Nakon gotovo šest godina Hrvatski športski muzej dobio je svoj prvi stalni postav, i to u obnovljenoj zgradi u samom centru Zagreba. Ova frekventna lokacija, uz sadržaj, privući se naravno brojnu domaću, ali još više inozemnu publiku i turiste – mjesto je to na kojem se naši građani mogu upoznati s razvojem i povijesti hrvatskog sporta, a stranci doznati nešto više o aktualnim sportskim zvijezdama po kojima Hrvatsku nerijetko, uz more i obalu, jedino i prepoznaju.

Na više od petsto četvornih metara, i to na dvije etaže, prostire se stalni postav Hrvatskog športskog muzeja. Naš obilazak počinjemo od dijela koji tematizira prve sportove na području današnje Hrvatske i sportsko društvo Hrvatski sokol.

Od Hrvatskog sokola i kozlića do streljačkih klubova

Ravnateljica Muzeja, Danira Bilić, objašnjava nam da je Hrvatski sokol 'najstarije aktivno sportsko društvo, osnovano još 1847.', te da je u vrijeme svoje najveće slave bio kolijevka hrvatskog sporta.

'Hrvatski sokol je gimnastičko i sokolsko društvo koje je imalo i političku dimenziju, odnosno brigu za nacionalni identitet u tadašnjoj Austro-Ugarskoj Monarhiji. Osim popularnosti na teritoriju Hrvatske, Hrvatski sokol imao je svoje podružnice po BiH i svim onim zemljama u kojima je bilo Hrvata. U Austro-Ugarskoj Monarhiji organizirani su sletovi u kojima su sudjelovali članovi društva i pokazivali svoju brojnost, znanja i vještine u gimnastičkim vježbama, a potom i složnost. Gradili su i sokolske domove, ustvari prve dvorane za sport i tjelovježbu', kaže Bilić za tportal.

Kozlići kojih, srećom, više nema

U dijelu koji tematizira povijest hrvatskog sporta, od gimnastike, preko mačevanja i streljaštva, do biciklizma, izložen je i kozlić – mučan prizor za sve nas koji ga nismo uspjeli preskočiti na nastavi tjelesnog odgoja. Danas se ovakvi kozlići, saznajemo od ravnateljice Muzeja, više nigdje ne preskaču u školama po Hrvatskoj.

Tijekom 18. i 19. stoljeća, objašnjava nam, sportovi su bili vezani uz plemstvo i vojsku, pa se redovito vježbalo i jahanje i mačevanje.

'U ta se doba smatralo da je mačevanje sportska disciplina koju svaki educirani građanin, ali i plemić mora znati, a moralo se, osim toga, ovladati jahanjem i streljaštvom. Prvi streljački klubovi osnivaju se kod nas u Zagrebu, potom u Osijeku. Pa se nekada u Zagrebu ulica u kojoj je danas Kino Tuškanac zvala Streljačka jer je u njoj bila streljana', dodaje.

U drugoj polovici 19. stoljeća trendovi su se pomalo promijenili pa je najpopularniji bio biciklizam, a na Zrinjevcu je prva utrka održana 1886. godine. Zato i veliku pažnju posjetitelja privlači upravo bicikl iz tog doba s velikim prednjim kotačem.

Tko je Hrvatima otkrio nogomet?

Važan dio postava posvećen je Franji Bučaru, ocu hrvatskog sporta, kako ga povjesničari nazivaju, a koji je bio ključna osoba za njegov razvoj u zadnjem desetljeću 19. stoljeća.

'Bučar je na prostor današnje Hrvatske donio nove sportove koje je upoznao na Gimnastičkoj kraljevskoj akademiji u Švedskoj. Organizirao je po dolasku dvogodišnje tečajeve za nastavnike tjelesnog odgoja, među kojima je bilo 30 muškaraca i jedna žena, Ivana Hirschman. Uz atletiku, koja se tada širila Europom, donio je nogomet', dodaje.

Nogomet, rukomet, košarka, svi ovi sportovi, uglavnom na razini reprezentacija, predstavljeni su u Muzeju vrlo interaktivno i multimedijalno pa je tako, uz antologijske fotografije dočeka nogometaša 1998. ili 2018. godine te originalne košulje Zlatka Dalića iz Rusije, moguće pogledati – i to jednim klikom – mnoge predmete koje su poklonili za postav izbornici hrvatskih reprezentacija, od Line Červara preko Ratka Rudića do Ćire Blaževića. Zanimljivo je i to što su dresovi sportaša desetljećima uglavnom bili pamučni, a ne, kao danas, poliesterski.

