Novi film Alejandra G. Iñárritua s Tomom Cruiseom pod kilogramima prostetike, velikim očekivanjima i internetskim odjekom koji izgleda kao kolektivni slom živaca – u četvrtak je stigao u hrvatska kina. Dugo čekani Alejandrov 'Digger' fakat nije došao tiho i ušao u legendu. Došao je ko neki lik koji stiže u pratnji vlastitog limenog orkestra; svi ga moraju pogledat, možda i zapljeskat te otpjevat koju s njim, a onda još, kad odtrpiš taj uglavnom bespotreban spektakl, od buke ne mo'š ni mislit niti s ikim razgovarat jer su svi u nekoj vrsti šoka te se pitaju koji je tom liku klinac. Ja sam se to nakon gledanja svakako pitala za Iñárritua. A o filmu još ni danas (subota) ne znam točno što bih mislila, osim što definitivno mogu zaključiti: mila majko, kakav smor.

Ako je cilj bio ovim filmom gledatelja nagnati na razmišljanje, Iñárritu ne samo da je u tome uspio, nego je to 'naginjanje' izveo kao prekomjernu uporabu sile. Nemam problema sa zahtjevnim, višeslojnim, teškim filmovima – dapače, volim ih. No ne volim kad me se muči, a još manje volim kad to mučenje nema nikakve svrhe niti me moj filmski mučitelj baš ničim ne nagradi za sve što sam podnijela.

Jer, budimo realni, nije ni 'Dr. Strangelove' Stanleyja Kubricka, s kojim se 'Digger' naveliko uspoređuje, lak i jednostavan film (kao, uostalom, nijedan Kubrickov). Ali je zabavan, pametan, smiješan, gorak, pametan i – ono što je najvažnije – točno zna što hoće, pa makar i počesto gledateljima prepuštao da sami zaključe što nešto znači i znači li uopće.

'Digger' to nije. Velikim je dijelom samodopadan, bučan i nepodnošljiv, premda na momente izgleda kao fascinantno čudna i drska satira. Još je i usput vrlo očigledno rezultat beskonačne petlje u koju je Iñárritu upao dok je osmišljavao sve ono što je njime htio reći, a na kraju nije.

Znam da zvuči zapetljano i nejasno. I htjela sam da bude zapetljano i nejasno.

No prije nego što i ja upadnem u istu petlju u koju je upao i autor, moram vam nešto napisati o samom filmu, i tu se odmah moram ispričati jer je to NEMOGUĆE BEZ SPOILERA. O 'Diggeru' se, naime, smisleno može pisati jedino ako se otkrije ono što film prvih pola sata skriva. Ne želite li to znati, pogledajte film pa se vratite točno ovamo, u ovaj odlomak. Od sljedeće rečenice nadalje – sami ste si krivi ako vam otkrijem ono što o filmu još niste htjeli znati.

Dakle, SPOILER LJUTI NIZ POLJE SE STRMEKNUO! Bjež'te ljudi ako ga se bojite!

Slijedi kratka priča. Digger Rockwell (Tom Cruise) teksaški je naftni magnat čije je bušenje na Grenlandu izazvalo odlamanje goleme ledene mase i moguću planetarnu katastrofu. Oko njega kruže njegova polusestra Emma (strahovito neiskorištena Sandra Hüller), američki predsjednik Compson (John Goodman), potpredsjednik (Michael Stuhlbarg) i znanstvenik Ganesh (Riz Ahmed), dok se moćnici nadvikuju, mole, prijete nuklearnim bombama i proizvode grotesku koja priziva 'Dr. Strangelovea', samo s bitno manjom količinom smijeha.

