Kad netko u biografiji ima stavke poput "dvadeset godina u bendu Paula Simona", suradnje sa Stingom i Yo-Yo Maom, te više od 350 snimljenih albuma, očekivali biste distanciranu zvijezdu s vojskom asistenata. No Jamey Haddad, istaknuti američki perkusionist, bubnjar i glazbeni pedagog libanonskog podrijetla, jedan od najcjenjenijih svjetskih stručnjaka za ručne bubnjeve, sušta je suprotnost: glazbenik koji je ritmove Libanona počeo upijati s četiri godine a danas drži katedre na Berkleeju i Oberlinu, odaje dojam neposrednog, otvorenog i silno znatiželjnog čovjeka kojega podjednako zanima ono što može naučiti od glazbenika iz neke njemu nepoznate tradicije kao i ono što sam može prenijeti drugima.

I upravo je stigao na Lopud, gdje je preuzeo ulogu glavnog mentora četvrtog izdanja Ponta Lopud Jazz Festivala, koji se ove godine održava od 27. do 29. kolovoza. Na Lopudu se već osjeća kao kod kuće, a razlog je jednostavan: na ovom su otoku mentorsku štafetu prije njega držale njegove "srodne duše", Joe Lovano i Kenny Werner, s kojima je još 1971. godine kao brucoš na Berkleeju počeo krojiti ono što danas naziva "kozmičkim jezikom glazbe".

Festivalski program pod vodstvom umjetničke direktorice Thane Alexe, vokalistice i skladateljice nominirane za nagradu Grammy, zamišljen je kao intenzivna festivalska rezidencija u kojoj odabrani mladi profesionalci kroz masterclassove, radionice i zajedničku svirku rade s mentorima, među kojima su ove godine Donny McCaslin i Jason Lindner, glazbenici s Bowiejeva Blackstara, četverostruki dobitnik Grammyja Antonio Sánchez te Rachel Eckroth, američka kantautorica i klavijaturistica koja trenutačno svira klavijature s alternativnom glazbenicom St. Vincent te kantautorom Rufusom Wainwrightom.

Mentorski program predvodi Haddad, perkusionist uvršten u Kuću slavnih i glazbeni filozof koji vjeruje da student Mozarta i student Coltranea moraju svirati zajedno kako bi uopće razumjeli svijet u kojem živimo. Dok se pod zvjezdanim lopudskim nebom pripremaju jam sessioni koji brišu granice između profesora i polaznika, s Jameyjem smo sjeli na "roštilj" kako bismo doznali kako se u oceanu različitih stilova čuva vlastiti puls i zašto je u glazbi najteže naučiti – biti ono što jesi.

Na Lopudu preuzimate mentorsku ulogu nakon svojih dugogodišnjih prijatelja i suradnika Joea Lovana i Kennyja Wernera, s kojima dijelite glazbenu povijest još od studentskih dana. Kako ta zajednička prošlost utječe na vašu današnju mentorsku viziju?

Joe, Kenny i ja bili smo praktički nerazdvojni još od 1971., kada smo prvi put otišli u Boston studirati na Berklee College of Music. Već kao brucoši ta su dvojica imala više ambicije, talenta i znanja od bilo koga drugoga s kim sam se tada želio družiti. Sva smo trojica već i prije fakulteta bili odsvirali stotine koncerata, mnogo više od većine novih studenata. S godinama su nam se putevi razišli, ali ostali smo bliski prijatelji i svi smo zadržali tu jednostavnu, temeljnu vjeru da imamo nešto reći i svi smo dopuštali svemu što volimo da utječe na nas i oblikuje naše osobnosti i stil.

