Trideset godina nakon što je Lada Kaštelan, jedna od najvažnijih autorica suvremenog hrvatskog kazališta, u samom središtu ratne stvarnosti 1995. godine napisala svoju Trilogiju o Agamemnonu, jedno od ključnih dramskih djela toga razdoblja, isti se materijal danas vraća na pozornicu HNK-a Zagreb kao Trilogija o Agamemnonu 2.0, u predstavi koju redateljica Livija Pandur postavlja kao politički i intimni komentar sadašnjosti. Ono što je devedesetih bilo neposredna trauma, danas je postalo naslijeđeni narativ: svijet koji se vrti u krugu osvete, pobjeda koje ne oslobađaju i obitelji koje više nisu utočište nego prva linija političkog nasilja.

U središtu te mračne geometrije stoji Klitemnestra, žena koja uzima pravdu u svoje ruke i time pokreće novi lanac razaranja. U novoj HNK-ovoj produkciji tumači je Nina Violić, glumica koja je obilježila suvremeno hrvatsko kazalište, a posljednjih godina i autorski prostor filma i režije. Nakon dugometražnog prvijenca Baci se na pod i multimedijalne predstave Zakopana čuda, Violić se u matičnom teatru vraća velikoj dramskoj formi, s iskustvom koje mijenja i pogled na klasiku i odnos prema vlastitom poslu.

Uoči premijere u petak, 6. veljače, s umjetnicom čiji je put obilježen stalnim pomicanjem vlastitih granica razgovaramo o tome zašto je danas nužno ponovno propitivati pojam pobjede, kako se rat nastavlja u miru, što znači igrati tragediju bez katarze, i može li kazalište, umjesto utjehe, ponuditi barem jasnoću. Razgovor s glumicom koja umjetnost doživljava kao prostor rizika i ogoljenosti prirodno otvara i pitanja ranjivosti kao političkog čina, prava na priču, ljubavi kao najrizičnije teme, te umjetničkog puta koji se svjesno kreće izvan zone komfora.

U Trilogiji o Agamemnonu 2.0 utjelovljujete Klitemnestru, lik kroz koji se prelamaju majčinska trauma i političko nasilje. Kako ste pristupili toj figuri u svijetu predstave koji ne nudi razrješenje, nego ostavlja likove u svojevrsnom emocionalnom vakuumu?

Pa ni ne postoji razrješenje iz današnje situacije. Cijeli svijet je vakuum i svi samo čekamo da eksplodira, a to se ne događa, niti će se dogoditi. Čekamo neko rješenje, a rješenja nema; sve nam je jasnije da ga nema i da ga neće ni biti. Živimo u vakuumu, ili točnije – vakumirani se pravimo da živimo. U tom smislu Klitemnestra je generator tog vakuuma: vladarica, ubojica i pravednica istovremeno, jer je uzela pravdu u svoje ruke. Ona djeluje i zato misli da ne pristaje na vakuum, ali nije svjesna da zapravo ništa ne rješava, da se lanac osvete samo umnaža i da vakuum postaje sve veći i veći.

U svojem se glumačkom opusu često vraćate snažnim ženama, koje plaćaju visoku cijenu za vlastite ili za odluke drugih. Otvara li vam Klitemnestra nešto novo u promišljanju ženskog položaja u odnosu na uloge koje ste igrali ranije?

Klitemnestra je žena koja vlada muškim principom. Ona odnose, vlast, djecu, obitelj, seksualnost – sve doživljava kao muškarac. Kod nje nema suptilnosti, povjerenja, nježnosti, oprosta. Osjeća toliko strašnu bol i nepravdu zbog gubitka prve kćeri da mora osvetiti to ubojstvo, ne razmišljajući čak ni o ostaloj djeci, o tome da će vlastitu djecu pretvoriti u ubojice i da se krug osvete nikada neće zaustaviti. U tom smislu ona ima jasan cilj i nema ometača, nema u njoj one dirljive ženske mudrosti – ona je tenk. Njene misli su laseri, ne koleba se, ona juriša. Iako je vrlo brza i naizgled inteligentna, strast je kod nje jača od razuma. Puno sam puta igrala žene koje zbog povrede očvrsnu, ali Klitemnestra ima zastrašujuće tvrdoglavi karakter – ona nije u stanju čuti. Za svoj se položaj bori kao najhrabrija životinja. Ona mora pobijediti.