A onda, pola sata nakon početka filma, Digger odjednom zaboravi tekst. Doslovno. I Iñárritu napravi pripovjedački salto u drugi sloj filma - Digger nije Digger, nego glumac Curtis Markson koji glumi Diggera u predstavi 'Fossil Fools'. Predstava se događa desetljećima nakon stvarne katastrofe i temelji se na stvarnom Rockwellu. Curtis je proučio stotine sati njegovih snimki i muči ga to što ga mlada redateljica Hannah (Sophie Wilde) pretvara u razularenu karikaturu. Pravi Digger, tvrdi, bio je sabraniji, zavodljiviji psihopat. U međuvremenu Curtisova kći nestaje tijekom monstruozne oluje, producent Kenny (Jesse Plemons) ima vlastitu vezu s povijesnom katastrofom, a granica između događaja, sjećanja, umjetničke obrade i naše potrebe da svemu damo smisao počinje se (ne)veselo raspadati.

Kontrola narativa

'Digger' time postaje istodobno najzanimljiviji i najnaporniji. Iñárritu očito kopa po temi kontrole narativa. Tko kontrolira priču koja se priča svima drugima i samome sebi? Tko je uopće ima pravo kontrolirati, usmjeravati, oblikovati, 'prodavati' ljudima i samome sebi? Digger kontrolira priču o sebi, politika priču o katastrofi, Hannah priču o Diggeru, Curtis Hanninu interpretaciju pokušava preoteti, publika predstave od svega proizvodi moralno zadovoljstvo, a mi u kinu pokušavamo utvrditi tko je napokon u pravu. Nitko nema čist pristup 'istini'; svatko od nje sastavlja verziju s kojom može živjeti.

U tome se, moram priznati, krije možda najbolja ideja filma – samozavaravanje. Publika se smije grotesknom naftašu kakav je prikazan u predstavi i tako sebi omogućuje ugodnu misao da katastrofe proizvode neki monstruozni Drugi. Digger je pohlepni psihopat, mi smo pristojni ljudi koji smo kupili kartu za politički osviještenu predstavu. Problem je što – i tu naš prijatelj Alejandro izvodi još jedan veliki preokret u svojoj priči - po izlasku iz kazališta moraju pojačati obavezne filtre na maskama za disanje jer je zrak vani otrovan. Povijest su pretvorili u predstavu, ali posljedice zbog toga nisu nestale. Narativ može urediti krivnju, ali ne može urediti zrak koji dišemo.

Neiskorištena Sandra Hüller

To je sjajno zamišljeno. Problem je, međutim, to što 'Digger' do tih ideja dolazi uz mnogo buke, simbolike, dramaturških rukavaca i likova koji izgledaju više kao nosači teza nego kao ljudi. Sandra Hüller, jedna od najvećih svjetskih glumica današnjice, kriminalno je neiskorištena i u filmu figurira gotovo samo kao luksuzni ukras, na primjer. Curtisova nestala kći trebala bi spojiti apstraktnu katastrofu s privatnim užasom, ali veza ostaje nedovoljno razrađena. Kenny možda predstavlja čovjeka posljedice među ljudima interpretacije, ali film opet traži da dobar dio posla obavimo sami. Nakon 129 minuta čovjek se osjeća manje kao gledatelj, a više kao neplaćeni suradnik na scenariju. I čak još mnogo više. Kao pokusni kunić u misaonom eksperimentu koji ti mozak ubaci u overdrive.

To i proizvodi efekte koje, vjerujem, sam Iñárritu nije ni htio ni planirao. S mozgom na tako visokom broju okretaja, s mislima koje nisu prestajale preispitivati i čuditi se svemu što su vidjele u filmu – kad mi je Alejandro na kraju pokazao taj svoj konačni twist u priči, nisam mu više vjerovala. Ono što se događa kad publika izlazi iz kazališta trebao je biti moment u kojem ti autor filma kaže: 'Okej, dosad smo gledali kako i ovi i oni kontroliraju priču, ali evo ti sad stvarnosti! Može i ovaj i onaj i netko treći i deseti palamudit priče ovakve ili onakve, ali posljedice su tu, istina je tu, stvarnost je tu i nije je briga za naše priče'.

