Glasnović ocjenjuje da je 'štrajk nešto što bi trebalo biti sasvim normalno u istinski, a ne nominalno demokratskom društvu, kao legitimno sredstvo radnika da poboljšaju svoju pregovaračku poziciju'.

Međutim on je, dodaje Glasnović, zanimljiv i kao test zagrebačke ljevice jer je Možemo ušao 2020. godine u Sabor kao dio eksplicitno zeleno-lijeve koalicije u kojoj je bila i Radnička fronta, a zajednički je program govorio o dostojanstvenim uvjetima rada i snažnijoj ulozi sindikata.

'Za mene ljevica nije prvenstveno identitetski određena, kao niti kulturni senzibilitet ili pitanje koliko progresivnih vrijednosti možemo nabrojiti. Povijesno je u njezinoj jezgri pitanje rada, vlasništva, raspodjele bogatstva i odnosa moći između onoga tko prodaje svoj rad i onoga tko njime upravlja. Kada dođe stvarni radni sukob, tada se vidi koliko je od te ljevice ostalo nakon dolaska na vlast. Grad, naravno, ima pravo reći da neki zahtjev financijski ne može ispuniti. Ali radnici imaju jednako legitimno pravo reći da ponuđeno nije dovoljno i obustaviti rad. Ono što mi je politički zanimljivo jest koliko brzo radnik, kada se sukobi s upravom koju dio javnosti smatra 'svojom', prestaje biti subjekt emancipacije i postaje problem koji treba disciplinirati i politički diskreditirati', ističe Glasnović.

'Samozadovoljni zagrebački elitizam – neobična vrsta progresivnosti'

Ipak, o štrajkašima se u jednom dijelu javnosti govorilo kao o 'Bosančerosima, Hercegovcima, bandićevcima', što je imalo, kako kaže, svoju funkciju.

'Kada nekoga nazovete Bosancem, Hercegovcem, dotepencem ili bandićevcem, tada ne morate razgovarati o tome kolika mu je plaća, kakvi su mu uvjeti rada, koliko je fizički težak njegov posao i ima li pravo tražiti nešto više. Njegov je zahtjev unaprijed delegitimiran njegovim navodnim podrijetlom i političkim identitetom. Uz to, osobito je znakovit taj samozadovoljni zagrebački elitizam u kojem se netko legitimira kao Purger ili pravi Zagrepčanin upravo tako što će nekoga drugoga proglasiti dotepencem', što je, kako kaže, 'vrlo neobična vrsta progresivnosti'.

'Deklarativno ste protiv ksenofobije, diskriminacije i generaliziranja čitavih skupina ljudi, ali vam Bosančeros odjednom postaje prihvatljiva kategorija čim je riječ o radniku za kojega pretpostavljate da pripada pogrešnom političkom taboru. I mislim da tu postoji vrlo jasna klasna dimenzija jer nije svaki 'dotepenac' jednako dotepen. Liječnik, profesor, odvjetnik, arhitekt ili uspješni poduzetnik podrijetlom iz Bosne i Hercegovine lakše će brzo biti prihvaćen kao Zagrepčanin, a radniku Čistoće u fluorescentnom odijelu njegovo će se podrijetlo mnogo lakše nabiti na nos. Zato je taj diskurs za mene u isto vrijeme i regionalni šovinizam i klasni prijezir', smatra Glasnović, napominjući da je 'najvažnije što se time postiže – radnik prestaje biti radnik i više nije tema odnos rada i kapitala, nego 'naši i njihovi' te 'Zagrepčani i dotepenci''.

Klasni sukob pretvoren u kulturni rat

'Klasni sukob pretvoren je u kulturni rat, a to gotovo uvijek odgovara onome tko već raspolaže većom ekonomskom i institucionalnom moći', ističe Glasnović, podsjećajući da je najuspješnija podvala u cijeloj toj priči teza da je prosvjed režija HDZ-a i da je sve nalikovalo plinskim bocama iz Savske.

