U posljednje četiri godine zagrebačko Satiričko kazalište Kerempuh prošlo je razdoblje intenzivne transformacije, u kojem su se istodobno mijenjali njegov repertoarni identitet, odnos prema publici i institucionalna stabilnost. Od kazališta opterećenog posljedicama pandemije, financijskim minusom i publikom nesigurnom oko povratka u gledalište, Kerempuh se postupno pretvorio u jednu od najposjećenijih kazališnih kuća glavnog grada. Prošli studeni bio je najuspješniji mjesec u povijesti teatra, a predstave poput Alana Forda prerasle su u društveni fenomen koji je u kazalište vratio i one koji godinama u njega nisu kročili.

U središtu tog procesa nalazi se ravnateljica Sonja Kovačić, prva žena na njegovu čelu, koja je u teatar u Prolazu Fadil Hadžić donijela gotovo tri desetljeća iskustva stečenog u Gavelli, pretvorivši producentsku preciznost u jasno artikulirano, dugoročno vodstvo. Njezino ravnanje obilježili su snažan fokus na ansambl, otvaranje prostora novim redateljskim imenima te suvremene interpretacije klasika koje komuniciraju s aktualnim društvenim i medijskim kontekstom.

Za Kovačić kazalište nije tek institucija, nego živi prostor razmjene i otpora ravnodušnosti, mjesto u kojem, unatoč fragmentiranoj pažnji, umjetnoj inteligenciji i digitalnim filterima stvarnosti, ljudski glas i neposredni susret ostaju nezamjenjivi. Uoči početka njezinog drugog mandata 1. ožujka, s ravnateljicom jedinog hrvatskog satiričnog kazališta popričali smo o repertoarnim rizicima, publici, odgovornosti satire i ambicioznim planovima s kojima Kerempuh pod njezinim vodstvom u sljedeću fazu svoga razvoja ulazi s jasno postavljenim prioritetima.

Vaš prvi mandat u Kerempuhu započeo je u pandemiji i financijskoj krizi, a danas govorimo o rekordnoj posjećenosti i stabilnom sustavu. Što vam je to razdoblje razotkrilo o kazalištu kao instituciji, o društvu u kojem djeluje i o vama kao ravnateljici u uvjetima neizvjesnosti i pritiska?

Da, u Kerempuh sam došla u vrijeme pandemije, uz ograničenja u gledalištu i strah publike od okupljanja. Iz tog razdoblja prije svega sam naučila kolika je stvarna odgovornost ravnatelja i koliko je složen sustav o kojem svakodnevno morate brinuti da bi kazalište uopće funkcioniralo. Bilo je stresno i zahtjevno, suočavala sam se s nizom novih situacija i praktički učila što znači voditi gradsko kazalište u krizi. Istodobno se potvrdilo da kriza, koliko god teška bila, može postati prilika za razvoj.

Pandemija je snažno pogodila svakodnevni život, odnose i kulturu, a u Kerempuhu sam zatekla i minus na računu, uz tada lošu financijsku situaciju u Gradu. Prihodi od ulaznica bili su znatno manji, no s postupnim otvaranjem gledališta i stabilizacijom gradskih financija stvari su se počele popravljati. U takvim okolnostima naučila sam kako se snalaziti u kriznim i nezahvalnim situacijama. Nije bilo lako, ali upornošću i radom sve je postupno došlo na svoje. Pritom je presudna bila podrška cijelog kolektiva, koji mi od prvog dana daje vjetar u leđa. Unatoč svemu, nastavili smo planirati nove projekte i suradnje – i ono što smo planirali, uspjeli smo realizirati.

Danas imamo punu dvoranu i predstave koje nose naš glumački ansambl, što pokazuje koliko je kazalište žilav i neuništiv organizam, duboko povezan s ljudskom potrebom za živim, neposrednim susretom. I u najtežim trenucima epidemije publika je dolazila, a nakon potpunog otvaranja vrlo brzo se ponovno tražila karta više. Prošla godina bila je rekordna po popunjenosti, što doživljavam kao potvrdu da idemo u dobrom smjeru. Naš cilj bio je vratiti publiku u teatar – sretna sam što smo u tome uspjeli.

Često se ističe činjenica da ste prva žena na čelu ove institucije. Kako vi sami čitate tu poziciju i njezine učinke na dinamiku odgovornosti, autoriteta i očekivanja? Kako općenito gledate na način na koji se o rodu i upravljačkim pozicijama u kulturi govori u javnom prostoru?

U velikoj većini kulturnih institucija – kazalištima, centrima za kulturu, muzejima – danas su na vodećim pozicijama žene. Srećom, to više nije začudna pojava, nego rezultat dugog procesa i borbe za ravnopravnost, ne samo u kulturi: žene mogu vladati svijetom, što su milijun puta i dokazale. Osobno u svakodnevnom radu toj činjenici ne pridajem posebnu važnost: ne doživljavam je ni kao problem ni kao prednost. To je jednostavno činjenica.