Mislim da se svi možemo složiti da je glazba univerzalni jezik. Zapravo, ona nije samo univerzalni nego i kozmički jezik! Vjerujem da smo to sva trojica osjećali još vrlo rano i da su nas privlačili ljudi koji su dijelili taj senzibilitet. Vjerojatno se naše iskustvo ne razlikuje toliko od iskustva većine glazbenika, ali mi smo taj koncept doista rano prigrlili. Godinama smo satima svirali potpuno slobodno i imali dovoljno hrabrosti održavati i posve improvizirane koncerte, što mi je uvijek pružalo veliko glazbeno zadovoljstvo. Danas, naravno, znam koliko smo toga još morali naučiti. Zato mi je veliko zadovoljstvo vidjeti kako su moja dva prijatelja diljem svijeta prepoznata kao glazbenici koji utjelovljuju tu ideju mističnog jezika glazbe i čija poruka ima istinski univerzalnu snagu.

Prenijeti tu ideju na Lopudu, u tako raznolikoj skupini profesionalnih i iskusnih glazbenika, velika je prilika da pronađemo zajednički jezik, iskoračimo iz vlastitih stilskih okvira te se prepustimo slušanju i što iskrenijem reagiranju jednih na druge. Silno je zadovoljstvo otkrivati što se događa u glazbi drugih, prihvatiti njihove tonove, dati im prostor i zajedno s njima rezonirati. Želim stvoriti siguran prostor u kojem ćemo sve to slaviti u stvarnom vremenu, u kojem god nam je stilu ugodno – a vrlo je moguće da ćemo pritom izmisliti i neki novi.

Na Oberlinu i Berkleeju povezivali ste klasične glazbenike, jazziste i svirače tradicijskih instrumenata. Zašto smatrate da je za mladog glazbenika važno izaći iz vlastite tradicije i što student Mozarta i student Coltranea mogu naučiti jedan od drugoga?

Odlično pitanje. Otišao bih i korak dalje: ne samo da bi studenti Mozarta i Coltranea trebali učiti jedni od drugih nego bi trebali više pozornosti posvetiti i stoljetnim glazbenim tradicijama iz kojih su proizašli naši suvremeni stilovi i koncepti. Ima nečeg posebnog u slušanju autohtone glazbe čija se tradicija neprekinuto prenosi stotinama godina. U takvim društvima postoji snažna, gotovo funkcionalna potreba za glazbom. Način na koji se prenose tradicija, zvuk i ritmovi jamči da ta glazba duboko odjekuje među ljudima koji u toj zajednici žive. A gotovo uvijek su boja zvuka, tekstura i ravnoteža ansambla gotovo savršeni.

Svi moramo naučiti svirati svoj instrument, a to obično činimo unutar kulturnog i glazbenog okruženja u kojem smo odrasli. Nažalost, ovdje u Americi, kao i drugdje u svijetu, glazbenu je industriju oteo novac. Ima nečeg kozmičkog u sposobnosti da komunicirate s glazbenicima koji ne dijele vaše odrastanje ni glazbeno obrazovanje. Ali ako studirate glazbu, ili se za nju pripremate i prije fakulteta s nadom da ćete od nje živjeti, trebali biste znati svirati glazbu vlastitog života i vremena. A naš današnji život obuhvaća velik dio svijeta. Mnogi klasični glazbenici nemaju siguran prostor u kojem bi to mogli iskusiti.

Istodobno, previše jazz-glazbenika ne razumije teksturalne aspekte sviranja u komornim sastavima, orkestrima ili gudačkim kvartetima. Na svojim sam predavanjima birao glazbene primjere koje sam smatrao najzavodljivijima na svijetu; na Konzervatoriju Oberlin otkrio sam da stvari postaju doista zanimljive kada klasičnim glazbenicima pružite priliku da sviraju u ritam-sekciji, povežete ih s iskusnijim glazbenikom kako bi razvijali osjećaj za groove i ritam te ih naučite poliritmiji i tome da sami preuzmu odgovornost za vrijeme i puls.

