Prije više od dvadeset godina glavna junakinja romana 'Nasljedstvo', Bergljot, kazališna kritičarka u 50-ima, prekinula je sve kontakte s članovima najuže obitelji nakon što je oca optužila za spolno zlostavljanje, a njezina majka i sestra nisu joj povjerovale. Sada, pet mjeseci nakon očeve smrti, stara trauma ponovno se otvara, uslijed žustre rasprave oko nasljedstva, podjele obiteljskih vikendica na otočju Hvaler. Početak je to knjige Vigdis Hjort u kojoj autorica postupno priziva sjećanja glavne junakinje koja je vode do suočavanja s očevom smrću i obiteljskim užasom koji ju je godinama držao u izolaciji.

'Nasljedstvo' je po svom izlasku, a na krilima uspjeha Karla Ovea Knausgårda, potaknulo diskusiju o tzv. autofikciji ili stvarnosnoj fikciji, (virkelighetslitteratur), fikciji temeljenoj na stvarnim likovima i događajima. Oni koji su protiv nje, kažu da nije dovoljno artificijelna te da je neetična jer razotkriva i krivo prezentira ljude koji na to nikad nisu pristali. S druge strane, njeni pristaše napominju da se radi o histeriziranju oko zapravo vrlo stare i uobičajene književne prakse. Na ovome drugom inzistira i sama Hjorth, koja je i prije 'Nasljedstva', sa svojih dvadesetak romana za djecu i odrasle, bila jedna od najčitanijih norveških autorica.

'Pisci su, oduvijek, na ovaj ili onaj način, prenosili proživljeno u svoja djela – koje drugo učenje koriste? Ovo nije novi fenomen! Roman je žanrovski uvijek bio blizak stvarnom životu. 'Stvarnosna književnost' novi je nadimak za već postojeću i staru praksu/fenomen. Dante je u svojoj 'Božanstvenoj komediji' koristio imena stvarnih ljudi, svojih neprijatelja, i smještao ih u različite krugove pakla. Uvijek je bilo ljutnje kad je netko pomislio da se prepoznao u romanu ili pjesmi, zato i imamo žanr kovačkih pjesama. To je bila - ili jest - rijetka moć seoskog pjesnika ili pjevača.

Ako prihvatimo da umjetnost nije samo ljupka, ugodna i lijepa, moramo prihvatiti i negativne reakcije – mogućnost da se netko uvrijedi, osjeti povrijeđeno ili moralno ogorčeno. Sve je to dio igre. Možda su ljudi osjetljiviji i nasilniji nego što su nekad bili', pita Hjorth i dodaje:

'Ali zapamtite - čak i ako vam se čini da ste se pronašli u romanu - to ne znači da će vas i drugi čitatelji prepoznati - osim ako o tome ne pišete u novinama (ili napišete osvetnički roman...).'

Aluzija je to na roman njezine sestre Hilde Hjorth, 'Fri vilje', napisan kao odgovor na 'Nasljedstvo'. 'Fri vilje' govorio o ženi koja svoju obitelj uništava lažnim optužbama za incest, a opisana je kao okrutna alkoholičarka s histrioničnim poremećajem ličnosti. Na pitanje kako joj je bilo kad je prvi put čula o knjizi svoje sestre, Hjorth kaže kako se nije iznenadila. 'To je najlakši način da se objasne takve optužbe! Nažalost, uobičajena priča', zaključuje.

Njezin sukob s obitelji oko 'Nasljedstva' počeo je i puno prije nego što je knjiga objavljena. Kad su joj roditelji i sestre, naime, doznali da piše o njima i o onome o čemu nikad ni u vlastitom domu nisu glasno razgovarali, njenoj izdavačkoj kući poslali su pismo odvjetnika u kojemu traže da rukopis pregledaju prije objave. Hjorth se pribojavala da će urednik i izdavač odustati od objavljivanja i već razmišljala kako će knjigu, ako je nitko ne bude htio objaviti, staviti besplatno na internet.

Norveška je tako dobila još jednu obitelj čija je svađa postala medijska senzacija, kao i u slučaju književne superzvijezde Knausgårda, koji je svoju zemlju, ali i cijeli svijet osvojio šestoknjižjem 'Moja borba', u kojem otvoreno progovara o svome životu, ali i životima svojih bližnjih koji su mu isto zamjerili. Hjorth na komentare da je njegova nasljednica kaže da, 'kao prvo', istim stilom kao u 'Nasljedstvu' piše već godinama.

