Tehnologija nas svakodnevno okružuje, usmjerava i definira, no rijetko si postavljamo pitanje što se događa kada stroj prestane samo izvršavati naredbe i započne poetski dijalog s čovjekom. Odgovor na to pitanje traži osmo izdanje međunarodnog Device_art festivala, manifestacije koja od 2004. godine kontinuirano pomiče granice između umjetnosti, znanosti i tehnologije.

Ovogodišnji program stavlja naglasak na dijalog hrvatske i južnokorejske scene i rezultat je višegodišnje suradnje zagrebačkog KONTEJNER-a i južnokorejskog kustoskog kolektiva Vestige. Pod naslovom Transfer + Resistor (Poetic Devices / Device Poetics) 8. Device_art održava se od 29. rujna do 27. listopada u Muzeju suvremene umjetnosti te prostoru KONTEJNER-a i u fokus stavlja tehnologiju kao aktivni sustav s kojim stupamo u živi odnos.

Kustoski tim – Olga Majcen Linn i Tereza Teklić iz KONTEJNER-a te Yunchul Kim i Jungyeon Park iz Vestigea – okupio je 27 umjetnika i autorskih suradnji čiji radovi istražuju uređaje i strojeve kao prostore imaginacije, eksperimenta i poetske spekulacije.

Na dva kata zagrebačkog MSU-a tako se mogu vidjeti kinetička skulptura korejskog dvojca Ujoo + Limheeyoung, u kojoj čelični mehanizam neprestano zapliće pramen ljudske kose, jukebox Marijane Stanić ispunjen privatnim telefonskim razgovorima te rad znanstvenice Nike Jurlin i umjetnice Ane Sladetić koji čestice iz dubokog svemira pretvara u bljeskove svjetla. Hrvoje Hiršl pokreće jato keramičkih sfera po principu ptičjeg leta, Tin Dožić i suradnici kristale soli pretvaraju u zvučne instrumente, a Ivan Marušić Klif u jedinstven sustav povezuje ekrane nekadašnjih videointerfona, omogućujući slici da putuje i preslaguje se kao da uređaji međusobno komuniciraju.

Izložba u MSU-u ostaje otvorena do 27. listopada, uz razgovore s umjetnicima, zvučne izvedbe i diskurzivni program. S kustosicama Olgom Majcen Linn i Terezom Teklić popričali smo o tome kako se Device_art mijenjao zajedno s našim odnosom prema tehnologiji, što se događa kada uređaj prestane biti tek poslušan alat, kako su se u Zagrebu susrele hrvatska i južnokorejska scena te što je festival u više od dva desetljeća promijenio na domaćoj umjetničkoj sceni.

Device_art postoji od 2004.; tehnologija se u međuvremenu iz temelja promijenila – od nečega što smo uglavnom doživljavali kao alat do sustava koji sve dublje posreduju naš rad, komunikaciju, odnose i svakodnevicu. Kako se s tom promjenom mijenjao sam festival i što Device_art danas želi biti?

TEREZA TEKLIĆ: Device_art festival pokrenut je 2004. godine, u trenutku kada se tehnologija prvenstveno doživljavala kao koristan alat, inovacija i pokazatelj razvoja. U svojim počecima, festival je bio usmjeren na istraživanje tehnološke naprave kao sredstva umjetničkog izražavanja te na povezivanje lokalne umjetničke scene s međunarodnim umjetnicima koji djeluju na sjecištu umjetnosti, znanosti i tehnologije. Festival je mapirao svjetske device art tendencije, otvarao prostor eksperimentalnim pristupima u umjetnosti i istraživao mogućnosti korištenja naprava, strojeva i robotskih sustava na načine koji nadilaze njihove uobičajene namjene.

Dvadeset godina poslije, tehnologija više nije tek sredstvo koje koristimo za obavljanje zadataka, već neizostavan dio sustava koji utječe na našu svakodnevicu i navike, način rada, komunikacije, razumijevanja svijeta oko nas i odnosa koje gradimo. U skladu s tim promjenama razvijao se i mijenjao i sam Device_art festival. Od festivala usmjerenog na istraživanje tehnoloških naprava i njihovog umjetničkog potencijala prerastao je u platformu koja promatra tehnologiju kao važan čimbenik društvenih, kulturnih i ekoloških procesa. Njegov fokus nije isključivo na kritičkom propitivanju tehnološkog razvoja, već i na istraživanju novih oblika interakcije, suradnje i suživota između ljudi i tehnologije.

