Što će biti sa Srbijom dan nakon izbora? I, ako izbori doista donesu promjenu vlasti, što će biti dan nakon Aleksandra Vučića?

To pitanje ne tiče se samo nove vlasti, novih ljudi u institucijama ili odgovornosti onih koji su njima do tada upravljali. Tiče se i onih koji danas stoje nasuprot vlasti: što učiniti s bijesom nakupljenim tijekom godina, kako se odnositi prema ljudima koji su bili na drugoj strani i kako spriječiti da politička pobjeda postane početak novog kruga ponižavanja i osvete?

S ovim pitanjem obratili smo se nekolicini javnih osoba iz srpskog javnog života, posebno iz područja kulture. Jer kultura je – uvjereni smo – upravo ta koja nas uči suočavanju s moralnim dilemama poput ove.

Prvi koji nam je na ovo pitanje odgovorio, u seriji tekstova koje ćemo objavljivati u narednim danima, jest - glumac Svetozar Cvetković.

Glumac koji nije ostao izvan politike

Svetozar Cvetković jedan je od najpoznatijih srpskih kazališnih i filmskih glumaca svoje generacije. Diplomirao je glumu 1980. i iste godine postao član beogradskog Ateljea 212, kojemu je poslije bio i ravnatelj. Tijekom karijere duge više od četiri desetljeća igrao je u desecima filmova, televizijskih serija i kazališnih predstava diljem prostora bivše Jugoslavije.

Politika mu pritom nikada nije bila sasvim strana, premda sam nije postao političar. Govorio je da nikada nije bio član političke stranke, iako je svojedobno otvoreno podržavao Demokratsku stranku, a još kao mlad glumac odbio je ponuđeno članstvo u Savezu komunista.

Posljednjih godina njegov se građanski angažman ponovno vrlo jasno vidi. Kada je srbijanska policija u lipnju 2025. privela i iz zemlje udaljila crnogorskog redatelja Danila Marunovića, Cvetković se prije izvedbe njegove predstave obratio publici u Beogradu. Poručio je da, bez obzira na razloge zbog kojih je redatelj protjeran, njegovo djelo i njihova predstava ne mogu biti protjerani te da će je zato odigrati.

Sličnu poziciju zauzeo je i u sporu koji je ove godine potresao Bitef. Kao predsjednik festivalskog odbora Cvetković je bio jedini njegov član koji je podržao prijedlog umjetničke direkcije u trenutku kada je većina odbila program u kojem je trebao gostovati švicarski redatelj Milo Rau.

Uz studente, ali protiv osvete

Prema studentskim prosvjedima u Srbiji Cvetković se također javno odredio. Govorio je da je uz vlastitu djecu i uz ljude koji traže pravdu i odgovore te da njegova generacija mora mladima prepustiti kormilo. Pritom je inzistirao na nenasilju, odbacivanju mržnje i pravu studenata da sami donose odluke — pa i da pogriješe.

Upravo je to važno za tekst koji slijedi.

Cvetković ne piše politički program za Srbiju nakon Vučića niti sastavlja popis računa koje bi pobjednici trebali ispostaviti poraženima. Zanima ga nešto elementarnije: može li društvo koje je godinama živjelo u dubokoj političkoj podjeli preživjeti pobjedu, odnosno poraz, ovisi tko gleda?

Odgovor traži tamo gdje ga je tražio cijelog života — u kazalištu.

Ovoga je ljeta na Brijunima, u predstavi 'Na čijoj strani' Ronalda Harwooda, u režiji Lenke Udovički, igrao Wilhelma Furtwänglera, velikog njemačkog dirigenta čiji odnos prema nacističkom režimu nakon rata postaje predmet procesa denacifikacije. Predstava upravo preko Furtwänglerova slučaja postavlja pitanje može li umjetnik ostati izvan politike i gdje završava neutralnost, a počinje osobna odgovornost.

Iz jedne Furtwänglerove rečenice Cvetković počinje i svoje razmišljanje o Srbiji poslije izbora, snažno nadahnuto citatima iz bogate teatarske povijesti. Donosimo ga u nastavku.