'Ako iza organizacije štrajka postoji konkretna politička infrastruktura HDZ-a, neka se to istraži i dokaže. Nemam nikakav problem s time. Ali čak ni eventualno članstvo pojedinog sindikalista u HDZ-u samo po sebi ne odgovara na pitanje jesu li radnički zahtjevi opravdani. Problem nastaje kada se insinuacija o HDZ-u koristi kao zamjena za raspravu o samom štrajku. Tada se uspostavlja vrlo jednostavna jednadžba: protiv Tomaševića je HDZ, štrajkaši su protiv gradske uprave, dakle konkluzija je – štrajkaši su HDZ. A sljedeći je korak još jednostavniji pa tako ako podržavaš pravo tih ljudi na štrajk, zapravo pomažeš HDZ-u. To je politički iznimno učinkovita podvala jer ljude prisiljava da biraju između dvije stranačke identifikacije upravo ondje gdje uopće ne bi trebali birati stranku. Tako ja mogu biti protiv HDZ-a i istodobno podržavati pravo radnika da se organiziraju protiv poslodavca kojim upravlja Možemo. U tome nema nikakve kontradikcije', dodaje Glasnović.

'Plinske boce i priča o HDZ-ovoj režiji – najbolja podvala'

Sličnu funkciju, smatra, imaju i plinske boce jer, kako navodi, umjesto da vidimo radnike u konkretnom radnom sporu 2026. godine, spominje se Savska, tj. sasvim drugi politički sukob kako bi se štrajkaše smjestilo u već pripremljenu ladicu desnice, HDZ-a i političke destabilizacije.

'Kada ste ih jednom smjestili u tu ladicu, više ih ne morate slušati. Nije problem istraživati moguću političku pozadinu jer je to posao novinara. Problem nastaje ako politička pozadina postane dominantni okvir kroz koji se čitatelju objašnjava radnički spor. Ako je prvo pitanje 'stoji li iza ovoga HDZ?', a ne 'što radnici traže, koliko zarađuju, kakvi su im uvjeti rada i što im poslodavac nudi?', već smo ideološki preusmjerili cijelu raspravu', dodaje.

Najveći uspjeh neoliberalizma je, tvrdi, to što smo izgubili sposobnost da sebe razumijemo kao radnike sa zajedničkim materijalnim interesima jer čovjek koji radi za plaću često se danas snažnije identificira sa svojom strankom, nacijom, kvartom nego s čovjekom koji živi od svog rada.

'Svaki pokušaj kolektivnog djelovanja predstavlja se kao sebičnost privilegiranih'

'Zato zaposlenik s plaćom od dvije tisuće eura može s prijezirom gledati radnika Čistoće koji traži povećanje plaće, umjesto da postavi mnogo opasnije pitanje: ako se ovaj čovjek kolektivnim organiziranjem izbori za bolje uvjete, zašto se i ja ne bih mogao organizirati? Upravo zato je toliko korisno huškati jednu skupinu radnika protiv druge. Drugome ćete reći da medicinske sestre previše traže. Medicinskoj sestri da učitelji imaju tri mjeseca praznika. Učitelju da radnik Holdinga ima siguran posao. Radniku Holdinga da je privatni sektor taj koji njega uzdržava. I tako beskonačno', dodaje, a što vodi tome da se svaki pokušaj kolektivnog djelovanja predstavi kao sebičnost neke privilegirane skupine.

'Radnici koje većinu vremena gotovo ne primjećujemo prestanu raditi nekoliko dana i grad počinje osjećati posljedice. Vrijednost njihova rada možda najbolje vidimo upravo onda kada ga povuku. I zato bih cijelu stvar vratio na vrlo jednostavno pitanje: zašto nam je toliko važno je li radnik Bosanac, Hercegovac, Purger, bandićevac, HDZ-ovac ili glasač Možemo? Ako njegov politički identitet određuje zaslužuje li naše razumijevanje kada se bori za svoju plaću, onda više nemamo radničku solidarnost. Imamo navijačke skupine političkih stranaka. A ljevica koja radničku solidarnost prakticira samo prema radnicima koji pravilno glasaju, pravilno govore i imaju pravilno podrijetlo meni više nije osobito uvjerljiva ljevica', zaključuje Glasnović.