Puno su mi važnije osobne i profesionalne kompetencije. Bilo bi pogrešno graditi autoritet ili oblikovati očekivanja na temelju roda. Uostalom, u Kerempuhovoj sam upravi okružena ženama, pa se, iako su instituciju dugo vodili muškarci, danas itekako osjeća snažna ženska energija. Ono što presudno određuje način na koji netko vodi instituciju jest osobnost, a ona je daleko šira i složenija od rodnih kategorija. Istodobno, važno je stalno se boriti protiv predrasuda i stereotipa, jer oni i dalje postoje. Ako sam svojom pozicijom barem malo pridonijela stvaranju pozitivnije percepcije, to mi je drago.

Novi mandat započinjete 1. ožujka s naslovima poput Štefice Cvek u raljama života i Mama se opila ko majka. Što ti izbori govore o smjeru u kojem želite voditi kuću u iduće četiri godine? Koje nove naglaske, rizike ili pomake želite otvoriti u odnosu na prvi mandat?

Naslovi koje navodite rezultat su mojeg dugogodišnjeg rada i promišljanja repertoara. Cilj nam je od prvog dana bio povećati vidljivost domaćeg dramskog pisma, jer ono čini temelj svake komediografije i satire, glas domaćih tekstova. U oba ova naslova važno je i to što su u središtu ženski likovi. U dramskoj literaturi često se govori o "jakim" ženskim ulogama, ali upravo zato treba pažljivo birati tekstove koji tim likovima daju slojevitost, ili pak naručivati nove drame pisane posebno za Kerempuh i naš ansambl. Općenito, naglasci novog mandata ostaju jasni: više domaćeg pisma, autorski projekti koji nose kreativni rizik, te nove suradnje s jakim redateljskim imenima.

U tom kontekstu treba spomenuti i novopokrenuti rezidencijalni program "Klub satire". Što je bio glavni okidač za njegovo pokretanje?

Klub satire je rezidencijalni program koji smo pokrenuli ove sezone s jasnom namjerom da aktivno potaknemo razvoj suvremenog domaćeg dramskog pisma, s posebnim naglaskom na komediju i satiru. Već u prvim koracima pokazalo se koliko je takav program potreban: na natječaj se javilo čak 29 autora i autorica, što nas je iskreno razveselilo i potvrdilo da snažna i raznolika dramaturška scena postoji, ali da joj treba otvoriti više konkretnih ulaza u kazališnu praksu.

Ideja programa je osnažiti glasove dramatičarki i dramatičara i pružiti im stvarnu podršku u kreativnom procesu, a ne samo formalan okvir. Na temelju pristiglih prijava kućna dramaturginja i dramatičarka Dora Delbianco te dramaturginja i dramatičarka Nikolina Rafaj odabrale su pet autora i autorica koji će u okviru programa razvijati svoje projekte kroz radionice i mentorski rad: Marina Lisjaka, Sanju Milardović, Ivanu Vuković, Ronu Žulj i Anđelu Žužul. Vjerujemo u potencijal ovog programa i želja nam je da Klub satire postane trajna platforma za razvoj domaće komediografije. Iznimno se radujemo nastanku njihovih djela u okviru ovog programa i njihovoj budućoj realizaciji na sceni.

Repertoarne odluke uvijek su istodobno estetske, etičke i političke. Kada birate tekstove i suradnike, koja vas pitanja najviše vode? Postoje li teme ili perspektive koje svjesno izbjegavate jer smatrate da im kazalište trenutačno ne može dovoljno odgovorno pristupiti?

U fokusu su nam problemi suvremenog društva i neposredne stvarnosti u kojoj živimo, s naglaskom na obiteljske odnose i dinamike. Estetski i etički kriteriji uvijek su temelj, ali repertoar promišljamo i kroz političku optiku, naravno u širem smislu tog pojma. Kao satiričko kazalište, naša je zadaća biti u dijalogu s aktualnim trenutkom. Ipak, sama tema nije presudna – puno su važniji način na koji joj se pristupa, stil, senzibilitet i mjera. Tu se ponovno vraćamo etičkim i estetskim kriterijima, ali i intuiciji. Upravo zato veliku pažnju posvećujemo izboru suradnika i u tom smislu ne radimo kompromise.

Često se kaže da je najteži dio ravnateljskog posla odlučiti što ne raditi. Jeste li u prvom mandatu došli do točke u kojoj je odbijanje određenih projekata ili kompromisa postalo jednako važno kao i njihovo prihvaćanje? Gdje su se u tom procesu pokazale najveće napetosti?