No moj mozak, kojemu je Iñárritu dva sata govorio da se ni sekunde ne smije opustiti nego da stalno mora nekog vraga preispitivati, nakon svega toga je u svojem overdriveu taj završni preokret dočekao s: 'Ne, Alejandro dragi, ovo nije stvarnost, nego SCENA IZ TVOG FILMA! Ako se već razgovaramo o tome kako ljudi proizvode priču, a ne stvarnost – NI OVO NIJE STVARNOST, NEGO TI!'. Lik me okrenuo sam protiv sebe. Zaključila sam da je sve ono što sam dotad gledala najobičnija papazjanija koju je ON pokušao kontrolirati kao priču o kontroli priče. I da ja stvarno u životu nemam vremena za takve začkoljaste, besciljne eksperimente bez ikakvog smisla i payoffa.

Najgore je to što si, poznavajući dosadašnji Iñárrituov opus, stil, preokupacije i talent, nikako ne mogu dopustiti da odmahnem rukom i kažem kako je riječ tek o pretencioznoj papazjaniji, potpunom promašaju i bedastoći bez smisla. Autor 'Amores perros', 'Birdmana', 'Revenanta' i 'Barda' predugo se i preuporno bavi pripovijedanjem, izvedbom, egom, percepcijom i odnosom stvarnosti i njezine reprezentacije da bismo njegove postupke proglasili slučajnima. Upravo zato 'Digger' frustrira više nego što bi frustrirao neki film koji bi bez problema mogli prozvati debilanom. Stalno osjećate da iza svakog čudnog izbora postoji vrlo precizna namjera, pa se umjesto pitanja 'što je ovo?' javlja gore pitanje: 'što sam ja propustila?' A ne trebaju mi dvojbe oko vlastite pameti zato što se Alejandro nije znao ispetljati iz svoje.

Tom Cruise je, naravno, dobar. Vrlo dobar. Digger mu daje prostetiku, teksaški naglasak, fizičku grotesku i priliku da igra glumca koji igra čovjeka kojeg ne razumije. Tehnički je to zahtjevno i izvedeno impresivno. No tvrdnje da je riječ o ulozi koja mu 'definira karijeru' i da 'Tom Cruise napokon ponovno glumi' su mi komične.

Mislim, dajte, ljudi, priberite se. Možeš svašta mislit o Cruiseu kao javnoj i privatnoj personi, možeš možda malo i prezirati to što mu se u zadnje vrijeme glumački opus uglavnom sastoji od toga što visi s aviona i preserava se s kaskaderstvom, ali ipak govorimo o čovjeku koji je snimio 'Rođen 4. srpnja', 'Magnoliju', 'Boju novca', 'A Few Good Men', 'Vanilla Sky', 'Tropic Thunder' i, zaboga, 'Collateral'.

Ne mogu prestati razmišljati o filmu

Cruise nije nakon četrdeset godina otkrio glumu zato što je prestao visjeti s aviona. On je izvrstan glumac, što gornji popis filmova u kojima je ostvario savršene uloge zorno prikazuje. U 'Diggeru' je također izvrstan, ali mi je lošiji nego u bilo kojem od pobrojanih. Ne zato što je Cruise lošiji glumac, nego zato što je Curtis, koji u filmu glumi Diggera, izrazito loše napisan i nimalo razrađen.

I možda je zato najtočniji završni vic 'Diggera' nenamjeran. Film govori o ljudima koji stvarnost neprestano pretvaraju u priču kako bi njome ovladali, opravdali se ili je barem podnijeli. A njegova najveća vrijednost možda leži u tome što nas prisili da nakon odjavne špice učinimo isto – u glavi presložimo njegove dijelove, popunimo rupe, povežemo motive i sastavimo bolji 'Digger' od 'Diggera'. I onda se još pokušamo uvjeriti da je baš to Iñárritu cijelo vrijeme htio.

E, pa ako to nije kontrola narativa, ja ne znam što jest. I Alejandro mi može sjahat s tim. Ne volim mu ovaj film. Ali priznajem da ne mogu prestati razmišljati o njemu. Kvragu.