Danas Device_art nadilazi ulogu festivala koji samo predstavlja umjetničke radove – danas on nastoji otvoriti pitanja o tome kako tehnologija oblikuje naše živote, ali i kako kroz umjetnost možemo zamisliti drugačije oblike suživota s tehnološkim sustavima. U najnovijim izdanjima naglasak je sve više na tehnologiji kao polju odnosa, imaginacije i transformacije – ne samo kao sredstvu za postizanje nekog cilja, nego kao mediju kroz koji otkrivamo nove načine iskustva, opažanja i razumijevanja svijeta. Dok je u svojim počecima prvenstveno istraživao potencijale tehnologije i njezine mogućnosti djelovanja, danas se bavi pitanjem što tehnologija jest u našim životima i što bi sve još mogla postati.

Ovogodišnje izdanje prvi put uspostavlja opsežan dijalog hrvatske i južnokorejske scene. Zašto upravo Južna Koreja i što ste kroz pripremu festivala otkrile kao najzanimljivije dodirne točke, ali i razlike između dviju scena?

TEREZA TEKLIĆ: Južna Koreja ima snažan međunarodni ugled na području novih medija, eksperimentalnih umjetničkih praksi i interdisciplinarnih istraživanja; riječ je o kontekstu u kojem se umjetničko stvaralaštvo već desetljećima intenzivno isprepliće s tehnološkim i znanstvenim inovacijama, što je čini posebno zanimljivim partnerom za Device_art festival, a i uočili smo brojne poveznice između hrvatskog i južnokorejskog umjetničkog konteksta, unatoč razlikama u veličini scena, infrastrukturi i produkcijskim mogućnostima.

Južnokorejska scena djeluje unutar razvijenog tehnološkog i istraživačkog ekosustava koji omogućuje realizaciju ambicioznih i tehnološki zahtjevnih projekata. Hrvatska scena djeluje u skromnijim uvjetima, ali upravo zbog toga razvija specifične modele suradnje, eksperimenta i prilagodljivosti. Ono što nas je posebno zanimalo je kako se slična pitanja i izazovi artikuliraju u različitim društvenim i kulturnim kontekstima.

Festival stoga nije koncipiran tek kao predstavljanje južnokorejskih umjetnika i njihova rada hrvatskoj publici, nego prije svega kao prostor susreta, dijaloga i razmjene ideja, što je uostalom jedan od ciljeva festivala od njegovih početaka. Kroz izložbu, performanse i razgovore želimo povezati dvije sredine i otvoriti širi pogled na odnos umjetnosti i tehnologije te njihovu ulogu u oblikovanju suvremenog društva.

OLGA MAJCEN LINN: Naš odnos s južnokorejskom scenom zapravo se razvijao kroz niz susreta – Yunchula Kima i njegov tim smo prvi put upoznali 2017. kao umjetnika na našem Touch Me festivalu The Invisible Around Us, koji je kurirala Mónica Bello. Ponovno smo se susreli 2022. na Venecijanskom bijenalu, gdje je predstavljao Južnu Koreju iznimnim, očaravajućim, monumentalnim radom Gyre, dok je KONTEJNER organizirao i producirao hrvatski paviljon s radom Tome Savića-Gecana.

Kroz nekoliko kasnijih posjeta Južnoj Koreji postupno smo upoznavali njihovu izuzetno uzbudljivu i dinamičnu scenu te otkrivali brojne poveznice, ali i zanimljive razlike – svojevrsne lost in translation trenutke – koji su na kraju postali važan dio ovog festivalskog dijaloga. Za ovu suradnju Yunchul Kim i njegov tim djeluju kroz kustosku organizaciju Vestige, koja okuplja i promovira umjetnike s kojima surađuju, a čije ime duhovito označava svojevrsni "suvišni organ" – dio organizma koji nije nužan za njegovo funkcioniranje, ali je ipak tu – što zapravo lijepo opisuje kuriranje kao aktivnost koja je organski izrasla uz primarnu umjetničku praksu.

