Lisa McGee, autorica nove Netflixove serije 'How to Get to Heaven from Belfast' (hrvatski naslov ima neku čudnu sintaksu koja mi se ne sviđa pa ću ga ovom prilikom ignorirati) - nije postala poznata zato što je bila slatka, šarmantna ili duhovita, nego zato što je imala onu rijetku, televizijski smrtonosnu kombinaciju: savršeno uho za dijalog, besraman smisao za humor i duboku, ali nikad patetičnu svijest o tome gdje živi i s čim živi.

Kad su se pojavile 'Derry Girls', njezina dosad najpoznatija serija, televizija je odjednom shvatila da se o Sjevernoj Irskoj može govoriti bez didaktičnog mraka, povijesnih fusnota i obaveznog zvuka violina u molu. McGee je uzela generaciju tinejdžerica, ubacila ih u kaos devedesetih, ratne paranoje, katoličke krivnje i adolescentskog bezobrazluka, pa sve to pretvorila u komediju koja je istodobno urlikala i obavijala nas svojom toplinom. Humor Derry Girls bio je munjevit, prost, bjesomučan, samosvjestan i precizno tempiran – ali ispod svih tih fora kucalo je srce ozbiljne priče o identitetu, političkom nasilju, ženskom odrastanju i zajednici koja se snalazi kako zna. Kritika ju je slavila jer je dokazala da smijeh nije bijeg od traume, nego često jedini način da je preživiš.

Još dublje u mrak

Autoričin prijelaz u nešto mračniji žanr zbog svega je toga bio neizbježan i logičan. Netflix, taj globalni stroj za gutanje autorskih glasova, ovdje je zapravo napravio pametan potez: prepoznao je da Lisa McGee ima još toga za reći, ali da to više nisu priče o djevojčicama nego o ženama koje su odrasle, a ništa nisu zaboravile. Tako je nastala serija 'How to Get to Heaven from Belfast' , koja formalno ulazi u teritorij trilera, ali suštinski ostaje ono što McGee radi najbolje: seciranje prijateljstva, krivnje i kolektivne šutnje.

Radnja se vrti oko tri prijateljice iz djetinjstva – Saoirse, Robyn i Dare – koje ponovno okuplja smrt Grete, njihove nekadašnje 'četvrte'. Ono što počinje kao irski folklor sprovoda, čaja i pasivno-agresivnih pogleda, vrlo se brzo pretvara u labirint trauma, tajni i moralnih sivih zona. U središtu je svega jedan bijesno podmetnuti požar iz djetinjstva, povezan s nasilnim vjerskim kultom, ali i niz događaja koji su rezultirali smrću djece i kasnije ubojstvom istraživačkog novinara. Djevojke nisu nevine, ali nisu ni čudovišta – i upravo u tom međuprostoru serija je najjača.

Istina je opasna, a šutnja pristojna

Saoirse je racionalna do samouništenja, žena koja vjeruje da se emocije mogu držati pod kontrolom ako ih dovoljno dugo ignorira. Robyn je bijesna, britka i umorna – klasični primjer onoga što se dogodi kad moralni kompas ostane uključen u svijetu koji bi najradije da se pravimo da ništa nismo vidjeli. Dara je, naravno, ona koja se pretvara da je sve u redu, što u McGeeinu svemiru znači da je sve duboko, duboko sje*ano. Njihovo prijateljstvo nije sentimentalna priča o sestrinstvu, nego toksično preplitanje lojalnosti, krivnje i zajedničkih laži koje su ih održale na životu, ali polako i iznutra žderu na kiselo.

U simboličkom i društvenom smislu, serija je o Sjevernoj Irskoj kao prostoru u kojem se istina uvijek smatra opasnom, a šutnja pristojnom. McGee ovdje ne piše o Troublesima direktno, ali njihov duh visi nad svakim kadrom – u strahu od razotkrivanja, u spremnosti da se sve zataška radi mira, u uvjerenju da je stabilnost važnija od pravde. Kad bismo bili skloni teorijskom preseravanju, mogli bismo reći da je serija studija kolektivne krivnje u postkonfliktnom društvu, gdje se etika svakodnevnog života stalno sudara s potrebom za normalnošću.

Zanimljiv je štiklec u seriji i prominentna uloga country glazbe u radnji i soundtracku. Naizgled bizaran izbor za jednu izrazito irsku priču, a zapravo genijalan. U jednom trenutku njihove odiseje, žene zalutaju u klub u kojem se okupljaju ljubitelji američke country glazbe. Soundtrack serije ionako je pun nostalgičnog popa devedesetih i ranih dvijetisućitih – vremena kad su junakinje bile djeca – ali country je ovdje – a i inače - nešto drugo. Country je glazba krivnje, gubitka, bijega i nemogućeg iskupljenja. To je žanr koji savršeno rezonira s irskim iskustvom, samo s drugim akcentom. Dijegetičke izvedbe u klubu iz serije, uključujući anđeosku obradu klasika Hanka Williamsa, 'I'm So Lonesome I Could Cry' u izvedbi mlade Irkinje Muireann Bradley, nisu samo atmosferski ukras – one su emocionalni komentar. Belfast i Nashville dijele istu melankoliju, samo piju drugačiji viski.

Sjeverna Irska se više ne gleda samo kroz povijest i politiku

U kontekstu popularne kulture, 'How to Get to Heaven from Belfast' važna je serija jer pokazuje da se priče iz Sjeverne Irske više ne moraju legitimirati kroz povijesni spektakl ili političku pouku. Ovo je serija o ženama, o prijateljstvu koje traje predugo da bi bilo čisto, o feminizmu bez slogana i o identitetu koji se gradi na kompromisima. Ona kaže da žensko prijateljstvo nije samo utjeha nego i mjesto zločina, a to je prilično radikalna teza za televiziju koja još uvijek voli svoje junakinje uredno ispeglati i složiti u lavandom namirisane ladice.

Da, serija se ponekad zapetlja. Da, tempo zna pasti. Da, nije joj uspjela ni svaka metafora, paralela, simbolika i ostale stilske figure. No u cjelini, ovo je silno zabavna, mračna, inteligentna i bezobrazno duhovita serija koja zna da se najvažnije istine rijetko izgovaraju bez šale – i da je humor često posljednji oblik otpora. Ako je ovo novi smjer Lise McGee, neka slobodno nastavi. I samo neka ne ide ravno u raj. Najzanimljivije se stvari ionako događaju putem.