Kriteriji su nam jasno postavljeni. Smatram komplimentom to što mnogi žele surađivati s Kerempuhom i uvijek sam otvorena za razgovor – dostupna, neposredna i bez formalne distance. No nakon razgovora i razmatranja nužno slijedi selekcija, jer je broj godišnjih premijera i praizvedbi ograničen. U tom procesu presudni su mi kvaliteta projekata i ljudi koji iza njih stoje. Odluke se donose mirno i odgovorno, bez improvizacije, i u tom smislu nisam nikad nailazila na veće napetosti.

U raspravama o ulozi kazališta često se spominje njegova odgovornost prema javnosti, ali rijetko se precizira što to zapravo znači. Kako vi osobno balansirate između slobode umjetničkog izraza i činjenice da kazalište djeluje unutar javnog, financiranog i politički osjetljivog prostora?

U samoj srži kazališne odgovornosti vidim potrebu da se bavimo važnim, često i bolnim točkama društva, jer kazalište ima potencijal djelovati ljekovito. Sloboda umjetničkog izraza pritom je neupitna i za mene predstavlja temelj svakog rada. Istodobno, kao javno gradsko kazalište imamo odgovornost prema Gradu i poreznim obveznicima koji nas financiraju, ali to ne doživljavam kao ograničenje ni kao oblik cenzure. Najveća naša odgovornost je ona prema publici. Puno gledalište najbolja je potvrda da kazalište postoji u živom odnosu s ljudima – ne radi sebe samog, nego u dosluhu i stalnoj razmjeni s onima kojima se obraća.

Ako biste danas opisivali ključne nositelje suvremenog kazališta – od teksta i autorskih poetika do kolektivnih procesa i tematskih fokusa – na koje biste se primjere i imena pozvali u hrvatskom, regionalnom i širem europskom ili svjetskom kontekstu? Mijenja li se u tom okviru odnos prema drami i komediji kao formama?

Prirodno mi je da kao primjere istaknem autore i naslove s kojima smo radili ili ćemo ih postavljati u bliskoj budućnosti. Među domaćim autorima to su, primjerice, Mate Matišić i Ivor Martinić, čija će praizvedba biti 27. veljače. Tu su i Dubravka Ugrešić s već spomenutom Šteficom Cvek u raljama života, u adaptaciji Ivane Vuković, zatim Ljubomir Simović i Putujuće kazalište Šopalović, koje je adaptirala naša kućna dramaturginja Dora Delbianco.

U širem europskom kontekstu posežemo i za klasicima i za suvremenim tekstovima, od nobelovca Joséa Saramaga do suvremenih društveno-obiteljskih komedija poput Sve zbog jednog imena Matthieua Delaportea i Alexandrea de La Patellièrea. U nadolazećem razdoblju radit ćemo i Vječno mlade Erika Gedeona, tekstove Maje Todorović i Dejana Dukovskog, kao i Ruzzanteovu Mušicu, a u tijeku je i adaptacija kultnog romana Nerudin pismonoša prema knjizi Antonija Skármete, kao i niz autorskih projekata naših umjetnica i umjetnika.

Ovo su tek neki od smjerova koje planiramo razvijati u sljedeće četiri godine. Naša je konstanta težnja prema kvaliteti i ravnoteži između kanonske, afirmirane dramske literature i suvremenih tekstova koji izravno komuniciraju s današnjim trenutkom. Kazališni kanon sam po sebi pokazuje koliko su dramska djela dugotrajno živa i aktualna – od Aristofana, Plauta i Terencija do Eshila, Euripida i Sofokla. Ljudska se priroda u svojoj biti malo mijenja; ono što se mijenja jesu stilovi, jezici i alati kojima se tim temama pristupa i u tome nas uvijek zanimaju svježina, originalnost i novi pogledi.

Kazalište se često nalazi između potrebe da osluškuje publiku i želje da je svjesno oblikuje, ponekad i pod cijenu otpora. Kako izbjeći da se ne pretvori u zonu komfora za istomišljenike? U kojoj mjeri vi slušate publiku i može li se govoriti o publici Kerempuha kao prepoznatljivoj zajednici koja se mijenja zajedno s kazalištem?

Publiku svakako treba osluškivati, jer kazalište zbog nje i postoji. Kerempuhova dvorana ima 519 mjesta, predstave igramo šest dana u tjednu i, u gradu s iznimno bogatom kulturnom ponudom, to nije nimalo jednostavno održavati. Upravo zato, vjerujem da se – ako ima raznovrstan, promišljen i odgovoran repertoar – kazalište neće pretvoriti u zonu komfora. Što se tiče publike, jedan dio publike sigurno čini prepoznatljivu zajednicu, to je prirodno. No, ipak, mi smo određenim pomacima u repertoaru uspjeli pridobiti novu publiku, što se vidi u visokoj popunjenosti gledališta.