Kriterij – uspjesi na svjetskoj razini

U Muzeju nisu predstavljeni pojedinci, iako jesu uspjesi hrvatskih sportaša u pojedinačnim sportovima, od Gorana Ivaniševića i Blanke Vlašić do braće Sinković i Barbare Matić, pa smo se s pravom zapitali kakvi su zapravo kriteriji za njihov izbor.

'Glavni izazov u stvaranju stalnog postava bila je upravo kustoska koncepcija jer smo znali da ne možemo prikazati sve što želimo i čime raspolažemo, premda jest otvorene strukture i može se prilagoditi, ali budući da su prikazana čak 22 sporta, bilo je važno da kriterij bude jednak, a to je rezultat sporta na svjetskoj razini – svjetskim prvenstvima ili Olimpijskim igrama', kaže Bilić.

Zato je, dodaje, postav ovako multimedijalan jer je to 'kompromisno' rješenje kako bi se predstavili i oni sportovi u kojima je bilo zapaženih rezultata, ali nisu imali uspjeh na svjetskoj razini.

Predstavljeni i parasport i sportaši s invaliditetom

'Od umjetničkog klizanja, preko alpinizma, do biciklizma i automobilizma, sve smo to prikazali u posebnoj prostoriji – svlačionici – u kojoj posjetitelji mogu sjesti, predahnuti i informirati se o tim disciplinama. Interaktivni prikazi daju mogućnost da predstavimo i manje vidljive sportove, kao i neke druge sportske teme koje nisu uvijek u fokusu', objašnjava. U Muzeju je predstavljen i hrvatski parasport, sportaši s invaliditetom te Mediteranske igre u Splitu i Univerzijada u Zagrebu, a one nisu bile samo sportski, nego i veliki društveni događaji koji su izmijenili vizure tih gradova.

U izradi digitalni repozitorij hrvatskih sportova

Muzej inače ima vrijedan fundus s gotovo petsto tisuća predmeta – ostavština je to Franje Bučara, a on ih je ostavio tadašnjem Zavodu za fizičku kulturu, odnosno Kineziološkom fakultetu u Zagrebu.

'Teško je sve to predstaviti zbog manjka prostora, ali ovakva kustoska koncepcija omogućava nam da radimo pop-up izložbe i razna predavanja, na kojima će posjetitelji moći vidjeti sve ono što inače čuvamo u fundusu. Radimo na zahtjevnom projektu, digitalnom repozitoriju svih sportova, a to je poprilično izazovno jer je za one manje poznate teško doći do podataka i pouzdanih izvora informacija, stoga se oslanjamo na naše eksperte u nekim sportovima', dodaje.

Najteže je doći do dresova, medalje svi čuvaju

Ono što je bilo izazovno u formiranju postava jesu predmeti, i to dresovi koji se brzo razgrabe i podijele navijačima.

'Nije bilo jednostavno doći do nekih značajnih dresova naših reprezentativaca, što nogometnih, rukometnih, košarkaških. Nakon deset do dvadeset godina oni jednostavno nestaju ili su kod kolekcionara i zato su skupi, pa nam u nekom trenu postaju nedostupni. Medalje se čuvaju, ali dresovi ne', objašnjava ravnateljica i prepričava anegdotu s dresom Hrvoja Horvata starijeg.

Nakon 50 godina zamijenili dresove

'Htjeli smo izložiti njegov dres kad je kao kapetan Jugoslavije igrao finale protiv tadašnje Čehoslovačke i kada su osvojili Kup Europe, ali rekao nam je da nema ništa sačuvano iz tog doba, a kasnije se sjetio da je nakon utakmice zamijenio dres s njihovim kapetanom, pa je kontaktirao s njim i ponovo su nakon pedeset godina zamijenili dresove', dodaje.

Najteže je bilo doći do sportaša koji su sada aktivni i bave se sportom na najvišoj razini, pa su morali, otkriva, dolaziti do njihovih dresova i raznih predmeta preko članova obitelji.

'Svi su, jasno, za Muzej, svi su nešto donirali, s kim smo god kontaktirali, ali je bilo teško doći do tih osoba jer imaju guste rasporede, mnogo obaveza i malo ih je fizički u Hrvatskoj', dodaje.

Velik društveni kapital

Muzej, osim povijesti i razvoja sporta, donosi priče o uspjesima hrvatskih sportaša, ali i pokazuje njihov utjecaj na društvo i obrnuto.

'Sport ima veliki društveni kapital, on je puno više od medalja i pehara, pa s pravom vjerujemo da će nam dolaziti i nova muzejska publika, ona koja inače nema afinitet prema muzejima i galerijama, kao i da će motivirati mlade da se bave sportom', zaključuje.