Prva verzija ove trilogije nastajala je u vremenu neposredne ratne traume, dok se današnja verzija bavi traumom koja je već postala dio narativa i pamćenja. Gdje vi vidite najveći pomak u perspektivi – što se u kazališnom i društvenom smislu, prema vašem mišljenju, "više ne može pisati ni igrati kao 1995. godine"?

Ova se predstava danas bavi začaranim krugom vraćanja u prošlost i osvećivanja nepravdi iz prošlosti. Mi živimo u tom krugu, a svaki put kada čovjek živi u prošlosti, on je na neki način umro – njega nema u današnjem svijetu, on zapravo ne postoji. Zato je naše društvo dobrim dijelom mrtvo, jer ne živi u današnjem vremenu. Ne bavimo se problemima planeta da bismo svojoj djeci ostavili barem malo bolji svijet, nego se vrtimo kao hrčak u onom krugu u kavezu. Koliko god se itko od nas trudio živjeti vlastiti život, a ne živote svojih djedova i baka, toliko je jaka politička sila koja nas neprestano vraća unatrag da je pojedincu danas potrebna velika snaga i mudrost da se iščupa iz tog političkog nasilja. Devedesetih je postojala nada da će ova zemlja jednog dana izaći iz tog hrčkovog kruga, ali danas te nade više gotovo nitko nema.

Vi ste diplomirali godinu dana ranije, 1994. Ako tih tridesetak godina uzmemo kao povod za svojevrsnu inventuru umjetničkog i životnog sazrijevanja, što Nina iz 1994. ne bi mogla razumjeti o Klitemnestri koju Nina iz 2024. danas donosi na scenu?

Bol. Osvetu bih razumjela, jer sam bila divljakuša, ali bol, povredu i nepravednu osudu – to je za mene tada, na svu sreću, još bila apstrakcija.

U jednom ste mi ranijem intervjuu rekli da ste po prirodi jako sramežljivi, pa je i vaš put kroz nelagodu bio "najkrvaviji, ali najučinkovitiji" put za pomicanje vlastitih granica na pozornici. Postoji li danas i dalje ta nelagoda ili ste naučili uživati u tome da sami sebe iznenađujete?

Nemam više tu vrstu srama. Danas volim raditi sa svojim greškama, s tim, nazovimo ih, negativnim osjećajima, s nesavršenostima, sa svojom glupošću i zbunjenošću – sve mi je to dragocjeno na isti način kao i neke moje bolje osobine.

Rekli ste mi tada da ste odustali od očekivanja kako biste sačuvali integritet vlastitih želja. Kako se taj nedostatak očekivanja odražava na vašu spremnost za nove, često neizvjesne projekte u budućnosti? Što za vas u ovom trenutku karijere predstavlja najveći izazov – kreativni, intelektualni, etički…?

Ta me odluka spasila. U međuvremenu su se pojavile zanimljivije stvari od onih koje sam željela, zato je život čudo – ali je teško doći do toga da mu dopustiš da ti se dogodi. Izazova imam stalno i puno; za mene to što sam kroz nešto već prošla ne znači da me to više ne inspirira. Dapače, lijepo mi je uvijek iznova pokušati savladati neke možda već poznate prepreke, jer je svaki put novo – svaki put pokušam na drugačiji način. Etički izazov za mene je svakodnevni odnos prema glumi, prema ulozi i prema kolegama. Etičan glumac je onaj koji se na probi ne štedi, ne radi s figom u džepu i partneru daje svoj maksimum. A u autorskom smislu najveći je etički izazov biti pošten prema sebi i ne truditi se pričati neke tuđe priče samo zato što su danas popularne ili netko misli da su važne. Iskrenost prema sebi za mene je presudna – oprostila bih si razne promašaje, ali da samu sebe foliram, to bi mi bila smrt.

Motiv žrtvovanja Ifigenije za "viši cilj" snažno rezonira s današnjicom. Gdje u suvremenom svijetu prepoznajete te "kolateralne žrtve" i mehanizme kojima se racionalizira nasilje nad najranjivijima?

Ifigenija je politički žrtvovana – zaklali su je jer su bogovi tako tražili. Pa pogledajte danas što su sve ljudi u stanju učiniti jedni drugima zato što su krivo ili doslovno pročitali neki vjerski zapis.

U svojem prvom dugometražnom filmu Baci se na pod fokusirali ste se na nedostatak ljubavi. Svoj kazališni redateljski debi, predstavu Zakopana čuda, naprotiv, oblikovali ste kao duboko emotivnu posvetu ljubavi. Zašto smatrate da je ključno govoriti o ljubavi, osobito iz pozicije žene, u društvu koje sve više naginje konzervativnim vrijednostima?