Treba spomenuti i da na gotovo svakoj školi među studentima jazza prevladavaju muškarci, dok je među studentima klasične glazbe veći udjel žena, pa je njihovo povezivanje stvorilo vrlo snažnu atmosferu međusobne podrške. Jazzisti su počeli češće odlaziti na koncerte klasične glazbe, a klasični glazbenici dolazili su slušati svoje nove prijatelje. Već je sama činjenica da su se ljudi počeli zanimati jedni za druge, osobno, a ponekad i romantično, stvorila potpuno novu atmosferu, koja mi se činila vrlo zdravom. Svi su stekli poštovanje prema brojnim nijansama u glazbi kojih dotad nisu bili svjesni.

Zanimljivo je i da sam otkrio kako upravo klasični glazbenici koji uživaju najveće poštovanje zbog načina na koji sviraju u orkestru često imaju najviše poteškoća kada trebaju, oslanjajući se samo na slušanje, u stvarnom vremenu preuzeti odgovornost za ritam i tonove koje sviraju, čak i unutar vrlo jednostavne harmonijske strukture. Koliko razumijem njihov način razmišljanja, on otprilike glasi: "Zašto bih riskirao da izgledam kao da ne znam što radim i zašto bih uopće riskirao kada mogu svirati glazbu velikih majstora i zvučati izvrsno?"

Upravo je zato važno da glazbenici razvijaju veće poštovanje i razumijevanje drugih vrsta glazbe još od osnovne škole, pa čak i kod kuće prije polaska u školu. Dakle, možete biti i najmoćniji glazbenik na svijetu, a da nikada ne napustite svoje malo selo i čitav život stvarate samo iz onoga čemu ste bili izloženi u krugu od stotinjak kilometara od mjesta iz kojeg dolazite. Na kraju se sve svodi na snagu vašeg duha i na način na koji prihvaćate život.

A za Berklee ću reći još samo jedno: zbog iznimno velikog udjela međunarodnih studenata, po čemu se razlikuje od gotovo svake druge glazbene škole na svijetu, mislim da bi studenti ondje učili jedni od drugih čak i kada se profesori ne bi pojavili. Oduvijek su to činili i, uglavnom, činili su to otvorena srca.

Srž ovog festivala je koncept u kojem nema klasične katedre, već se uči kroz neposredni rad i zajedničku svirku mentora i polaznika. Nakon više od 350 snimljenih albuma i karijere u Kući slavnih, što je to što možete prenijeti mladom glazbeniku isključivo kroz zajednički ritam na pozornici, a što bi u bilo kojoj učionici svijeta ostalo tek mrtvo slovo na papiru?

U mojoj učionici nikada ništa ne bi ostalo samo "mrtvo slovo na papiru", ali razumijem što želite reći. Velik dio istinskog učenja događa se upravo u društvenom kontekstu, među najrazličitijim ljudima svih generacija koji žele izraziti vlastiti glas – pronaći hrabrost da ustanu, progovore i da ih se čuje, a da pritom poštuju zvukove koji ih okružuju.

Tradicionalni jam sessioni imaju svoje mjesto u jazz-tradiciji, ali ovdje, na lopudskom festivalu, riječ je o mnogo iskusnijim glazbenicima. Vjerujem da je ono za čime tragaju više povezano s njihovim osobnim i duhovnim razvojem. U jednom trenutku glazbenik koji istinski traga shvati da je upravo glazba učitelj koji nam može otkriti većinu onoga što trebamo naučiti – osobito ako je glazba ono u čemu smo u ovom životu najbolji.

Vaš autorski projekt Under One Sun dobio je priznanje čak i od strogog DownBeata, no istovremeno ste desetljećima ritmička okosnica gigantima poput Paula Simona ili Yo-Yo Maa. Kako definirate vlastiti umjetnički centar i kako mladim glazbenicima na Lopudu možete pomoći da među različitim kulturama i stilovima pronađu vlastiti glas?

