ti su lutalice, erasmusovci kako se često nazivaju u romanu u neprekidnoj potrazi za iskustvom; nakon što su se izbacili iz svojih zavičaja, uporišne točke traže i – ne nalaze – drugdje. Roman prikazuje milenijalce u raskoraku između suspregnutosti i raspojasanosti, anesteziranosti i ekscitiranosti, otupjelosti i nadraženosti, suzdržanosti i izražajnosti, feminističke emancipacije i seksualne ekstrovertiranosti, materijalnog obilja i duhovne lišenosti. U tome se kontekstu odvija veza između muškarca na pragu zrelih godina i djevojke u cvijetu mladosti. Problem priče je prenošenje između različitih vremena, odnosno generacija. Mladost daje pretjeranu blizinu priči, dok zrelost previše udaljava od nje. Ne bi li se očuvao interval između blizine i udaljenosti od priče ne treba odrasti da bi se odbacilo djetinjstvo, već da bi se ono očuvalo.

Zaključno, kompozicijski, pripovijedanje isprepliće paralelne pripovjedne niti. Zbivanja su solidno motivirana, dobro povezana, likovi funkcionalno uvođeni i karakterizirani. Zrcaljenje između pripovjednih slojeva i uvođenje drugačijeg vremenskog rasporeda događaja vješto je izvedeno. Tematski, priča je konzistentna. Autor pazi na vezu između motiva, razvija sustav statičkih i slobodnih motiva, koji čitanje pretvaraju potragu za širim smislom uvedenih događaja. Idejno, roman je aktualan, dotiče se različitih aspekata života mladih u suvremenome društvu, promjenjivosti i nestalnosti identiteta, odnosa prema vremenu, propitivanja granica seksualnosti, uloge umjetnosti, poremećaja prehrane. Stilski, autor poseže za različitim rješenjima, uvodi smjele i često uspjele metafore, uvodi različite idiome iz razgovornog jezika, generacijskog slenga, filmske režije, mitološke simbole (npr. Duende kafić i duende kao ekstatično stanje o kojem govori Lorca, i sl.).

S obzirom na sve ovo, zaključeno je da rukopis Praznina doseže navedene književne i izvanknjiževne kriterije, stoga predlažemo da mu se dodijeli Književna nagrada Drago Gervais u kategoriji neobjavljenog djela."