'Drugo: nikad nisam koristila imena stvarnih ljudi na način na koji to radi Karl Ove Knausgård. I nikada nisam proglasila da pišem 'istinu' - tako da se on i ja u mnogočemu razlikujemo. Treće: 'Moju borbu' sam čitala kao iskren roman autorefleksije. Čitatelj osjeća veliku bliskost s drugim ljudskim bićem - a ja - i mnogi sa mnom - volimo biti bliski s tim autorom! U svakom slučaju: tajna je uvijek u jeziku', poručuje autorica čije je 'Nasljedstvo' prevedeno na dvadeset jezika i nagrađeno Nagradom norveških knjižara (2016.) te Nagradom norveških književnih kritičara (2016.). Nominiran je, uz to, i za prestižnu Nagradu Nordijskog vijeća.

U njemu Hjorth vješto obiteljski sukob preslikava i na širu sliku, osvrćući se na neke od poznatih međunarodnih konflikata. Među njima je i rat zemalja bivše Jugoslavije, o kojemu junakinja romana Bergljot, razgovara s prijateljem koji je 'obožavao Jugoslaviju i bio (...) shrvan kad se (...) raspala, kad su se ljudi koji su živjeli skupa u miru počeli ubijati'.

Hjorth je, kaže nam, bivšu Jugoslaviju posjetila nekoliko puta kad je imala 17-20 godina.

'Čak sam napisala i svojevrsni 'turistički vodič' o Dubrovniku. Također imam stan u Crnoj Gori već dvadesetak godina tako da prilično dobro poznajem složenu povijest i to područje', objašnjava.

Upravo se u Crnu Goru na duže vrijeme bila povukla kad je 'Nasljedstvo' objavljeno u Norveškoj i kad je krenula cijela drama oko knjige, kad joj je trebao odmak. 'Volim provoditi vrijeme u Crnoj Gori i okolici! Mirno je i tiho, volim tamne planine, duboko plavo more i kišovito-vjetrovite oluje zimi', kaže Hjorth koja u 'Nasljedstvu' upozorava da je tamu lakše skriti nego se s njome suočiti.

'Teško je oprostiti nešto što nije priznato. Da bi mogli nastaviti i pomiriti se - ljudi moraju razgovarati o bolnim i sramotnim stvarima', objašnjava, a 'Nasljedstvom' je, kako je dosad više puta govorila u intervjuima, htjela prije svega pokazati kako je to kada imate važnu priču koju nitko ne želi čuti i u koju (vam) ne žele vjerovati.

Roman, koji je 2019. preveden na engleski, stoga se dosta povezuje i s aktualnim pokretom MeToo, u kojemu žene diljem svijeta progovaraju o svojim iskustvima sa seksualnim zlostavljanjem. 'Važno je i nužno da se žrtve sasluša i povjeruje rečenom, naravno - u isto vrijeme branim i poštujem vladavinu prava', kaže Hjorth i dodaje: 'Pokret MeToo postao je krvav u nekim zemljama zbog dubine otvorenih rana'.

Autorica je, inače, u 'Nasljedstvu' osobito potresno i zanimljivo opisala odnos s majkom koja na pitanje zašto bi Bergljot izmišljala da ju je otac u djetinjstvu zlostavljao kaže: 'Da bude zanimljivija, povlači se po kafićima u gradu, pijana, i priča o svojoj tajni, to je strašno, sramota!' U jednoj sceni, primjerice, kad joj Bergljot u svojim dvadesetima kaže da je trudna, njena majka slaže da i ona očekuje dijete.

'Majka iz romana je djetinjasta, nesigurna; ne može se nositi sa situacijom i onim što sumnja da se dogodilo njezinoj kćeri. Iz očaja napravi mnogo glupih i djetinjastih poteza. Bergljot se u svojoj podsvijesti ljuti na majku jer je nije bila u stanju zaštititi kad je bila dijete. I ljuta je jer je majka ne sluša, puna je zahtjeva, želi da Bregljot prisustvuje obiteljskim zabavama kako bi obitelj izgledala 'normalno'. Otac cijelo vrijeme šuti i izgleda nesretno, izjeda ga osjećaj krivnje. To majka lakše podnosi', objašnjava Hjorth.

U Zagreb autorica dolazi 13. veljače, a gostovat će u KIC-u u 18 sati.