Naslov Transfer + Resistor (Poetic Devices / Device Poetics) sugerira odmak od uobičajenog kritičkog pitanja što nam tehnologija radi prema pitanju kakve odnose s njom uopće možemo uspostaviti. Što za vas znači ta ideja "poetskog uređaja" i prema čemu ste birale radove koji su ušli u ovogodišnju izložbu?

OLGA MAJCEN LINN: Prvi dio naslova zapravo rastavlja riječ transistor na transfer + resistor: prijenos i otpor nisu suprotnosti, nego zajedno omogućuju da signal dobije oblik. Otpor pritom nije kvar ili prepreka, već generativna sila koja prijenos usporava, deformira i modulira – što se lijepo vidi i u radu Mercurial Yunchula Kima koji je s nama kurirao festival, gdje upravo fizička napetost i otpor materijala proizvode pokret. Za nas "poetic device" nastaje možda upravo u trenutku kada naprava prestane biti samo pouzdan, učinkovit i poslušan alat.

Kada se oslobodi svoje očekivane funkcije, počinje pokazivati neku drugu, osjetljiviju stranu – vlastiti ritam, materijalnost, ograničenja, pogreške, zamor, otpor, pa čak i određenu ranjivost. Tada više nije samo nešto što izvršava našu naredbu, nego nešto što nas može iznenaditi ili nam otkriti pojave koje bez nje ne bismo mogli vidjeti, čuti ili osjetiti. Upravo nam je taj trenutak bio važan pri izboru radova. Zanimale su nas naprave koje iz vlastite nesavršenosti i materijalne prirode stvaraju neku vrstu poezije: kroz jedva primjetnu vibraciju, napetost materijala, pogrešku u prijenosu, kozmičku česticu prevedenu u bljesak ili tehnologiju na zalasku koja iznova postaje začudna.

Tu se nalazi i razlika između poetic devices i device poetics: umjetnik s jedne strane koristi napravu kako bi nevidljivo preveo u osjetilno, dok s druge sama naprava, svojim ponašanjem, otporom i ograničenjima, počinje stvarati vlastitu poetiku. Možda nas zato manje zanima savršena tehnologija, a više trenutak u kojem ona pokaže svoje pukotine – kada između čovjeka i naprave više ne postoji samo odnos uporabe i kontrole, nego i prostor znatiželje, imaginacije, pa možda čak i neke vrste nježnosti.

Na izložbi, među ostalim, imamo stroj koji zapliće ljudsku kosu, jukebox s privatnim telefonskim razgovorima, kozmičke čestice pretvorene u svjetlost, ozvučene kristale soli, keramičko "jato" i videointerfone koji međusobno komuniciraju. Možete li nas provesti kroz nju: koje biste radove izdvojile kao najbolje ulaze u ideju ovogodišnjeg Device_arta i zašto?

OLGA MAJCEN LINN: Jako smo zadovoljni kako je izložba kao cjelina zaživjela. Radovi se međusobno nadopunjuju i stvaraju gotovo jedan zajednički organizam – od vrlo sofisticiranih tehnoloških sustava do intimnih i gotovo nevidljivih pojava. Tome pridonosi i sam postav s nevidljivim dizajnom koji se otkriva tek pod UV svjetlom i izložbi dodaje još jedan sloj magije. Od korejskih radova izdvojila bih Mercurial Yunchula Kima i rad Čakra Choe U-rama kao sjajne primjere iznimno visoke kontrole tehnologije koja ovdje postaje način da doživimo ritam, energiju i vrijeme gotovo fizički, i posjetitelju pruža hipnotičko, izrazito estetizirano iskustvo.

Uz njih bih svakako izdvojila i White Mirror Ahyeon Ryu, performans s pijetlom koji u izložbu uvodi sasvim drugačiji odnos živog tijela, tehnologije i promatrača. Od hrvatskih radova posebno je zanimljiv Is This Life? Hrvoja Hiršla – robotsko "jato" u tankim, osjetljivim keramičkim tijelima. To je kompleksan, dugo razvijan rad koji kroz sofisticiranu tehnologiju postavlja zapravo vrlo jednostavno pitanje: koliko je potrebno da u nečemu počnemo prepoznavati život?

Izdvojila bih i rad Marijane Stanić Pričaj sa mnom, na koji je publika tijekom otvorenja iznimno dobro reagirala, upravo zato što tehnologiji pristupa iz potpuno druge, vrlo intimne perspektive – stari jukebox postaje spremište glasova iz privatnih razgovora o romantičnim odnosima, a uređaj posrednik bliskosti i naših unutarnjih nedoumica i stavova vezanih uz temu ljubavi.