Ne mislim da postoje važne i nevažne teme. Za mene je uvijek presudno na koji se način neki umjetnik bavi temom. Dapače, najluđe je kad netko naizgled nebitnu temu učini zanimljivom pa o njoj razmišljaš još danima. Ja uvijek biram teme koje me ispunjavaju, s kojima se želim družiti neko duže vrijeme, a ljubav je najveća tema svih vremena. Sve što radimo, radimo iz potrage za nekom ljubavlju, a s druge strane malo tko se usudi o njoj govoriti jer se ta tema doživljava potrošenom, stereotipnom, "ženskom"… John Cassavetes je u svom posljednjem intervju rekao da je sve što je u životu radio zapravo bio pokušaj da iz nekog sadašnjeg trenutka shvati ljubav, i da na kraju može reći kako još uvijek ništa nije shvatio. To je najljepše što sam ikad čula da je neki umjetnik rekao. Mi smo toliko apsurdni u potrazi za spoznajama, ali taj put, ta potraga, vrijedni su življenja.

U svojim filmskim i kazališnim projektima sve se češće bavite perspektivom – time tko govori, iz koje pozicije i s koliko prava na istinu. Dakle, nije isto tko priča priču, a tko je samo njezin objekt. Gdje je ključ te razlike i što je utjecalo na način kako vi promišljate pravo na priču?

Pravo na priču za mene ima svatko. Uvijek nastojim izbjeći da kao autorica sudim – to ne volim. Rijetki su autori kod kojih prihvatim da su mi "uvalili" neko svoje mišljenje, ali to mogu samo oni čiji je kreativni svijet toliko veličanstven da im upravo zbog toga moram oprostiti. U Baci se na pod zanimalo me uvjeriti publiku u jednu priču, a onda ih iznenaditi drugom stranom iste priče, dovesti ih u situaciju da ne znaju tko je u pravu. Ako priču gledamo iz pozicije lika – a ja često tako gledam – tada svaki lik može biti njezin nositelj. Najzanimljiviji je uvijek autentičan kut gledanja, dok priča sama po sebi za mene nema neku veliku umjetničku vrijednost. Ne sjećam se da sam ikada pogledala film ili predstavu, ili pročitala knjigu i pomislila: gle kako dobra priča. Uvijek me zanima samo način na koji je neka priča ispričana.

U vašem se autorskom radu često pojavljuju ranjivost, ogoljenost i intimni sadržaji koji izlaze iz privatne sfere i postaju javni čin. Što vas u toj ranjivosti zanima i gdje se, u tom kontekstu, za vas nalazi granica rada izvan "zone komfora"?

Ranjivost je kod glumca najzanimljivija. Publici smo najbliži onda kada je otvorimo, a to je uvijek put izvan zone komfora, jer kad tamo kreneš, ne znaš što te čeka – a ono što te dočeka često nije ugodno.

Trilogija o Agamemnonu 2.0, Povratak koncept pobjede interpretira prvenstveno kao duboki etički problem, a ne kao čin oslobođenja. Umjesto trijumfa, pobjeda donosi moralnu prazninu i razaranje. Zašto je danas nužno ponovo propitivati koncept pobjede?

Pobjeda je kroz povijest uvijek bila krv i klanje, ali onda ljudima "uvale spiku" da je to sloboda. Većina u to povjeruje, a poslije dođe razočaranje. Dakle: prvo klanje, pa pobjeda, pa razočaranje, i tako u krug. Po toj nas logici sada opet čeka novo klanje, jer smo već dovoljno dugo razočarani. Zato je, valjda, važno o tome govoriti.

Ovaj komad ne vodi prema klasičnom pročišćenju – tragedija je tu postavljena kao trajno stanje, bez utjehe i jasnog razrješenja. Ipak, je li moguće da upravo takav, "analitični" pesimizam otvara prostor za neku vrstu oslobađanja – za gestu nepristajanja? Što za vas znači raditi predstavu koja ne nudi optimistične narative, ali možda nudi mogućnost otpora?

Možda predstava i nije pesimistična. Kada shvatiš da se ti umobolni narativi od antike do danas uopće nisu promijenili, možda ti stvarno bude lakše da barem na kratko ne pristaneš na njih – u tom je smislu predstava optimistična. Mi danas kao ljudi i ne možemo puno više osim reći: jebite se, ne pristajem na laž!