Sve se više govori o fragmentaciji pažnje i promjeni načina na koji percipiramo složenije sadržaje. Kako se kazalište može izboriti protiv suvremene kulture "kratke pažnje" i pomoći mladima da razviju kritičko mišljenje u svijetu u kojem im se stvarnost filtrira kroz algoritme?

Mladima se može pristupiti prije svega kroz kvalitetne naslove koji ih zanimaju i koji ih vraćaju stvarnim, neposrednim kontaktima. U tom je smislu kazalište nezamjenjivo. U Kerempuhu, primjerice, nismo primijetili problem s kratkom pažnjom – naprotiv, velik broj mladih redovito dolazi na predstave. Pokazalo se da ih posebno privlače adaptacije klasika prevedene na suvremeni jezik, kao i atraktivni, komunikativni naslovi poput Alana Forda, Clueda, Škrtca, Ženidbe ili nekadašnjeg Raspada sistema.

Takvim smo repertoarom utjecali na pozitivan doživljaj kazališta i stvorili publiku koja se vraća. Međutim, mladi također dolaze i na zahtjevnije naslove poput Smrti na dopustu, Sve zbog jednog imena ili Otac, Kći i Duh sveti. Nijedna platforma, algoritam ni tehnologija ne mogu zamijeniti živog čovjeka na sceni, izgovorenu riječ i neposredno iskustvo, doživljaj. Tako da smisao kazališta nipošto ne treba dovoditi u pitanje – ono se potvrđuje svakoga dana, u svakom kontaktu s publikom.

Jedna ste od rijetkih ravnateljica koja može reći da svih 29 glumaca ansambla aktivno igra u predstavama. Što činjenica da se to uopće ističe govori o stanju hrvatskog repertoarnog kazališta?

Za mene je to prije svega pitanje odnosa prema ljudima s kojima radimo. Glumci nisu broj u ansamblu, nego ljudi kojima je kazalište poziv, a ne posao s radnim vremenom. Kad netko dulje vrijeme nije zastupljen u predstavama, to se osjeti – u motivaciji, energiji i osjećaju pripadnosti. Trudim se da se to u Kerempuhu ne događa.

Imamo ansambl koji je raznolik po generacijama, poetikama i iskustvima i smatram da je moja odgovornost stvarati repertoar u kojem svatko može pronaći svoje mjesto. To zahtijeva puno razgovora, planiranja i povjerenja, ali se višestruko vraća. Kada ljudi osjećaju da su potrebni, kazalište diše drugačije. Ako to nešto govori o stanju repertoarnog kazališta, onda možda govori o potrebi da se više slušamo i da se češće pitamo kako sustav može služiti ljudima koji ga čine – a ne obrnuto.

Kada gledate europsku kazališnu scenu, čini li vam se da kazališta postaju hrabrija ili opreznija? Ako se ovo razdoblje bude jednom čitalo unatrag kroz kazalište, što mislite da će se iz njega najjasnije moći razabrati o našem vremenu?

Svjedoci smo vremena u kojem veliki utjecaj imaju američka kultura i tamošnji aktualni trend autocenzure, često potaknute rigidnim shvaćanjem političke korektnosti. To ponekad poprima apsurdne razmjere, dodatno tabuizira određene teme i dovodi do infantilnog odnosa prema jeziku i ljudskoj prirodi. Zato možda imamo dojam opreza, pa čak i sterilnosti teatra, protiv čega se, po mojem mišljenju, treba jasno boriti. Upravo zato važno je ne povoditi se za prolaznim trendovima, nego u repertoaru i kazališnom radu zadržati fokus na dubljim društvenim pitanjima i odnosima.

S ratovima, političkim nesigurnostima i svakodnevnim apsurdima, sve se češće čini da je teško razlučiti gdje završava stvarnost, a počinje parodija. Kako vi osobno tražite ravnotežu u tom prostoru – između ironije, bijesa i potrebe za smislom, a da ne skliznete u cinizam?

Pamet mi na padne divan Shakespeareov stih: "Život je samo sjena što luta, bijedni glumac što se na pozornici razmeće, prodrhti svoj sat i ne čuje se više. On je bajka koju idiot priča, puna buke i bijesa, a ne znači ništa." I mogu reći, gledajući mnoga zbivanja koja spominjete, uistinu je teško pronaći smisao, dok kraj nekih političkih figura svaki satirični junak djeluje blago i nedorečeno. No, biram i na to gledati s humorom i vedrinom, fokusirati se na ono na što mogu konkretno utjecati. Uostalom, kreativno ljudsko djelovanje dugoročno pobjeđuje svaku agresiju i destrukciju. Usto, koliko god to paradoksalno zvučalo, barem ne moramo brinuti da će nam presušiti izvor tema za komediju i satiru. A što se cinizma tiče – nemam ništa protiv povremene doze; on je izvrsni ispušni ventil.