Tu je i Alkemija kristala Tina Dožića, nastala u suradnji s Ivanom Bojanić, Androm Giunijem i Miodragom Gladovićem, u kojoj kristali Rochelleove soli, zahvaljujući svojim piezoelektričnim svojstvima, postaju izvor vibracije i zvuka. Taj rad na posebno lijep način pokazuje kako tehnologija može učiniti čujnim nešto što je skriveno u samoj materiji. Zapravo je teško izdvojiti samo nekoliko radova jer je snaga izložbe upravo u njihovim međusobnim odnosima. Od stroja i živog tijela do kozmičkih čestica, kristala, glasova i robotskih tijela, tehnologija ovdje postaje neka vrsta proširenog osjetila za ono što bi nam inače ostalo nevidljivo.

Device_art nije samo izložbena platforma: KONTEJNER godinama producira i koproducira nove radove domaćih umjetnika, a festival ih povezuje s međunarodnim scenama. Što je tijekom više od dvadeset godina Device_art konkretno promijenio na hrvatskoj sceni umjetnosti i tehnologije – i što joj još uvijek nedostaje?

TEREZA TEKLIĆ: Jedna od važnijih stvari koje je Device_art festival ostvario tijekom više od dvadeset godina kontinuiranog djelovanja je to što je pomogao oblikovati prostor za umjetničke prakse koje su danas puno prisutnije i vidljivije nego što su bile na početku festivala. Kada je Device_art festival pokrenut, umjetnost koja se bavila tehnologijom još je uvijek u Hrvatskoj bila prilično marginalna i često se promatrala kao nešto na rubu eksperimenta. Danas je taj odnos bitno drugačiji – tehnologija je postala sastavni dio suvremene umjetničke produkcije, a pitanja kojima se takva umjetnost bavi sve su relevantnija.

Važan doprinos festivala vidimo i u tome što je od svojih početaka stavljao naglasak na poticanje hrvatskih umjetnika na istraživanje i korištenje tehnologije u umjetničkom radu. S tim je ciljem KONTEJNER pokrenuo i vlastitu produkcijsku platformu UradiSam_ARTLAB, koja od 2006. godine kontinuirano ulaže u razvoj radova hrvatskih umjetnika temeljenih na istraživačkim i inovativnim umjetničkim praksama. Time se umjetnicima omogućuje razvoj projekata koji često zahtijevaju interdisciplinarna znanja, specifičnu opremu, tehničku podršku, ali i vrijeme za istraživanje i eksperimentiranje.

Na ovom izdanju Device_art festivala, KONTEJNER također nije samo organizator i kustoska platforma, nego je i aktivno sudjelovao u nastanku novih radova: u našoj su produkciji realizirani Zmajevo zlato, goblinov smaragd Huga Barangera, Musica Subsonica 0.1 Filipa Borellija, A Being You Love Vitra Drinkovića, Kozmički bljesak Nike Jurlin i Ane Sladetić te Ovdje i sada Kate Mijatović i Mihaela Gibe, dok smo koproducirali Devet puta devet i jedna dijagonala Ivana Marušića Klifa, Polje Vladimira Novaka i Pričaj sa mnom Marijane Stanić.

Ako govorimo o onome što hrvatskoj sceni još uvijek nedostaje, jedan od ključnih problema je kontinuitet produkcije i stabilnija infrastruktura. Umjetnički projekti koji povezuju umjetnost, znanost i tehnologiju često su zahtjevniji i skuplji od klasične umjetničke produkcije, a njihova realizacija traži vrijeme, tehničku podršku i suradnju različitih stručnjaka. Nedostaje nam i više dugoročnih programskih okvira koji bi umjetnicima omogućili fokusiranije istraživanje i razvoj umjetničkih ideja, bez stalnog pritiska kratkih produkcijskih rokova.

Zato Device_art festival i dalje vidimo kao prostor koji ne želi samo predstavljati već realizirane radove, nego aktivno stvarati uvjete za nastanak novih umjetničkih projekata, eksperimentiranje i razvoj umjetničkih praksi koje tehnologiju promatraju i kao medij i kao prostor za promišljanje.