Čini mi se da su glazbenici koji imaju najveću dubinu i sposobnost trajati cijeli život upravo oni koji su prihvatili filozofiju jazz-koncepta. Pritom ne mislim na to da moraju zvučati poput tradicionalnih jazz-glazbenika – mislim na određene vrijednosti: glazba nastaje kroz odluke koje donosite u djeliću sekunde, u stvarnom vremenu; ona počiva na uzajamnom poštovanju i demokratičnosti. Morate govoriti iz srca, ali istodobno dopustiti da se čuju i drugi glasovi, usklađivati se s njima u stvarnom vremenu i neprestano tražiti načine da stvari funkcioniraju.

Morate i psihološki razumjeti gdje nastaju problemi te učiniti sve što možete kako biste za njih pronašli glazbeno rješenje. Ponekad čak morate izmisliti instrument koji može izraziti osjećaj za koji niste pronašli odgovarajući zvuk ili pronaći nekoga tko će vam takav instrument izraditi. U slučaju moje grupe Under One Sun, tijekom godina u mislima sam bilježio glazbenike kod kojih sam prepoznavao sve te osobine. Uopće mi nije bilo važno znaju li svirati tradicionalni swing ili bilo koji određeni stil. Najvažnije mi je bilo da znaju odakle dolaze, da mogu u stvarnom vremenu odsvirati i otpjevati ono što čuju u srcu i u glavi te reagirati na ono što se događa oko njih.

Gotovo svi ti glazbenici duboko su razumjeli jazz-tradiciju, premda stilski nikada ne bi bili prvi izbor za angažman u nekom tradicionalnom jazz-sastavu. Ali svi su majstorski vladali glazbom sredine iz koje su potekli – bilo da je riječ o Venezueli, Siciliji, Long Islandu, Clevelandu, Afganistanu ili Palestini. Među najstarijim i najmlađim članovima bilo je čak pet desetljeća razlike. Na našoj prvoj probi nitko se od glazbenika međusobno nije poznavao, ali ja sam poznavao svakoga od njih. Bilo je prekrasno gledati koliko su bili zadivljeni talentom svojih novih kolega i koliko su jedva čekali početi zajedno stvarati nešto svježe i novo. Upravo taj duh, čini mi se, njeguje i festival na Lopudu i sretan sam što sam njegov dio.

Sad kad postajete dio "lopudskog nasljeđa", za kraj ću vas pitati, što biste vi željeli ostaviti tom nasljeđu – kad se ugase svjetla zadnjeg jam sessiona pod zvjezdanim nebom, što je zapravo ono najbitnije što želite da mladim glazbenicima ostane od tog iskustva?

Pa, ponekad je najjednostavnije stvari najteže naučiti, a ponekad iznimno pametni i domišljati ljudi pronalaze načine da zaobiđu samu srž onoga što ih sprječava da dožive istinski osobno iskustvo i naprave iskorak prema nečemu tajanstvenom i kreativnom. Dopustiti drugima da vas vide onakvima kakvi doista jeste i ne bojati se pogriješiti zapravo je najbrži put naprijed. Pritom vam se možda neće svidjeti ono što otkrijete o sebi.

Nije svima lako, a nije ni potrebno, uvijek izvana pokazivati oduševljenje onime što se događa. Mislim da nikada nisam vidio velikog pijanista Billa Evansa kako na vidljiv način pokazuje uzbuđenje dok svira sa svojim trijem – to jednostavno nije bio njegov stil. Mislim da ga to nije ni zanimalo toliko koliko ga je zanimao dubok, osoban glazbeni dijalog s drugim glazbenicima.

Morate ostati vjerni vlastitoj prirodi, ne pretvarati se da ste nešto što niste i ne pisati tuđim rukopisom. Možda u početku, kada ste toliko iskreni prema sebi, nećete imati mnogo toga za reći, ali ako krenete od nečega što je istinski vaše, s vremenom iz toga može izrasti čitav glazbeni vokabular koji će vam potpuno pripadati i zvučati jedinstveno. Već sam spomenuo naslov skladbe Keitha Jarretta: "Zaboravite svoja sjećanja i sjećat će vas se".